RUŽDJAK, Vladimir

RUŽDJAK, Vladimir (Ružđak), pjevač, bariton, skladatelj i operni redatelj (Zagreb, 21. IX. 1922 — Zagreb, 9. X. 1987). U Zagrebu 1940. maturirao u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji; studirao kratko teologiju i pravo te na Muzičkoj akademiji od 1942. pjevanje u M. Reizera (diplomirao 1946) i od 1944. kompoziciju u M. Cipre. God. 1943–48. bio član zbora radijske postaje i 1945–49. Vokalnoga kvinteta Radio-Zagreba, za repertoar kojega je obrađivao pojedine skladbe. Debitirao 1946. kao Gianni Schicchi (G. Puccini) u HNK u Zagrebu; 1947. održao u HGZ prvi cjelovečernji koncert (uz glasovirsku pratnju B. Kunca) na kojem je praizveo vlastiti vokalni ciklus Balade o vojnicima. Ubrzo nakon studija afirmirao se pobijedivši na pjevačkim natjecanjima (Zagreb 1948, Ženeva 1949, Verviers 1950), a usporednu karijeru na opernim pozornicama i koncertnim podijima u nas i u inozemstvu nastavio je voditi do kraja života (u nekim sezonama nastupio više od 100 puta). Od 1970. bio redoviti profesor pjevanja i operne glume na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (pročelnik Odjela za solo-pjevanje od 1984). U opernom je repertoaru ostvario stotinjak uloga širokoga stilskoga raspona, jednako uspjelo tumačeći dramske, lirske i komične likove. Među mnogobrojnima su mu antologijske interpretacije Rigoletta (G. Verdi, Nagrada »Vladimir Nazor« 1963; kao pjevač i redatelj s tom je operom 1977. u Zagrebu proslavio obljetnicu karijere), Nikole Šubića Zrinjskoga (I. Zajc) i Evgenija Onjegina (P. I. Čajkovski). Proslavio se i kao Germont (Traviata), Renato (Krabuljni ples), Rodrigo Posa (Don Carlos) i Grof Luna (Trubadur) u Verdijevim operama, Knez Igor (A. Borodin), Figaro (G. Rossini, Seviljski brijač), Valentin (C. Gounod, Faust), Golaud (C. Debussy, Pelléas et Mélisande) i Der Prinz von Homburg (H. W. Henze). U zagrebačkom HNK, uz koje je ostao vezan tijekom cijele karijere, zarana se istaknuo kreacijama niza uloga, među kojima su 1947. Jelecki (Čajkovski, Pikova dama) i Rigoletto te, za stalnoga angažmana 1948–55, Grof Luna, Renato i Germont (Trubadur, Krabuljni ples i Traviata), Marcello i Sharpless (Puccini, La Bohème i Madame Butterfly), Pasanec i Matija Gubec (I. Lhotka Kalinski, Matija Gubec), Malatesta (G. Donizetti, Don Pasquale), Ščelkalov i Rangoni (M. P. Musorgski, Boris Godunov), Tarkvinije (B. Britten, Lukrecija), Tonio (R. Leoncavallo, Pagliacci), Figaro (Seviljski brijač), Glasnik (R. Wagner, Lohengrin), Nikola Šubić Zrinjski (Zajc), Valentin (Faust), Lescaut (J. Massenet, Manon), Knez Igor (Borodin) i Jochanaan (R. Strauss, Saloma), kao i Minjin i Ramiro na hrvatskim praizvedbama opera Ivan Susanjin (M. Glinka, 1949) i Sat Španije (M. Ravel, 1952) te Mihajlo na praizvedbi opere Zlato Zadra (I. Brkanović, 1955). U Državnoj operi u Hamburgu 1954. gostovao kao Grof Luna u Trubaduru i u rujnu 1955. dobio stalni angažman, u kojem je ostao do studenoga 1972. te u približno 900 nastupa u četrdesetak uglavnom novih uloga ostvario visoke umjetničke domete (1962. dodijeljen mu je počasni naslov komornoga pjevača). Ondje kreirao likove poput Forda, Amonasra, Rodriga Pose, Don Carlosa i Nabucca (Verdi, Falstaff i Aida, 1955, Don Carlos, 1956, Die Macht des Schicksals, 1959, i Nabucco, 1963), Don Fernanda (L. van Beethoven, Fidelio, 1957), Grafa von Neversa (G. Meyerbeer, Die Hugenotten, 1958), Sprechera (W. A. Mozart, Die Zauberflöte, 1959), Wolframa i Nachtwächtera (Wagner, Tannhäuser, 1959, i Die Meistersinger von Nürnberg, 1962), Escamilla i Moralesa (G. Bizet, Carmen, 1959), Golauda (Pelléas et Mélisande, 1962) i Herr Flutha (O. Nicolai, Die lustigen Weiber von Windsor, 1964), svoj repertoar proširio ulogama iz opernoga stvaralaštva XX. st. kao Aleel i Dichter (W. Egk, Irische Legende, 1955), Il prigioniero (L. Dallapiccola, 1957), Geisterbote i Herr von Faninal (Strauss, Die Frau ohne Schatten, 1957, i Der Rosenkavalier, 1960), Dritter Cheftechniker (K.-B. Blomdahl, Aniara, 1960), Kreon (A. Honegger, Antigone, 1964), Mr. Gedge i Demetrius (Britten, Albert Herring i Ein Sommernachtstraum, 1966) te, nastupajući na praizvedbama, kao Herzog von Cadignan (R. Mohaupt, Der grüne Kakadu, 1958), Der Prinz von Homburg (Henze, 1960), Stimme Gottes (I. Stravinski, The Flood, scenska inačica, 1963), Athamas (E. Křenek, Der goldene Bock, 1964), Richter (M. Kelemen, Der Belagerungszustand/Opsadno stanje, 1970), Joseph (P. Burkhard, Ein Stern geht auf aus Jaakob, 1970) i König (J. Tal, Ashmedai, 1971). U hamburškoj je Operi nastupao s vrhunskim pjevačima (P. Domingo) i surađivao s opernim redateljima poput W. Felsensteina (Rigoletto, 1962), čiji je estetski pristup režiji osobito utjecao na njegov redateljski rad, G. Rennerta te redatelja i koreografa G. Balanchinea (Evgenij Onjegin, 1962), a s ansamblom gostovao 1962. u Londonu, 1963. na festivalu Muzički biennale Zagreb i 1965. na turneji u Japanu. Samostalno istodobno gostovao diljem Europe (Rotterdam, K. A. Hartmann, Simplicius Simplicissimus, Landsknecht, 1965; Salzburg, Barcelona, Napulj, Prag, Moskva), osobito u njemačkim opernim kazalištima (Braunschweig, Verdi, Otello, Jago, 1959; Düsseldorf, Duisburg, Lübeck, München, Stuttgart, Hannover, Berlin). God. 1961. gostovao u Operi u San Franciscu (s tim ansamblom potom u Los Angelesu i San Diegu) kao Ashton (Donizetti, Lucia di Lammermoor), Sharpless (Madame Butterfly) i Rigoletto (Verdi), a od studenoga 1962. do siječnja 1964. nastupao (pod prezimenom Ruzdak) u Operi Metropolitan u New Yorku u 16 predstava u operama Aida, Traviata, Krabuljni ples, Manon, La Bohème i Faust uza znamenite pjevačke partnere (Joan Sutherland, Anna Moffo, Birgit Nilsson, Biserka Cvejić, N. Gedda, C. Bergonzi) i dirigente (N. Santi, K. Adler, F. Cleva). U Kraljevskoj opernoj kući Covent Garden u Londonu gostovao 1966. kao Grof Almaviva u Mozartovoj operi Figarov pir pod ravnanjem C. Davisa. Istodobno nastupao na hrvatskim pozornicama (Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik), na kojima je u pol. 1960-ih počeo i režirati, ujedno prevodeći operna libreta. Kao stalni gost u zagrebačkoj je Operi kreirao uloge: Evgenij Onjegin (Čajkovski, 1956), Orfej (C. W. Gluck, Orfej i Euridika, 1958), Gerard (U. Giordano, André Chénier, 1959), Bolkonski (S. Prokofjev, Rat i mir, 1962), Mlinar Sima (J. Gotovac, Ero s onoga svijeta, 1962), Don Giovanni (Mozart, 1964), Prospero (S. Šulek, Oluja, 1969, praizvedba), Enzo Grimaldo i Barnaba (A. Ponchielli, Gioconda, 1970), Mandryka i Učitelj glazbe (Strauss, Arabella, 1973, i Arijadna na Naksosu, 1977, hrvatske praizvedbe), Macheath (J. C. Pepusch i F. Austin, Prosjačka opera, 1974), Léandre (Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, 1974), Šiškov (L. Janaček, Zapisi iz mrtvog doma, 1976), Obren (V. Lisinski, Ljubav i zloba, 1978, obradba B. Papandopulo) i Piet Grooth (B. Bersa, Postolar od Delfta, 1980). Nastupao i na koncertnim izvedbama opera u Zagrebu (D. Cimarosa, Kapelnik, 1956; C. Monteverdi, Orfej, priredio i instrumentirao, 1957; B. Bartók, Modrobradov dvorac, 1979; Zajc, Rudari, 1983). Od 1965, kad je u zagrebačkom HNK u vlastitom prijevodu režirao operu Pelleas i Melisande (i nastupio kao Golaud), do 1982. režirao dvadesetak opera, u većini kojih je i pjevao. Režirao je vođen uvjerenjem da na scenu mora najprije doći misao, a tek onda njezin glazbeni izraz, pri čem misao podrazumijeva sve što prethodi zvuku, od općenitih znanja o djelu i temeljitih studija razdoblja i stila do koncentracije koju traži svaka glazbena izvedba; ta je apriorna misao ujedno jedna od temeljnih značajka svekolike njegove umjetnosti. Pri prevođenju libreta na hrvatski jezik vodio je računa o poklapanju literarne i glazbene misli. U Zagrebu režirao jednočinku Mudrijašica i scensku kantatu Carmina Burana (C. Orff, 1966, vlastiti prijevod), opere Pepeljuga (Rossini, 1968, hrvatska praizvedba, vlastiti prijevod), Porin (Lisinski, 1969, vlastita obradba teksta), Traviata i Rigoletto (1971. i 1977) te Ero s onoga svijeta (1972), na ljetnim festivalima u Opatiji Nikola Šubić Zrinjski (1967) i Rijeci Orfej i Euridika (1979), u Splitu Seviljski brijač (1969, Splitsko ljeto, ujedno scenograf i kostimograf) i Didona i Enej (H. Purcell, 1978, HNK), na Dubrovačkim ljetnim igrama Borba Tankreda i Klorinde (Monteverdi, 1971), Služavka gospodarica (G. B. Pergolesi, 1971) i Seviljski brijač (1982) te u Ljubljani 1976. Krunidba Popeje (Monteverdi), Don Carlos i Lucia di Lammermoor. Preveo i libreta opera Don Carlos (1978) i Orfej i Euridika (s A. Biničkim, 1979), izvedenih u Zagrebu, te Krunidba Popeje (1964) i Apocalyptica (Kelemen, 1980), obje na Dubrovačkim ljetnim igrama. Traganje za glazbenim sadržajem u riječima, osim u režijama i prijevodima libreta, odrazilo se i u njegovu pristupu interpretaciji solo-popijevka. Jedan je od prvih hrvatskih vokalnih umjetnika koji se usporedno s opernom karijerom jednakim intenzitetom posvetio koncertnim nastupima, ostvarivši pritom zacijelo najbogatiji i stilski najraznolikiji repertoar te interpretacije koje su postale mjerilom vrjednovanja za uzorno tumačenje Lieda. Proslavio se istančanim izvedbama vokalne lirike svjetskoga repertoara, osobito ciklusa F. Schuberta (Lijepa mlinarica, snimljeno na LP ploču, Jugoton, 1979), R. Schumanna, Musorgskoga, Ravela, G. Mahlera, H. Wolfa. Sudjelovao je u izvedbama mnogobrojnih vokalno-instrumentalnih djela, poput Brittenova Ratnoga requiema (London, 1962, na poziv i pod ravnanjem skladatelja), Mahlerove VIII. simfonije (Amsterdam, 1963; London, 1966, dirigent L. Bernstein, snimljeno na CD, Sony Classical, 1999; Beč, 1967, dirigent R. Kubelík), Njemačkoga requiema J. Brahmsa te više Papandopulovih djela (Oranje kraljevića Marka, 1956, i Credo – Legenda o mojoj zemlji, 1979, praizvedbe u Zagrebu; Hrvatska misa, 1983). U koncertnom je repertoaru promicao hrvatsku glazbu, za što je 1983. dobio Nagradu »Vatroslav Lisinski«, izvodeći djela od baroka do glazbe XX. st., poglavito suvremenih skladatelja (uključivo vlastita), od kojih je mnoga i praizveo, među njima solo-popijevke (Cipra, K. Fribec, L. Županović) i skladbe za bariton uz instrumentalni sastav (sin Marko Ruždjak, Trois chansons de geste, 1972; Kelemen, Lhotka Kalinski, A. Marković, K. Odak, Papandopulo, R. Radica, K. Šipuš, I. Tijardović). Istaknuo se interpretacijama ciklusa Z mojih bregov za bariton i orkestar K. Baranovića (izvodio od 1946; Nagrada »Josip Štolcer Slavenski« 1981) te Pjesme moje majke za glas i gudački kvartet Štolcera Slavenskoga. Nastupao uz istaknute pijaniste (Kunc, D. Lukić, J. Murai), ansamble (Zagrebački solisti – od osnutka 1954; Zagrebački kvartet, Kvartet Klima) i dirigente (B. Klobučar, L. Matačić, M. Horvat, V. Kranjčević) u mnogobrojnim glazbenim središtima u nas te u znamenitim svjetskim koncertnim dvoranama. Posljednji put nastupio 3. X. 1987. na koncertu u Rovinju, na kojem je, uz suprugu Nadu Ruždjak i Kvartet Klima, ujedno praizveo vlastitu skladbu Njezina tajna. Pasticcio musicale za sopran, bariton i gudački kvartet. Skladao je tridesetak djela za glas i glasovir (uglavnom ciklusi) i nekoliko za glas i gudački kvartet (Diptih, Concertino, Narodne, Četiri slovačke), a ovisno o izvedbenim zahtjevima, neke od skladba postoje u različitim inačicama pratnje. U opusu mu je i nekoliko skladba za zborove (Noćne pjesmice za mješoviti zbor, tiskano u Zagrebu 1958; Šest međimurskih za ženski ili dječji zbor; Šest makedonskih narodnih za mješoviti zbor) te instrumentalnih djela (Suita za mali orkestar, 1948; Serenata za puhački kvintet, 1949). Većinu izvornih solo-popijevka skladao je na pomno birane tekstove (J. Kaštelan, D. Tadijanović, T. Ujević, F. García Lorca; Tri pjesme na stihove kineske lirike, oko 1948; Tri pjesme Đora Držića, 1957), a njegova povezanost s nacionalnim glazbenim idiomom, osobito međimurskim, odrazila se u nizu obradba narodnih napjeva (Pet međimurskih pjesama za bariton i glasovir, 1957) te u njima nadahnutim skladbama (Dežd deždi, Inje, Zadnja popevka i Šinje; izveo na Festivalu kajkavske popevke Krapina, 1967–69, 1975). Pojedine skladbe tiskane su mu u izdanjima Jugoslavenska solo-pesma, 3 (Beograd 1957), Solo popijevka hrvatskih skladatelja, 2 (Zagreb 1976) i Ljuven sanak (Zagreb 2004). Stil je gradio uglavnom poštujući tonalitetne odnose, bez većih pomaka prema suvremenim skladateljskim izričajima. Melodija je uvijek »pitka«, usklađena s karakterom uglazbljenoga teksta i prilagođena glasovnim osobinama interpretatora. Proučavajući djela iz starije hrvatske baštine, obrađivao ih je za vlastite izvedbe (u skladbi Croatorum musicae origines za bariton, zbor i orkestar iz 1970. poslužio se tematskom građom nekoliko skladatelja; skladbe u njegovoj obradbi za bariton, pozitiv i violončelo snimljene su na LP ploču Rana hrvatska glazba uz pozitiv u Varaždinu, Jugoton, 1976) te priredio notno izdanje Šest sonata za violinu i basso continuo S. N. Spadine (Zagreb 1975). Mnoge je skladbe, osobito arije iz baroknoga repertoara (G. F. Händel, A. Scarlatti, Monteverdi, Purcell), obradio za glas uz pratnju gudačkoga ansambla kako bi ih mogao izvoditi sa Zagrebačkim solistima. Snimao za radijske i TV postaje u nas i u inozemstvu. Objavljeni su mu autorski kompilacijski albumi (LP, Jugoton, 1987; CD, Orfej, 2006), a pojedinačne interpretacije opernih uloga i koncertne glazbe snimljene su mu na tridesetak LP ploča u izdanju Jugotona te presnimljene na više od 30 CD različitih izdavača. U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je njegovih gotovo 300 snimka vokalnih interpretacija i 33 snimke skladba. Javljao se temama o Zagrebu i umjetnosti u Hrvatskoj mladosti (1941–42) i Hrvatskom krugovalu (1943). Nastupao u filmovima Sinji galeb (B. Bauer, 1953) i Tri sata za ljubav (F. Hadžić, 1968). — Za Ruždjaka je umjetnički čin podrazumijevao cjelovito intelektualno i emocionalno angažiranje te uvijek jednako potpuno posvećivanje svim umjetničkim aktivnostima. Pritom je neizostavna bila naglašena potreba za sintezom, za nalaženjem fokusa u kojem bi bili usredotočeni svi njegovi estetski i moralni postulati. Glasovita ljepota njegova nosivoga, u svim registrima savršeno ujednačenoga i iznijansiranoga glasa bila je temelj na koji je prislonio izvrsnu tehničku osposobljenost i vrhunsku muzikalnost, koja se osobito očitovala u izvedbama Lieda. Odlikovao se rafiniranim osjećajem za stil, a njegove besprijekorne vokalne interpretacije nadopunjivale su se kompletnom glumačkom proživljenošću likova koje je tumačio. Drži ga se jednom od najcjelovitijih umjetničkih osobnosti hrvatske glazbene kulture njegova doba. Dobitnik je nagrada Vlade FNRJ 1949, »Zlatna lira« 1965, »Milka Trnina« 1968, »Marijana Radev« 1976, grada Zagreba 1977. i »Mare nostrum« 1987. Portretirao ga je K. Bošnjak (poprsje, 1997, HNK u Zagrebu). Zagrebačko HNK od 1995. dodjeljuje godišnju nagradu »Vladimir Ruždjak« za najbolju opernu mušku ulogu. Ostavština mu se čuva u obitelji u Zagrebu.