TRUMBIĆ, Ante

TRUMBIĆ, Ante, političar (Split, 17. V. 1864 — Zagreb, 18. XI. 1938). U Splitu maturirao u klasičnoj gimnaziji 1882, pravo do 1886. studirao u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je doktorirao temeljem rigoroza 1890. Radio kao općinski tajnik u Trogiru 1887–88, potom u Splitu kao koncipijent pri Kotarskom i Okružnom sudu te u odvjetnika do 1894, kad je otvorio vlastitu pisarnicu. Oblikovavši se za studija u Zagrebu pod utjecajem pravaške ideologije, u prvoj pol. 1890-ih predvodio je liberalnu skupinu mlađih dalmatinskih pravaša nasuprot konzervativnoj oko I. Prodana; zauzimao se za suradnju s dijelom narodnjaka na čelu s J. Biankinijem (Hrvatski klub) i šira građanska prava. Pri otkrivanju spomenika A. Kačiću Miošiću u Makarskoj 1890. govorio je o zauzimanju politički svjesne mladeži za hrvatsko sjedinjenje i samostalnost, u izaslanstvu dalmatinskih pravaša pribivao 1891. otkrivanju odljeva toga spomenika i gospodarskoj izložbi u Zagrebu te 1892. pravaškoj skupštini u Sušaku, 1893. bio izabran u upravu Hrvatskoga sokola u Splitu i za tajnika odbora za otkrivanje spomenika I. Gunduliću u Dubrovniku, a 1894. s F. Bulićem i dr. u Splitu osnovao Društvo za istraživanje hrvatske povijesti »Bihać« i bio mu tajnik. Za formalnoga konstituiranja dalmatinske Stranke prava 1894–95. ušao je u njezin Središnji odbor i u Okružni odbor za srednju Dalmaciju, kojemu je bio tajnik, te kao predstavnik postao članom Središnjega odbora Stranke prava u Hrvatskoj i Slavoniji. Osudivši 1895. pravaški raskol, u početku nije podupirao nijednu od sukobljenih struja, a nakon smrti A. Starčevića 1896. nastojao ih je ujediniti te povezati s narodnjačkom oporbom, u čem je ponajviše surađivao s F. Folnegovićem. U Dalmatinski sabor biran je 1895. u kotaru vanjskih općina Zadra, Biograda, Raba i Paga te – nakon što se mandata odrekao – na dopunskim izborima 1896, potom 1901. i 1908. u kotaru vanjskih općina Splita, Trogira i Omiša. Postavši 1896. tajnikom Središnjega odbora i 1897. potpredsjednikom IO dalmatinske Stranke prava, u Saboru se zauzimao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, od 1898. kao čelnik stranke, a od 1902. i kao predsjednik saborskoga kluba Stranke prava, koji su unatoč rascjepu činili i zastupnici Prodanove Čiste stranke prava. U Carevinsko vijeće izabran je 1897. u kotaru vanjskih općina Zadra, Paga, Raba, Biograda i Benkovca, djelujući do raspuštanja saziva 1900. u klubu Slavenskoga kršćansko-narodnoga saveza, nakon čega se nije kandidirao. Od 1900. bio je i predsjednik Hrvatskoga političkoga društva za Dalmaciju, koje je na široj osnovi promicalo hrvatsku nacionalnu ideju te opće i jednako pravo glasa. Za narodnoga pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji 1903–04. istaknuo se prikupljanjem novca za žrtve režima, nastojeći oko povezivanja s prekomorskim iseljeništvom, prosvjednih skupova u Dalmaciji te internacionalizacije hrvatskoga pitanja. Uz F. Supila i J. Smodlaku glavni je tvorac politike »novoga kursa«, koja je, u kontekstu sve oštrijih podjela europskih velesila, polazila od bezuvjetne kritike odnosa Austro-Ugarske prema Hrvatima, bečke politike prema Dalmaciji i njemačkoga širenja na jugoistok Europe (»Drang nach Osten«). Njegov govor u Dalmatinskom saboru u studenom 1903. u kojem je pozvao narode »od Alpa do Marice na obranu protiv germanstva« drži se početkom političkoga smjera kojim se nastojalo iskoristiti krizu dualizma izazvanu rasprama između austrijskoga i ugarskoga dijela Monarhije o zajedničkim poslovima te nezadovoljstvo gospodarskom politikom bečke vlade prema Dalmaciji. Predložio je potporu nastojanju mađarske oporbe da preuzme vlast i pokrene borbu Ugarske za samostalnošću, s čim u svezi se 1904–06. u Opatiji, Rijeci, Splitu, Zagrebu i Budimpešti susretao pretežno s političarima Neovisne stranke (T. Batthyány, M. Esterházy, F. Kossuth, G. Polónyi), a uspostavu prijateljskih veza te dogovor o jadranskoj politici promicao je i za višemjesečnih boravaka u Italiji. Kao potpredsjednik kluba Hrvatske stranke, u koju su se u travnju 1905. pod predsjedanjem P. Čingrije ujedinile dalmatinska Stranka prava i Narodna hrvatska stranka, bio je ključna osoba u sastavljanju Riječke rezolucije donesene 3. X. 1905. Premda dulja suradnja s mađarskim političarima na savezu protiv Beča nije uspjela (došavši na vlast, nisu zbog hrvatskih zahtjeva temeljenih na narodnosnom načelu bili pripravni odreći se povoljnijega položaja u dualističkom sustavu), Rezolucija je dovela do obrata u hrvatskoj unutarnjoj politici, navlastito u primjeni zamisli o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba – čime su bile odbačene izvorna starčevićanska nacionalna koncepcija i unionistička praksa iskorišćivanja hrvatsko-srpskih sukoba – te u približavanju s dalmatinskim talijanašima; s tim u svezi Trumbić je podupro Zadarsku rezoluciju (17. listopada), u studenom supotpisao izjavu o suradnji sa Srpskom strankom i u veljači 1906. stupio u starješinstvo novoosnovane Narodne hrvatske i srpske zajednice. Ubrzo potom sudjelovao je u razgovorima s ugarskim ministrom predsjednikom S. Wekerleom koji su pridonijeli padu unionističkoga režima u Hrvatskoj i Slavoniji te dolasku na vlast Hrvatsko-srpske koalicije. God. 1907. podupro je pak Koalicijin otpor nametanju željezničke pragmatike, a 1908. prosvjedovao zbog načina provedbe aneksije BiH, ističući da nije utemeljena na načelu narodnoga samoodređenja (s tim u svezi potaknuo je u Dalmatinskom saboru donošenje posebne adrese). Osudivši zagrebački tzv. Veleizdajnički proces 1909, kritizirao je protusrpsku politiku frankovačkih pravaša, ravnodušno se odnoseći prema mogućnosti trijalističkoga preuređenja Austro-Ugarske. U Splitu je 1903. i 1905. biran za općinskoga vijećnika, 1905. i za općinskoga odn. gradskoga načelnika, no 1907. podnio je ostavku zbog unutarstranačkih previranja, povezanih s njegovom potporom Buliću umjesto Smodlaki na izborima za Carevinsko vijeće, a 1908. povukao se i s dužnosti potpredsjednika Hrvatske stranke te njezina saborskoga kluba, zadržavši ipak utjecaj, pa je 1910. izabran za stranačkoga predsjednika, a 1911. i 1913. ponovo za splitskoga općinskoga vijećnika te prisjednika. Kao nakladnik i odgovorni urednik pokrenuo je 1908. dnevnik i neslužbeno glasilo Hrvatske stranke Velebit (izlazio od veljače do rujna, nakon čega je u Trumbićevu vlasništvu nastavila poslovati Hrvatska štamparija); u Splitu je bio i predsjednik udruge Slavjanski napredak (od 1894) te Društva za poljepšavanje Bačvica (od 1907). Uspjeh Srbije u balkanskim ratovima 1912–13. i sastanci s J. M. Jovanovićem, srpskim poslanikom u Beču, utjecali su na njegov zaključak o nemogućnosti preustroja Austro-Ugarske. Srbija je za nj postala »jugoslavenski Pijemont«, snaga koja će imati ključnu ulogu u »oslobođenju Jugoslavena iz Austro-Ugarske«. Polazeći od zamisli o jedinstvenoj južnoslavenskoj politici, utemeljene na pretpostavci da Austro-Ugarska ne može riješiti nacionalno pitanje podređenih naroda, uoči izbijanja I. svjetskoga rata održavao je veze s političkim prvacima bosanskohercegovačkih Srba i kasnijim članovima Jugoslavenskoga odbora (JO). Ubrzo nakon Sarajevskoga atentata 1914. iz Semmeringa je sa suprugom otišao u emigraciju; isprva boravio u Veneciji i Rimu, gdje je okupio suradnike većim dijelom iz Dalmacije, djelujući s njima u kratkotrajnom Hrvatskom odboru, koji je stao uza Srbiju te isticao da Hrvati u ratu nisu odani Austro-Ugarskoj. Uoči ulaska Italije u rat na strani Antante 1915. aklamacijom je postao predsjednikom nešto širega JO, konstituiranoga 30. travnja te godine u Parizu (sjedište poslije preseljeno u London). Pred državnicima Antante nastojao je zastupati hrvatske te interese drugih južnoslavenskih naroda, ali nije uspio ishoditi priznanje JO kao zaraćene strane nasuprot Centralnim silama, što bi uključilo i vlastite dobrovoljačke postrojbe. Trumbićevo djelovanje imalo je znatna odjeka među hrvatskim prekomorskim iseljeništvom – ono je i novčano podupiralo JO, postupno pridonoseći njegovoj razmjernoj neovisnosti – a s pojedinim političarima iz domovine, gdje mu je imovina sekvestrirana zbog optužbe za veleizdaju, komunicirao je poglavito preko posrednika u Švicarskoj. Održavajući redovite veze s predstavnicima Kraljevine Srbije, u travnju 1915. u Nišu se susreo s N. Pašićem. Premda svjestan da on uz rusku potporu ponajprije vodi računa o srpskim interesima, pa i na štetu hrvatskih i slovenskih, procijenio je kako glavni cilj JO treba biti ratno savezništvo sa Srbijom radi rušenja Austro-Ugarske. Izložen prigovorima i unutar samoga JO, u tom pogledu bio je popustljiviji od Supila, koji je tražio da Srbija unaprijed prihvati federalni ustroj zajedničke južnoslavenske države, ali je i sam držao da ta tek mora nastati na načelu ravnopravnosti, a ne biti puko proširenje Srbije. Zbog Londonskoga ugovora iz travnja 1915. druga mu je bitna zadaća bila suzbijanje talijanskih presezanja na velik dio istočnojadranske obale i otoka, napose obrana cjelovitosti Dalmacije, koja je bila ugrožena i mogućnošću srpsko-talijanskoga sporazumijevanja mimo hrvatskih i slovenskih predstavnika. Nakon što je Srbija okupirana, Rusija bila zahvaćena revolucijom, SAD ušle u rat, D. Dimitrijević Apis i dr. osuđeni u Solunu, a u Austro-Ugarskoj izrazitije zahtijevan unutarnji preustroj, na Pašićev je poziv u izaslanstvu JO na Krfu od lipnja do srpnja 1917. Trumbić pregovarao sa srpskom vladom i drugim političarima, zauzimajući se za cjelovito poštovanje prava naroda na samoodređenje, primjenu modernih demokratskih načela te barem privremenu autonomiju pojedinih povijesnih zemalja u budućoj južnoslavenskoj državi, iz čega je 20. srpnja proizašla kompromisna deklaracija o ujedinjenju jedinstvenoga »troimenoga naroda« Srba, Hrvata i Slovenaca u unitarnu, ustavnu i parlamentarnu kraljevinu pod dinastijom Karađorđevića, ustav koje bi kvalificiranom većinom donijela poslijeratna skupština izabrana jednakim, općim i neposrednim pravom glasa. Ubrzo iznova suočen s Pašićevim odbijanjem priznanja JO kao međunarodnoga zastupnika austrougarskih južnih Slavena, sve znatniju pozornost pridavao je pitanju unutarnjega uređenja zajedničke države na osnovi ravnopravnosti triju naroda pod jugoslavenskim imenom, no glavnina mu je djelatnosti i dalje bila usredotočena na suzbijanje talijanskih zahtjeva. Među ostalim, uz britansko posredovanje, s A. Torreom i G. A. Borgeseom, predstavnicima Talijanskoga odbora za sporazum s potlačenim narodima Austro-Ugarske, u Londonu se 7. III. 1918. sporazumio o nastavku obostrane borbe protiv Austro-Ugarske, uz obvezu zajedničkoga rješavanja teritorijalnih sporova na temelju narodnosnoga načela. Premda je obveza ostala ograničena dvojbenim poštovanjem potanje neodređenih »životnih interesa«, na tom temelju Trumbić je s JO u travnju 1918. sudjelovao na rimskom Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske, u zaključcima kojega je (tzv. Rimski pakt) istaknuto njihovo pravo na neovisne nacionalne države, uza sve izrazitiju potporu Antante. U skladu s takvim smjernicama, do kraja rata dosljedno se protivio svakomu pokušaju održanja Austro-Ugarske u kontekstu rasprava o separatnom miru i eventualnoj federalizaciji. Potkraj listopada 1918. JO povjereno je i međunarodno zastupništvo kratkotrajne Države SHS, no Trumbić nije uspio ni u nastojanjima oko njezina priznanja, a Ženevska deklaracija (9. studenoga), koju se držalo njegovim postignućem – predviđala je uspostavu privremene složene države bez prejudiciranja ustavnoga sadržaja – naposljetku u Srbiji nije potvrđena, pa je u okolnostima obilježenima i talijanskim nadiranjem i centralističkim shvaćanjima dijela NV SHS prvoprosinačko ujedinjenje provedeno pod srpskom prevlašću, bez njegova izravna sudjelovanja. Bio je ministar vanjskih poslova u vladama Kraljevstva SHS od prosinca 1918. do studenoga 1920. Kao opunomoćeni član izaslanstva na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. djelovao je na međunarodnom priznanju države i određenju njezinih vanjskih granica (na čelu JO bio do veljače 1919). Osobito se isticao u razgraničenju s Italijom, braneći stajališta Kraljevstva SHS u jadranskom pitanju. Nakon što je u studenom 1920. potpisao Rapallski ugovor, podnio je ostavku na ministarski položaj, držeći ipak da je veći dio Dalmacije osiguran, posebno s obzirom na osnažene prijetnje integralnom primjenom Londonskoga ugovora. S J. Cvijićem, G. Gregorinom, I. Lorkovićem, I. Meštrovićem, N. Stojanovićem i dr. bio je potkraj 1918. i 1919. član kratkotrajne Jugoslavenske demokratske lige koja je, djelujući pretežno u Parizu i Ženevi, promicala »demokratsku misao narodnog samoopredjeljenja« te »slivanje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu jedinstvenu naciju«, ali uz federativno uređenje i kvalificiranu većinu u donošenju ustava. God. 1920. u splitskom je kotaru na vlastitoj listi izabran u Ustavotvornu skupštinu, u kojoj je 1921. glasovao protiv Vidovdanskoga ustava (prihvaćen običnom većinom). Uočivši među Hrvatima raširenost nezadovoljstva novom državom, napustio je unitaristička shvaćanja, povezao se s Hrvatskom zajednicom (HZ) i počeo oštrije kritizirati režim (zamjerao mu je i popustljivost Italiji), i dalje držeći da je hrvatsko-srpski sporazum ključ za rješenje političkih problema u državi, uz njezino jedinstveno ustrojstvo i preimenovanje u Ujedinjenu Jugoslavensku Kraljevinu, pri čem je za parlamentarnu apstinenciju HRSS tvrdio da ne pridonosi poboljšanju hrvatskoga položaja, a zabrinjavao ga je i sve veći utjecaj komunista. God. 1923. preselio se u Zagreb, gdje je do 1926. vodio odvjetnički ured, a 1924. i formalno je pristupio HZ te postao članom njezina vodstva, potaknuvši u studenom na prihvaćanje republikanskoga programa. Nakon primjene Obznane na HRSS podnio je 1925. u ime njezina vodstva žalbu Sudbenomu stolu u Zagrebu protiv raspuštanja stranke, a radi prikupljanja dokaza u prilog S. Radiću spremao se otići u inozemstvo, no onemogućen je oduzimanjem putovnice. Na skupštinskim je izborima te godine kao kandidat HZ izabran na listi HRSS u Zagrebu. Radićevo priznanje Vidovdanskoga ustava i ulazak u vladu osudio je kao »kapitulaciju pred režimom«, pa je na njegov poticaj u siječnju 1926. od HZ i disidenata HSS osnovana Hrvatska federalistička seljačka stranka s programom revizije ustava (zahtijevala se polazna podjela države na pet jedinica, uključujući Hrvatsku kao »hiljadugodišnji povijesni individualitet«). Kao član vodstva i nositelj njezine liste na općinskim izborima u Splitu sudjelovao je 1926. u sastavljanju gradske vlasti, a 1927. izjasnio se za združivanje s Hrvatskom strankom prava i Hrvatskim republikanskim seljačkim savezom u Hrvatski blok, okupljen oko ideje hrvatskoga državnoga prava, na listi kojega je te godine u Zagrebu izabran u Narodnu skupštinu. Predsjednik Hrvatske federalističke seljačke stranke od poč. 1928, nakon atentata na Radića ušao je u zastupnički klub SDK, potom i formalno stupio u HSS te u njoj ostao do kraja života, postavši bliskim suradnikom V. Mačeka. Nastojeći internacionalizirati nepovoljan hrvatski položaj, potkraj 1928. boravio je u Austriji (u Beču se susreo i sa S. Sarkotićem te drugim emigrantima), Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj, ali nije naišao na razumijevanje tamošnjih političkih krugova. Razočaran uvođenjem diktature, u 1930-ima dvojio je o mogućnosti opstanka Jugoslavije zbog srpske hegemonije i sve izraženijega slabljenja versailleskoga poretka. God. 1930. na Sudu za zaštitu države u Beogradu bio je prvi branitelj Mačeku, 1932. suoblikovatelj i supotpisnik Zagrebačkih punktacija, u kojima se zahtijevala demokratizacija zemlje s povratkom na stanje 1918. kao osnovom za pregovore, 1933. na drugom suđenju Mačeku bio je odbijen kao branitelj jer se s njime solidarizirao, a sudjelovao je i u pripremi obrane u postupku zbog napada na oružničku postaju u Brušanima. Za Mačekova boravka u zatvoru do kraja 1934. preuzeo je vodstvo HSS, otklanjajući svaku suradnju s režimom, zbog čega se dio SDS od njega ogradio. Na skupštinskim izborima 1935. osvojio je kao kandidat HSS većinu glasova u Splitu i Imotskom, no zbog izbornoga sustava naposljetku nije izabran. U kolovozu 1936. u Palermu se radi razmjene gledišta susreo s A. Pavelićem, u rujnu 1937. na konzultacijama uoči puta u Veneciju s Mačekom se usuglasio o neovisnoj Hrvatskoj kao o krajnjoj težnji odn. o temeljito reformiranoj Jugoslaviji ili široj podunavskoj konfederaciji kao izglednijim ciljevima, a u ožujku 1938. u Zagrebu je pred britanskim konzulom T. C. Rappom opravdavao Mačekovu politiku skupštinske apstinencije. I te je godine kao kandidat HSS za grad Zagreb trebao nastupiti na skupštinskim izborima, koji su međutim održani nakon njegove smrti. — Programatski tekstovi, govori, izjave i reagiranja te manji broj osvrta na suvremenike i pojedina zbivanja objavljivani su mu 1887–1914. među ostalim u periodicima Hrvatska, Narodni list, Katolička Dalmacija, Crvena Hrvatska, Hrvat, Hrvatska kruna, Hrvatska riječ, Agramer Tagblatt i Pokret, 1915–18. u The Southern Slav Bulletin (London), Jadran (Buenos Aires), Srpske novine (Krf), La Serbie (Ženeva, Pariz), Jugoslavija (Oruro), Jugoslovenska država (Antofagasta, Valparaiso), Slovenski jug (Odesa), Domovina (Punta Arenas), Narod (Solun), Ratni dnevnik (Solun), Napred (Bizerta) i Ujedinjenje (Ženeva), 1919–28. u periodicima Hrvat, Obzor, Jutarnji list, Hrvatski list, Novo doba, Jugoslovenska demokratska liga (Ženeva), Revue yougoslave (Pariz), Hrvatska riječ, Primorski (Sušački) novi list, Hrvatsko pravo, Nezavisnost, Nova Evropa, (Slobodni) Dom, Der Morgen, Narodni val i La Macédoine (Ženeva) te u Hrvatskoj reviji (1930), Nezavisnoj hrvatskoj državi (1934), Danici (1935) i Jadranskom dnevniku (1935). Kao samostalna izdanja tiskani su njegovi govori u Dalmatinskom saboru 18. II. 1897, 16. II. 1898. i 7. XI. 1903 (Zadar 1897–1903), u splitskom Općinskom vijeću 13. II. 1906 (Split 1906), na Pariškoj mirovnoj konferenciji 18. II. 1919 (Le problème de l’Adriatique. Pariz 1919), u Ustavotvornoj skupštini 23. i 25. IV. 1921 (Beograd 1921, Zagreb 1921) te onaj održan u Zagrebu 10. VI. 1923 (Dvije politike. Pašić-Trumbić o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb 1923). Autor je knjige Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija (Zagreb 1936) u kojoj je, priznajući Monarhiji pripadnost »u red najnaprednijih država u svijetu« (zbog učinkovite uprave, sudstva i socijalne skrbi), fragmentarno prikazao ključne prijepore nagodbenoga doba te, manjim dijelom, vlastitu ulogu do 1907, uz – cijeni se – stanovito zanemarivanje drugih, posebno Supilova prinosa politici »novoga kursa«; njezini dijelovi tiskani su u izdanju Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936) te u periodicima Nova riječ (1937, 49) i Ustaška mladež (1943, 19–21), a uključena je s govorima i člancima u posmrtno priređene zbirke Trumbićevih tekstova Izabrani spisi (Split 1986) i Izabrani politički spisi (Zagreb 1998). Manji memoarski članci objavljeni su mu u novinama Hrvat (1924, 1293), Hrvatski borac (1938, 4) i Jadranski dnevnik (1938, 270; broj mu je posvećen u cijelosti), opsežan pak elaborat o hrvatskom pitanju što ga je 1932. uputio listu Manchester Guardian 1971. u Časopisu za suvremenu povijest (br. 1) i Kritici (br. 18), a zastupljen je i u izdanju Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj (Zagreb 2004). Sa Smodlakom je preveo djelo F. Serafinija Institucije rimskog prava, 1–2 (Split 1895–1896). Potpisivao se i inicijalima. Bio je član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« od 1929 (Zmaj Jadranski II). Gradivo o njegovu djelovanju, osobito u JO, tiskano je u Arhivu Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike (1934–35, 1937, 1939) te u mnogobrojnim stručnim publikacijama. Opsežna rukopisna ostavština čuva mu se u osobnim fondovima u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, Arhivu HAZU (u kojem je i njegovom zaslugom sačuvano gradivo JO) i HDA. Uz velike je počasti pokopan u Splitu, u klaustru franjevačkoga samostana sv. Frane; nadgrobni mu je spomenik Meštrovićev rad (1939), kao i poprsje u bronci (Galerija umjetnina Split). God. 1989. u Zagrebu je održan njemu posvećen znanstveni skup, iz kojega je proizašao zbornik (HAZU, 1991), a 2015. u Splitu znanstveni kolokviji i izložba (Sveučilišna knjižnica, Filozofski fakultet i HAZU). — Bez obzira na to odobravaju li Trumbićeve strateške ciljeve u pojedinom razdoblju, i suvremenici i povjesničari uočavaju njegovu profinjenost u taktičkom balansiranju između idealizma i pragmatizma, nesklonost demagogiji te uglađenost prema drugim sudionicima političkoga života, koje su mu, u umnogome nepovoljnim okolnostima, omogućile zapaženu, no ne i ključnu ulogu.