RAŠKAJ, Slava

RAŠKAJ, Slava (Miroslava), slikarica (Ozalj, 2. I. 1877 — Stenjevec, danas dio Zagreba, 29. III. 1906). Gluhonijema od rođenja, školovala se 1885–93. u Zavodu za gluhonijeme u Beču, u kojem je dobila prve likovne pouke. Pokazavši nadarenost, nakon povratka u Ozalj nastavila crtati i slikati. Na nagovor I. Muhe 1895. došla je u Zagreb te posredovanjem I. Kršnjavoga bila zbrinuta u Zavodu za gluhonijemu djecu (Ilica, kbr. 83, zgrada bivše Bolnice milosrdnih sestara) do 1898. i u jesen 1900. Polazila 1896–97. žensku stručnu školu, u kojoj je završila tečaj za umjetničko-obrtničko crtanje (I. Bauer, Štefana Hribar), od 1896. učila slikarstvo i privatno, u B. Čikoša Sesije. Slikala je u svojem atelijeru u Zavodu za gluhonijemu djecu (u bivšoj mrtvačnici rodilišta), rjeđe na otvorenome, nakon povratka u Ozalj 1899. uglavnom u pleneru. Kraće boravila u Loboru (Lobor, 1899, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, MMSU), Zlataru (Vodopad u Zlataru, 1899), Orahovici (Orahovica, oko 1899) i Opatiji (Motiv iz Opatije, oko 1900, Gradski muzej Varaždin). Nakon znakova depresije 1901, smještena je 1902. u Zavod za umobolne u Stenjevcu (danas Klinika za psihijatriju Vrapče, KPV). Izniman joj opus pripada hrvatskoj likovnoj moderni, posebno »komponenti njenih impresionističkih tendencija« (J. Uskoković, 1987), dijelom i europskoj umjetnosti na prijelazu XIX. u XX. st., a odlikuju ga samosvojan lirski izraz, duh impresionizma i secesije, osebujan plenerizam, intiman odnos s prirodom, moderno shvaćanje pejzažnoga slikarstva, poetiziranje motiva, vrsnoća tehnike, »prirodnost spajanja naivnog doživljaja i plemenite jednostavnosti izraza« (M. Peić, 1968). Slikala je u malom formatu, najviše u čistom akvarelu, katkad s primjesom gvaša ili u pastelu, rijetko u ulju, uglavnom zavičajne krajolike (Ulaz u stari dvorac, 1896, Zavičajni muzej Ozalj, ZMO; Kod Zaluke poslije kiše, oko 1898; Pogled s Kupe prema Geri, oko 1899; Mali mlin uz Kupu, Ljetno predvečerje u Zaluki, Čovjek na putu i Stari grad Ozalj, 1899, Kućice u šumarku, oko 1899, ulje, Stari grad Ozalj, oko 1900, sve ZMO; Šumski put i Iz okolice Ozlja, 1899, Grafička zbirka NSK; Ozaljsko groblje, 1900, pohrana KPV u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, KPVSG; Zaokret u pejzažu, 1901) i mrtve prirode, posebno cvjetne (Vaza s božurima, oko 1897; Žuti pijetao i bijela kokoš, Grad Zagreb, zbirka J. Kovačića, Mrtva priroda s proljetnim cvijećem/Košara s cvijećem, obje oko 1900; Makovi i ivančice, 1900), te portrete (Barbara Lukšić, Portret djevojke s vijencem, 1896, ZMO, oba olovka; Marietta German, oko 1897, Autoportret, 1898, Ida Metzger udana Batušić, 1899, sve akvarel; Seljanka s crvenim rupcem, oko 1899, ulje, MG; Brat Jurica, ZMO, Majka i Otac, oko 1899, Jana, 1900, sve pastel). Nakon ranih crteža (Vjera, ufanje i ljubav, 1890, olovka, ZMO; Oklop i oružje I i II, 1892, tuš, Centar za odgoj i obrazovanje »Slava Raškaj«, Zagreb, CSR; Portret djevojke, 1893, olovka, Gradski muzej Varaždin, zbirka Rabuzin; Leontina Laxa, 1895, tuš) i cvjetnih akvarelnih studija naslikala je više deskriptivnih mrtvih priroda tamnih tonova (Ruže s bumbarom, akvarel, gvaš, pastel na toniranom papiru, i Lubanja, knjiga i lampaš, 1896; Mrtva priroda s raspelom, oko 1897; Mrtva priroda s morskom zvijezdom i Mrtva priroda s lepezom, oko 1898, akvarel, gvaš, ZMO). Najzapaženiji dio opusa ostvarila je 1898–1901. slikajući slobodnim potezom i prozračnim koloritom neposredni doživljaj motiva, majstorski dočaravajući svjetlo i ozračje. God. 1898. nastala su iznimna djela Krajobraz s pogledom na Ozalj-grad (ZMO, izloženo na Hrvatskom salonu) i Autoportret (MG), oko 1898. Ksaver, Proljeće u slijepoj ulici i minuciozno izvedena Košara s voćem (MG, akvarel, gvaš). U njezinu antologijskom ciklusu modrozelenih akvarela s motivom lopoča i obilježjima secesije – Lopoči (1898, KPVSG), Lopoči I/Lopoči u cvatu (1899, MG), Lopoči II (oko 1899), Lopoči u Botaničkom vrtu I i II (1899) – »prozračna i gotovo nerealna cjelina stvorena je realistički oblikovanim detaljima« (Ž. Čorak). S profinjenim osjećajem za svijetle tonove sužena kromatskoga registra slikala je okolicu Ozlja u različitim godišnjim dobima (Livada uz šumu i Pejzaž sa šumom/Ozalj, oko 1899, Ozaljske gudure i Stari mlin II, 1899, Pejzaž sa seljačkim kućama I i II, oko 1900, sve MG; Kupa kraj Ozlja, oko 1899, zbirka J. Kovačića; Kuća s crvenim prozorima, oko 1900, CSR). Vrhunce u akvarelu postignula je u zimskim i ranoproljetnim krajolicima Ulazna kula Staroga grada Ozlja (1899, ZMO), Ozalj u snijegu (oko 1899, Samoborski muzej), Klupice u snijegu (ZMO), Stablo u snijegu (MG; reproducirano na poštanskoj marki 1997, serija Hrvatsko moderno slikarstvo), Zimski pejsaž/Vrata, sve oko 1900, Proljeće u Ozlju/Stara ozaljska kula/Ozalj grad (1901, MG) – slika idilična ozračja, »najfinijom tehnikom akvarela izradjena, čista i jednostavna« (V. Lunaček, Vienac, 1902) – i Rano proljeće (oko 1901). Isticane su njezine žive i jedinstvene slike seljačkih kuća i krajolika, pri čem je primijećeno da su »mekani pejzaži iz okolice Ozlja s folklorističnom značajkom, možda prvi kod nas te vrsti« (Lj. Babić, 1928). Zapaženi su i akvareli iz mape nastale u Ozlju od siječnja do svibnja 1899 (27 višestruko oslikanih listova, MMSU): suptilni i sažeti prikazi krajolika (Pogled na Kupu, Šumski pejzaž, Kuća uz cestu, Jesenji pejzaž, Šetačica u pejzažu), cvijeća (Visibabe, Čuvarkuće), veduta Ozlja i ruševina Zaluke, knjižnice (Interijer) te secesijski ornament od stiliziranih visibaba. Oko 1900. slika jedinstven akvarel Djeca u seljačkoj sobi, jednu od »najintimnijih slika života […] od hrvatske umjetničke ruke« (Lunaček, 1903), prozračni akvarel Cvijeće u visokoj čaši (KPVSG) i pastel Interieur, 1900. akvarele Pergola (MMSU) i Stakleni pladanj s voćem (KPVSG). Vrhunski su joj i pasteli intenzivnoga kolorita i svjetla, osjećajni i psihološki slojeviti dječji portreti i figure (Portret gluhonijeme djevojčice Vere Papić Lončarić, oko 1899, CSR; Djevojčica u crvenoj haljini i Seljačić, MG, Djevojčica na stepenicama i Dječak koji svira na svirali, Grad Zagreb, zbirka Frangeš, Melana, sve oko 1900; Dijete u bijeloj košulji, KPVSG, Dječak s kosom, CSR, Mladi kosac, Gradski muzej Karlovac, sve 1900). Autorica je kompozicije minijaturnih eliptičnih akvarela, tzv. medaljona (pet prizora sa ženom i po jedan s Amorom te čovjekom i sjekirom oko središnjega medaljona Žena u plavom, oko 1905, KPVSG), punih ugođaja i svjetla, a sačuvan joj je i Portret Armina Pavića, pogrješno držan prikazom Čikoša Sesije (1899, tuš, reprodukcija u Spomenici Zemaljskoga zavoda za gluhonieme u Zagrebu). Ostvarila je i djela u području primijenjene umjetnosti, uglavnom u secesijskom stilu, obilježena dekorativnošću, linearnošću, stiliziranim biljnim motivima i odjecima japanske umjetnosti. Oslikala je više uporabnih predmeta: lepeze (Majka s djetetom – mali portret supruge K. Khuena Héderváryja s djetetom u naručju i trešnjevim cvjetovima, 1896, gvaš, svila, Muzej grada Zagreba; Perunike, 1900, tempera, drvo, MUO; Cvijeće, oko 1900, akvarel, Gradski muzej Križevci), keramički pladanj (Djevojka s knjigom, 1897, ulje, pozlata, MUO) i platneni paravan (Perunike, oko 1900, ulje). Izvrsnim dekorativnim stiliziranim crtežima izduženoga formata (biljni motivi, motiv krajolika i labuda) ilustrirala je literarne priloge u Viencu (1898, 15) »sjajno pogodivši duh secesijske opreme knjige« (J. Uskoković, 1977). Djela su joj reproducirana u časopisima Hrvatski salon (1898, 2) i Život (1900, 1). Sudjelovala je s članovima i osnivačima Društva hrvatskih umjetnika (članica od 1901) u prvim manifestacijama hrvatske likovne moderne, izlagala na izložbama Društva (Hrvatski salon, Zagreb 1898; po hrvatskim gradovima od Sušaka do Osijeka, 1901), na izložbama Društva umjetnosti (Zagreb 1902–03) te na međunarodnim izložbama Umjetnost i umjetni obrt naroda Austro-Ugarske Monarhije (Sankt Peterburg 1899), Svjetska izložba u Parizu (1900, uz Lopoče u Botaničkom vrtu izložene su zagrebačke vedute Kraljevsko sveučilište, suautor Čikoš Sesija, i Kraljevski ženski licej, sve uloženo u drvenu oplatu tzv. Pariške sobe, danas u Hrvatskom školskom muzeju) i društva Mánes (Prag 1903). Posmrtno su joj priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1957 – retrospektiva, 1969, 1985, 1995, 2008 – retrospektiva), Beogradu (1957 – retrospektiva), Splitu (1962), Ozlju (1977, 1996 – retrospektiva, 2000, 2006) i Rijeci (1993) te djela izlagana na skupnim izložbama Treća retrospektivna izložba hrvatske umjetnosti (Zagreb 1934), Retrospektivna izložba hrvatskih slikarica 1800–1914 (Zagreb 1938), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Međunarodna izložba likovnih umjetnosti i štampe (Zagreb 1955), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Početci jugoslavenskoga modernoga slikarstva (Beograd 1972), Karlovačko slikarstvo od 1900. do danas i Slikarstvo u Karlovcu devetnaestoga stoljeća (Karlovac 1978), Lik-figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Pokupski slikari (Karlovac 1982), Od Karasa do danas (Karlovac 1984), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Hrvatska moderna (Rijeka 1992), Zagreb, kak imam te rad i Zagrebu za obljetnicu (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti i Zbirka Kanižaj (Zagreb 1996), Hrvatski crtež iz zbirke I. Rabuzina (Đakovo, Karlovac, Samobor 1997), Slikarski portreti 19. stoljeća (Zagreb 1997), Hrvatski salon 1898 (Zagreb 1998), Akvareli iz Fundusa Moderne galerije Rijeka (Rijeka 2000), Pejzaž 19. stoljeća (Zagreb 2001), Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 2003), Velika imena hrvatske umjetnosti XX. stoljeća (Varaždin 2004), Strast (Rijeka 2005), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), Formalno-angažirano (Rijeka 2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Krajolik u djelima prvaka hrvatskog slikarstva na prijelomu 19. i 20. stoljeća (Brdovec 2013), Zbirka Bali (Koprivnica 2013), Dodir nježnosti (Samobor 2015) te na izložbama zbirke J. Kovačića (Hrvatske slikarice rođene u XIX. stoljeću, Zagreb 1988; Hrvatske slikarice plemkinje, Zagreb 2002). — Svojim je akvarelima dosegnula vrhunce hrvatske likovne umjetnosti. Portretirali su je V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, obojeni gips, Gliptoteka HAZU; spomen-ploča na Osnovnoj školi »Slava Raškaj«, Ozalj), Ž. Janeš (medalja, 1968, bronca), V. Mačakutin ml. (poprsje, 2000, bronca, Zagreb, ispred CSR, Nazorova ul., kbr. 47) i K. Kovačić (srebrnjak Hrvatske narodne banke, serija Znamenite Hrvatice, 2000). Objavljeni su njezini dramatizirani i romansirani životopisi (J. Baldani, Akvareli tišine. Kaj, 1969, 7–8; Nada Iveljić, Bijela kopriva. Zagreb 1989; Milana Vuković Runjić, Proklete Hrvatice. Zagreb 2012), a nadahnula je i Radauša (ulomci nedovršenih romana Let u bezdan i Vihori nad virovima u Dometima i Reviji, 1973), P. Pavličića (Gordogan, 1993) te Krunu Tarle (Djevin skok ili Proljeće u slijepoj ulici, Zagrebačko kazalište mladih, 2001). O njoj su snimljeni TV filmovi (Peić i M. Arhanić, 1989; Edda Dubravec i L. Marotti, 1999) i igrani film Sto minuta Slave (D. Matanić, 2004). U spomen na nju u Ozlju je 1981. osnovana akvarelistička kolonija Slavino proljeće. Njezino ime nose i Centar za odgoj i obrazovanje u Splitu, Dnevni centar za rehabilitaciju u Rijeci te Galerija u KPV.