PRELOG, Vladimir

PRELOG, Vladimir (Vlado), kemičar (Sarajevo, 23. VII. 1906 — Zürich, 7. I. 1998). Sin povjesničara Milana. Gimnaziju polazio u Osijeku i završio 1924. u Zagrebu, diplomirao 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, gdje je 1929. i doktorirao u E. Votočeka tezom O kyselině 3,12-dihydroxypalmitové, necukerné složce kyseliny rhamnokonvolvulinové. Do 1934. radio ondje u tvrtki G. J. Dříze kao voditelj laboratorija za fine kemikalije, od 1934. u Zagrebu u Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta; od 1935. docent, od 1941. izvanredni profesor u Zavodu za organsku kemiju. Potkraj 1941. odlazi iz Zagreba i uz pomoć L. Ružičke zapošljava se u Laboratoriju za organsku kemiju Tehničke visoke škole u Zürichu (Eidgenössische technische Hochschule, ETH); od 1942. privatni je docent, od 1945. naslovni, od 1947. izvanredni te od 1950. do umirovljenja 1976. redoviti profesor. God. 1957–65. bio je voditelj Laboratorija. — Prvi znanstveni rad, Eine Titriervorrichtung (Chemiker-Zeitung, Köthen 1921, 45), objavio je kao gimnazijalac uz pomoć profesora I. Kurije. U Pragu istraživao mogućnost sinteze kinuklidinskoga dijela molekule kinina te moguće protumalarijsko djelovanje više reakcijskih međuprodukata i rezultate objelodanio u 25 znanstvenih radova. Na zagrebačkom je Fakultetu modernizirao nastavu kemije uvođenjem u program preparativne organske kemije, sastavljanjem nastavnoga materijala prema kojem je 1942. tiskan udžbenik Organska kemija I–II te opremanjem studentskoga laboratorija suvremenim uređajima uz pomoć tvrtke Kaštel d. d. (poslije Pliva), s kojom je uspostavio i znanstvenu suradnju. Nastavio je rad započet u Pragu usredotočivši se na sintezu kemoterapeutika te istraživanje alkaloida kore kininovca i nekih alkaloidnih bicikličkih baza. U Kaštelu je 1936. potaknuo osnivanje Istraživačkoga laboratorija s kemijskim i farmakološkim odjelom te sa svojim diplomantima i doktorandima pripravio potpuno nove spojeve za proizvodnju lijekova, među kojima je najpoznatiji sulfonilamid, vrlo djelotvoran antibakterijski lijek, patentiran 1937. pod nazivom Streptazol. S R. Seiwerthom prvi je uspjelo sintetizirao naftni ugljikovodik adamantan, a nakon objavljivanja rezultata u časopisu Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (Weinheim 1941, 74) postao je svjetski poznat. Tijekom zagrebačkoga djelovanja sa suradnicima je objavio pedesetak znanstvenih radova. Na ETH je s E. Gäumannom predvodio skupinu organskih kemičara i mikrobiologa koji su istraživali mikrobne metabolite te otkrili, odredili konstituciju i sintetizirali feroksiamin i izolirali rifamicin, nonacitin i boromicin. Prelog je imao široko područje znanstvenoga interesa, no većina mu je radova iz stereokemije. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida, a njegova sustavna istraživanja stereoselektivnosti mikrobnih i enzimskih reakcija rezultirala su empirijskim pravilom koje predviđa konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Baveći se geometrijskim svojstvima molekula, o tom je području stereokemije, koje je nazvao kemijskom topologijom, 1967–69. objavio niz članaka. Uočivši potrebu za jednoznačnim opisom konfiguracije stereoizomera, s R. S. Cahnom i C. Ingoldom predložio je sveobuhvatni sustav kategorizacije i specifikacije molekulske kiralnosti, nazvan Cahn-Ingold-Prelogovim pravilima (CIP-pravila), koji se i danas primjenjuje. Nakon umirovljenja omogućio je svojim stipendijama nekolicini organskih kemičara doktorske i poslijedoktorske specijalizacije na ETH, istražujući s njima područje krunastih etera. Rezultate istraživanja objavio je u 417 znanstvenih radova, u periodicima Chemické listy (Prag 1928, 1930–31, 1938),Collection of Czechoslovak Chemical Communication (Prag 1929–38, 1950), Arhiv za hemiju i farmaciju (1934–36; Arhiv za kemiju i tehnologiju, 1939), Hoppe-Seyler’s Zeitschrift für physiologische Chemie (Berlin 1936), Justus Liebigs Annalen der Chemie (Weinheim 1936–40, 1957, 1960, 1963), Helvetica chimica acta (Basel 1937, 1942–69, 1971–73, 1979, 1982–83, 1986, 1993–94), Journal of the Chemical Society (London 1938–39, 1950), Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (1939–41; Chemische Berichte, 1959), Naturwissenschaften (Berlin 1940, 1985), Experientia (Basel 1945, 1948, 1954, 1956–57, 1960, 1964, 1967), Comptes rendus de l’ Académie des sciences (Pariz 1951, 1953), Bulletin de la Société chimique de France (Pariz 1952, 1956, 1960), Chemistry & Industry (London 1953), Nature (London 1953), Angewandte Chemie (Weinheim 1957–58, 1960, 1966, 1968, 1982, 1985, 1989; International Edition, 1966, 1982, 1985, 1989), Croatica chemica acta (1957, 1965, 1976, 1985), Monatshefte für Chemie (Beč 1957), Record of Chemical Progress (New York 1957), Suomen kemistilehti (Helsinki 1958), Tetrahedron Letters (Oxford 1960, 1964), Industrie chimique belge (Bruxelles 1962), Chemotherapy (Basel 1963), Pharmaceutica acta Helvetiae (Zürich 1963), Pure and Applied Chemistry (London 1963–64, 1971, 1978), Fortschritte der Chemie organischer Naturstoffe (Beč 1964), Antimicrobial Agents and Chemotherapy (Washington 1965), Tetrahedron (Oxford 1966), Chemistry in Britain (London 1968), Proceedings, Series B (Amsterdam 1968), European Journal of Biochemistry (Berlin 1971, 1977), Chemische Rundschau (Solothurn 1973), Chimia (Zürich 1975–76, 1983, 1986), Journal of Molecular Catalysis (Lausanne 1976), Science (New York 1976), Chemistry Letters (Tokyo 1981), Journal of Chromatography (Amsterdam 1982, 1985), Naturwissenschaftliche Rundschau (Stuttgart 1985), Rad JAZU (1986), Kemija u industriji (1987), Priroda (1987), Aldrichimica acta (Milwaukee 1990) i Chirality (New York 1991). Suautor je knjige Lavoslav Ružička 1887–1976 (Zagreb 1987). Isticao je značenje sprege znanosti i proizvodnje potkrijepivši to rezultatima vlastitoga rada (tridesetak prihvaćenih patenata). Nakon što je 1957. preuzeo Ružičkino mjesto predstojnika Laboratorija za organsku kemiju, nastavio je njegove reforme uspjelo povezavši tradicionalnu i modernu organsku kemiju te pretvorivši ETH u svjetski poznatu školu organske kemije. Pratio je napredak organske kemije u Hrvatskoj, zauzimao se za modernizaciju nastavnih programa s više praktičnoga rada u laboratorijima, a skupina njegovih učenika i znanstvenih suradnika, poslije nazvana Prelogovom zagrebačkom školom organske kemije, postignula je zapaženu sveučilišnu i znanstvenu karijeru na zagrebačkim fakultetima, u IRB i Plivinu Istraživačkom institutu. Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskoga društva 1972–74. i član Upravnoga odbora tvrtke Ciba-Geigy 1960–78. Za prinos stereokemiji molekula i reakcija podijelio je s J. W. Cornforthom Nobelovu nagradu za kemiju 1975. Dobitnik je Medalje »Božo Težak« 1989. i jubilarne nagrade Plive 1996. Bio je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te više inozemnih sveučilišta, počasni član mnogih udruga i akademija, među ostalim HAZU i Papinske akademije znanosti, počasni predsjednik bijenalnoga skupa Ružičkini dani te društva Almae matris alumni Croaticae Zagrebačkoga sveučilišta. Prigodom obljetnica za života su mu posvećeni 1976. i 1996. posebni brojevi časopisa Croatica chemica acta i 1986. znanstveni skupovi u Weizmannovu institutu u Rehovotu, na Zagrebačkom sveučilištu te na ETH. O stotoj obljetnici rođenja u Hrvatskoj je 2006. proglašena Prelogovom godinom; u Zagrebu su 2006. i 2007. održani skupovi o njem, 2007. objavljen je prijevod njegove znanstvene autobiografije Moja 132 semestra studija kemije (My 132 Semesters of Chemistry Studies. Washington 1991), a 2008. priređena izložba o njem u Tehničkom muzeju. Od 1986. ETH godišnje organizira Prelogovo predavanje i za prinose stereokemiji dodjeljuje zlatnu Prelogovu medalju, a Pliva i Hrvatsko kemijsko društvo od 1996. svake druge godine mladim kemičarima dodjeljuju Nagradu »Vladimir Prelog« za znanstvena postignuća u organskoj kemiji. Njemu u čast osnovano je 1998. švicarsko-hrvatsko društvo »Vladimir Prelog« u Zürichu. Po njem su nazvani stipendija Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak«, Prirodoslovna škola u Zagrebu i Akademski pjevački zbor koji djeluje u okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Poprsja u bronci postavljena su mu u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (M. Sušac) i u Plivinu Istraživačkom institutu (K. Kovačić), portret u bronci u zgradi Fakulteta kemijskoga inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (I. Antolčić) i inačica u Tehničkoj visokoj školi u Pragu, a figura u bronci u Parku nobelovaca u Mostaru (Z. Jurić). Proglašen je počasnim građaninom Zagreba 1989, Sarajeva 1992. i Osijeka 1994. Poštanske marke s njegovim likom izdane su u Hrvatskoj, BiH i Švicarskoj. O njem su snimljeni portreti u okviru Obrazovnoga programa TV Zagreb (1976, Z. Prelog; 1986, Jasmina Božinovska i T. Krčmar), TV serije Srdačno vaši (1986, I. Hetrich) te Dokumentarnoga programa HTV (1997, T. Perica i Anđelka Mustapić). U zgradi Knjižnice HAZU otvorena je 2015. Memorijalna soba nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga u kojoj su izloženi njegovi osobni predmeti, korespondencija, fotografije i dio stručne biblioteke što ih je oporučio HAZU. Matičnomu Zavodu za organsku kemiju, gdje su i danas pohranjeni njegovi sintetizirani uzorci, ostavio je knjige i časopise povijesne vrijednosti. Bio je među prvim nobelovcima koji su 1991. potpisali Apel za mir u Hrvatskoj i BiH. Pokopan na zagrebačkom Mirogoju.