TUĐMAN, Franjo
traži dalje ...TUĐMAN, Franjo, državnik, general i povjesničar (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922 — Zagreb, 10. XII. 1999). U Zagrebu polazio građansku školu 1935–39. te trgovačku akademiju; školovanje prekinuo ubrzo nakon uspostave NDH. Povezavši se s M. Belinićem, na poč. 1942. postao članom KP te omladinskim voditeljem i organizatorom udarnih skupina Prvoga zagorskoga partizanskoga odreda. Kad je taj u svibnju razbijen, u zavičaju ustrojio tajnu tiskaru te u njoj uređivao i dijelom popunjavao Glas Hrvatskog zagorja i Vijesti partizanskog radia. U jesen 1942. zamjenjivao sekretara krapinskoga Okružnoga komiteta KPH (formalni mu je član od kolovoza do prosinca 1943), od poč. 1943. bio i organizacijski sekretar tamošnjega Okružnoga komiteta SKOJ-a, u listopadu imenovan zamjenikom političkoga komesara Drugoga zagorskoga partizanskoga odreda, u siječnju 1944. zamjenikom političkoga komesara brigade »Braća Radić«, u travnju privremenim političkim komesarom 32. divizije, u srpnju načelnikom Personalnoga odjela štaba 10. korpusa u činu majora. Za rata služio se kodnim imenom Francek. Na poč. 1945. premješten u Vrhovni štab NOV i POJ u Beogradu, gdje je završio Partizansku gimnaziju. U Ministarstvu narodne obrane (od 1953. Državni sekretarijat za poslove narodne obrane) od ožujka 1945. načelnik Kadrovskoga odsjeka Personalnoga odjela, od ljeta Drugoga (organizacijskoga) odjela Personalne uprave. Promaknut u pukovnika 1953, bio i sekretar SK u Političko-upravnom sektoru Sekretarijata. Završivši Višu vojnu akademiju 1957, imenovan zamjenikom načelnika Prve uprave Generalštaba JNA, ubrzo načelnikom njezina Drugoga (studijskoga) odjela i pomoćnikom glavnoga urednika Vojne enciklopedije 1959 (redaktor i autor od 1. sv., 1958). General-major od 1960. Surađujući među ostalim u beogradskim periodicima Crvena zvezda (1952), Narodna armija (1952–54, 1956–57, 1959–61), Vojno-politički glasnik (1952), Vojni glasnik (1953), Vojno delo (1953, 1956, 1958, 1960), NIN (1955), Naša stvarnost (1957, 1961) i Međunarodna politika (1958–60), u Borbi (1953), Glasu Hrvatskog zagorja (1954–55, 1958, 1962; i pod pseudonimom Filip Trnovšćak), Vjesniku (1955), Republici (1956, 1959) i Našim temama (1961), u skupnim djelima Razmatranja o savremenom ratu (Beograd 1959), Borbeni put 32. divizije (Zagreb 1959) i O vojnoj veštini, 2 (Beograd 1960) te u Enciklopediji Jugoslavije, 1–4 (1955–1960), prvotno je zanimanje za administrativne teme proširio na interdisciplinarni pristup »svenarodnomu partizanskomu ratu«, zaokružen knjigom Rat protiv rata (1957); tim je prinosima, protivno zagovornicima krupnih postrojba i etatističko-centralističkoga poretka, promicao doktrinu naoružanoga naroda. Unatoč kritici (P. Morača), njegova je knjiga 1959. dobila nagradu Državnoga sekretarijata za poslove narodne obrane, a doktrina, poznatija kao općenarodna obrana, prihvaćena je 1968, kad se pristupilo osnivanju republičkih teritorijalnih obrana. Dokazujući da je uspjelost partizanskih pokreta uvjetovana ispunjenjem nacionalnih i socijalnih težnja, potkraj 1950-ih Tuđman uz vojnu izrazitije zahvaća političku sastavnicu nastanka socijalističke Jugoslavije, što će ga 1960-ih uključiti u prijepore oko interpretacije novije povijesti, ali i složenih odnosa u federaciji. Njegovi zaključci o manjim partizanskim odredima tako su 1958. uvršteni u program SKJ prihvaćen na VII. kongresu, no osvrt na nacrt službenoga pregleda povijesti SKJ, u kojem je 1959. upozorio na neprimjeren prikaz ustanka u Hrvatskoj, uključujući prešućivanje Sisačkoga partizanskoga odreda, uglavnom je odbijen. Uz potporu hrvatskoga partijskoga vrha i J. Broza, odgovarajući prilog (Narodnooslobodilački rat u članku Hrvatska) najposlije je napisao u Vojnoj enciklopediji, 3 (1960). Tad je objavio i pregled Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960; i prilog Nova Jugoslavija u članku Jugoslavija. Vojna enciklopedija, 4, 1961), koji se hvalilo zbog strukturne inovativnosti, kritiziralo kao odveć kompilacijski, a o njem se i polemiziralo ne samo oko navodnoga nerazmjera u ocjeni pojedinih partijskih vodstava nego i zbog stanovita ublaživanja negativnih stajališta o V. Mačeku te domobranstvu NDH (Vojnoistorijski glasnik, Beograd 1961). U Beogradu je bio predsjednik Teniskoga kluba »Partizan« 1952–58. te Sportskoga društva »Partizan« 1958–61 (od 1960. Jugoslavensko sportsko društvo »Partizan«), kad je objavljivao i u tamošnjem listu Partizanov vesnik. Napustivši djelatnu vojnu službu i suradnju u Vojnoj enciklopediji, preselio se u Zagreb i 1961. bio imenovan direktorom Instituta za historiju radničkog pokreta (Hrvatske), koji su CK SKH i GO SSRNH tad osnovali radi istraživanja hrvatske sastavnice radničkoga i partizanskoga pokreta. U prvoj pol. 1960-ih postao je članom Ideološke komisije i Komisije za historiju CK SKH, predsjednikom Komisije za međunarodne veze GO SSRNH i Komisije za njegovanje revolucionarnih tradicija hrvatskoga Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (bio član sekretarijata njegova GO) i izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih nauka (o socijalističkoj revoluciji i suvremenoj nacionalnoj povijesti predavao 1963–65), a 1965–69. bio je zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik njegove Komisije za naučni rad. Povezavši se s M. Krležom, V. Bogdanovom, I. Šiblom, V. Holjevcem i dr. zaokupljenima mogućnošću liberalizacije te općenitim poboljšanjem hrvatskoga položaja u federaciji, bio i član uredničkoga odbora Foruma 1964–67. U Institutu je okupio velik broj istraživača i vanjskih suradnika, razvio istraživačku djelatnost i međunarodnu suradnju te bio glavni urednik časopisa Putovi revolucije 1963–66. Premda Komisija za historiju CK SKH nije dopustila širenje djelatnosti Instituta, što je 1963. predložio radi protuteže prijepornim dosezima beogradskih instituta mjerodavnih za obradbu novijih zbivanja na državnoj razini, to je neizravno ostvario simpozijem o Pregledu istorije Saveza komunista Jugoslavije 1963 (dio priopćenja u Putovima revolucije, 1964); u sinteznom osvrtu (umnoženi rukopis u Tuđmanovoj redakciji) Pregledu su među ostalim zamjereni zanemarivanje nacionalnoga pitanja u prijeratnoj Jugoslaviji te jednostrane ocjene HSS, Banovine Hrvatske i četničkoga pokreta. U to je doba objavio knjigu Okupacija i revolucija (1963), s raspravom o NDH kao u narodu poglavito nelegitimnu »instrumentu politike okupacionih sila« (skraćeno engl. izd. u zborniku Les systèmes d’occupation en Yougoslavie 1941–1945. Beograd 1963). Izrazitije se posvetio značajkama prve jugoslavenske države, dokazujući, suprotno V. Terziću, da je njezin brzi slom ponajprije posljedica srpske prevlasti, iako je sporazum Cvetković–Maček bio pomak u rješavanju hrvatskoga pitanja (Forum, 1963–64; Putovi revolucije, 1966). Pisao je i o destaljinizaciji međunarodnoga radničkoga pokreta (Forum, 1962), II. svjetskom ratu (Svjetski rat, Drugi. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 7, 1964), Jugoslavenskom odboru (zbornik Jugoslavenski odbor u Londonu. Zagreb 1966) te znanstvenoj politici (Putovi revolucije, 1963–65; dnevni tisak), pri čem je historiografiju poimao kao neposredno primjenjivu društvenu znanost. Inozemna izlaganja objavljena su mu tih godina u zbornicima skupova u Rimu, Bratislavi, Karlovym Varyma, Pragu, Cambridgeu i Milanu. Proširena Komisija za historiju CK SKH pod predsjedanjem V. Bakarića 1964. osvrt na Pregled ocijenila je kao »buržoasko-nacionalističko skretanje«, a slično je 1965. rad Instituta vrjednovala rezolucija V. kongresa SKH. Nakon predavanja na kojima je ustvrdio da je Hrvatska u Austro-Ugarskoj umnogome imala bolji položaj nego u Jugoslaviji te da je državni udar 27. III. 1941. bio velikosrpski motiviran, Tuđman je 1965. podvrgnut partijskoj istrazi te mu je onemogućen izbor za dopisnoga člana JAZU. Znatno proširivši prijašnje tekstove, na Filozofskom je fakultetu u Zadru te godine obranio doktorsku tezu Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941 (dijelovi u Forumu, Kolu, Kritici i Hrvatskom znanstvenom zborniku, 1967–71; izmijenjena inačica Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, 1993); propitivanje njezine izvornosti (Lj. Boban) izazvalo je širu polemiku (Telegram, 1967). Premda nije sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967, u sklopu posljedičnih smjena te je godine optužen za propuste u vođenju Instituta, na što je podnio ostavku i aktivirao mirovinu. Također je isključen iz SKH, poglavito zato što su njegova gledišta o novijoj nacionalnoj povijesti ocijenjena kao suprotna onima SK. Javnu djelatnost nastavio je u Matici iseljenika Hrvatske (član IO i GO 1964–68, predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku 1967–68), uspostavivši 1966. za studijskoga boravka u SAD veze s tamošnjim hrvatskim intelektualcima, u MH (član IO i Upravnoga odbora od 1970, predsjednik Komisije za hrvatsku povijest od 1971), u Teniskom savezu Hrvatske odn. Hrvatskom teniskom savezu (potpredsjednik od 1967, predsjednik od 1970) te na znanstvenim skupovima u inozemstvu. Dio ogleda i rasprava objavljenih 1960-ih u periodicima Putovi revolucije, Forum, Kritika, Republika i Kolo s izmjenama je prikupio u knjizi Velike ideje i mali narodi 1969 (Jubilarna književna nagrada Hrvatske revije 1970); promičući miroljubivu koegzistenciju suverenih nacionalnih država (u tom i savezne Europe s cjelovitom Njemačkom), među ostalim je raščlanio velikodržavne zloporabe slavenske uzajamnosti, ali i socijalističkoga internacionalizma. Na tom je tragu za Hrvatskoga proljeća predavao i pisao o nužnosti »izgradnje hrvatske državne suverenosti« (Dubrovnik, Kritika, Riječi, Hrvatski tjednik; u posljednjem jedan od urednika do srpnja 1971, potom član Uredničkoga vijeća), a uključio se i u raspravu o amandmanima na Ustav SRH, pa je u siječnju 1972. uhićen te u listopadu zbog »neprijateljske propagande« osuđen na dvije godine strogoga zatvora (kazna potom izvanredno ublažena na devet mjeseci), a oduzeti su mu čin i putovnica. Onemogućen u javnom djelovanju, nastavio je održavati veze s disidentima, crkvenim velikodostojnicima i emigrantima, među ostalim ilegalno putovao u Austriju, Saveznu Republiku Njemačku i Švedsku 1977. Vjerojatno je već te godine sastavio programski nacrt za općehrvatski politički pokret koji bi – oslanjajući se na »pozitivne stečevine i idejnu podlogu« pravaštva A. Starčevića, republikanskoga seljačkoga pokreta S. Radića i nacionalno svjesnih komunista – ostvario samostalnu državu, eventualno u sklopu jugoslavenske konfederacije, pri čem bi hrvatski Srbi imali razmjerno predstavništvo i kulturna prava, a odnosi s BiH uredili bi se vodeći računa o geopolitičkoj povezanosti, povijesnim granicama te navodnom pretežnom hrvatskom identitetu tamošnjih muslimana. Istodobno, nacrt je predviđao gospodarsku i političku liberalizaciju, uvjetujući potpunu stranačko-parlamentarnu demokraciju ostvarenjem temeljnih državotvornih ciljeva. Zbog izjava za inozemne elektroničke medije (1977, 1980) te razgovora neovlašteno tiskanoga u münchenskom listu Hrvatska država (1978), u kojima se kritički osvrnuo na hrvatski položaj i ljudska prava u SFRJ, dotaknuvši i sustavno preuveličavanje broja žrtava u NDH, u veljači 1981. ponovo je osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu s petogodišnjom zabranom javnoga nastupanja (zbog bolesti izdržavao od siječnja 1982. do veljače 1983. te od svibnja do kolovoza 1984, kad je uvjetno pušten). U inozemstvu su mu tiskani pregled Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981; izvadak uvršten u zbornik So Speak Croatian Dissidents. Norval 1983) i knjižica dodatak Državnost nacija – ključ mira Europe (Lidingö 1982), knjižice s izborom iz sudskoga spisa (Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj. London 1981; i engl. izd. Croatia on Trial), neke od njih proširene tiskovnim osvrtima (Na braniku povijesne istine. Lidingö oko 1981) odn. dijelovima prijepornih intervjua (Stirbt Kroatien? Hamburg 1981), te dva prosvjedna pisma hrvatskim javnim djelatnicima, s onima V. Gotovca i M. Veselice (Pisma protiv tiranije. London oko 1982); pisma odn. dijelove obrane objavili su 1981. i Hrvatski list (Lund), Nova Hrvatska (London) te Studia Croatica (Buenos Aires). Zauzimajući se za prevladavanje ideoloških podjela u hrvatskom korpusu, pojačano je opet nastupao u Europi i Sjevernoj Americi od 1987, kad mu je vraćena putovnica. Iz predavanja proizašle su knjižice O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenje naroda u svijetu (Toronto 1987) i Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (Sudbury 1988, 1988²; tiskano i u Zagrebu 1994. kao predgovor izdanju Radićevih političkih spisa, govora i dokumenata te, uz izmjene, izdanju saborskih govora 1996) te prinosi u periodicima Hrvatska revija (München—Barcelona), Otpor (Chicago), Studia Croatica, Republika Hrvatska (Buenos Aires) i Zajedničar (Pittsburgh) 1987–88. Nakon najave pokretanja HDZ pod njegovim vodstvom u Zagrebu u veljači 1989, na osnivačkoj je skupštini u lipnju izabran za njezina predsjednika s programom zastupanja interesa hrvatskoga naroda uspostavom »parlamentarne demokracije« i »slobodne tržišne privrede« te »povezivanjem svega iseljeništva s domovinom«, nasuprot »demografskom nazadovanju« i aktualnim »velikodržavno-unitarističkim namjerama«. Proglasom u studenome HDZ zahtijevala je demokratsku koalicijsku vladu, legalizaciju višestranačja, uključivanje Hrvatske u Europsku zajednicu (EZ) te – nasuprot »planovima o stvaranju Velike Srbije« – ostvarenje »teritorijalne cjeline hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama«, što je pak bilo povezano s »ugovornim sređivanjem odnosa sa svim susjedima«, a navodno i samo taktički istaknuto (J. Manolić). Nakon registracije stranke u siječnju 1990. na njezinu je Prvom općem saboru u veljači Tuđman ponovo izabran za predsjednika, pri čem je, ističući povijesne težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom, upozorio na nezaobilazno značenje AVNOJ-a i ZAVNOH-a, otklonivši sankcioniranje bivših komunističkih dužnosnika (izlaganje i programski dokumenti tiskani u knjižici Odluka I. općeg sabora HDZ. Zagreb 1990), a u ožujku i pokretanje promjena republičkih granica (Slobodna Dalmacija, br. 14 100). Selektivno prenošenje pojedinih izjava pridonijelo je razilaženjima oko njegova djelovanja (pa i fizičkim napadajima na njega na predizbornom skupu u Benkovcu u ožujku 1990), a unatoč promicanju mirnoga rješenja jugoslavenske krize, proturječno je recipirana i njegova izričajno mjestimice nezgrapna, ali umnogome pionirska knjiga Bespuća povijesne zbiljnosti (1989), historiografsko-filozofska raščlamba genocidnoga nasilja s memoarski kontekstualiziranim prikazima srpskoga ekspanzionizma, židovstva i, posebno, manipulacija srpskim i hrvatskim žrtvama II. svjetskoga rata i poraća te tadašnjom ulogom Katoličke crkve. Za općega sloma komunističkih poredaka u Europi i nacionalne homogenizacije potaknute sve izraženijom provedbom velikosrpskih nastojanja, zbog dobre unutarnje organizacije i jasnih, katkad zaoštrenih istupa njezinih dužnosnika, HDZ postala je najbrojnijom strankom, stekavši na prvim slobodnim izborima u travnju i svibnju 1990. natpolovičnu većinu u saborskim vijećima općina i udruženoga rada te dvotrećinsku u društveno-političkome, pri čem je Tuđman kao saborski zastupnik izabran za predsjednika Predsjedništva SRH (dužnost u srpnju preimenovana u onu predsjednika RH), a donošenjem liberalno-demokratskoga ustava u prosincu (autor je njegovih Izvorišnih osnova) dodijeljene su mu razmjerno široke ovlasti u sklopu tzv. polupredsjedničkoga sustava. Za predsjednika države ponovo je biran na neposrednim izborima u kolovozu 1992. i lipnju 1997, a u više navrata i za predsjednika HDZ, koja je dobila natpolovičnu većinu na izborima za Zastupnički (1992, 1995) i Županijski (1993; dvotrećinska većina 1997) dom Hrvatskoga sabora; na objema dužnostima ostao je do kraja života, pri čem je 26. XI. 1999. utvrđena privremena zdravstvena spriječenost za obavljanje državničke. — Preuzevši vlast s razoružanom Teritorijalnom obranom i nerazmjernim narodnosnim sastavom sigurnosno-obavještajnoga sustava, suočen s poremećenim odnosima na saveznoj razini, neprijateljskim držanjem Srbije, Crne Gore i glavnine JNA te posebno jačanjem Srpske demokratske stranke – koja se bojkotirajući hrvatske institucije pa i raspravu o manjinskim pravima zauzimala za punu suverenost srpskoga naroda, uključujući pravo na odcjepljenje (deklaracija Srpskoga nacionalnoga vijeća u srpnju, oružana pobuna u kolovozu, proglašenje Srpske autonomne oblasti Krajine u prosincu 1990) – kao predsjednik i vrhovni zapovjednik (od 1995. sa zvanjem vrhovnika) Tuđman je najzaslužniji za uobličavanje i provedbu uspjele obrambene strategije. Izbjegavanjem borbe sa srpskim pobunjenicima do ožujka 1991. građanstvu je, potom i osnaženim redarstvenim snagama, omogućeno pribavljanje lakoga oružja, a unatoč naznakama kako bi SAD i EZ poduprle održanje makar i autoritarno-centralističke Jugoslavije, JNA nije bio pružen dostatan povod za udar, čemu su pridonijeli i taktička popuštanja te zadržavanje hrvatskih predstavnika na saveznim dužnostima, na kojima su upozoravali na protuustavne postupke srpskoga bloka. Uz Tuđmanov prvotni poziv na zaštitu manjine (nastupni govor 30. V. 1990) te one kasnije na demokratski suživot Hrvata i Srba, radi smirivanja stanja u Saboru je u kolovozu 1990. donesena rezolucija o zaštiti ustavnoga poretka s općim jamstvom ljudskih, političkih i nacionalnih prava te pozivom na upućivanje inozemnih promatrača, u listopadu osnovana mješovita radna skupina za definiranje srpske kulturne autonomije te u lipnju 1991. donesena povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti. Ne odstupajući od suverenosti RH, uza sve intenzivnije inozemne dodire, od siječnja 1991. Tuđman je osobno pregovarao s predsjednicima drugih republika, predlažući s M. Kučanom od listopada 1990. konfederalizaciju odn. sporazumno razdruživanje uz međunarodno posredovanje (dva susreta sa S. Miloševićem proturječno se tumače), što je znatnije zaživjelo tek nakon zaoštravanja u svezi s referendumski potkrijepljenim proglašenjima samostalnosti RH i Slovenije 25. VI. 1991 (odluke o priključenju Srpske autonomne oblasti Krajine Srbiji donesene su u travnju i svibnju), kad je pod pritiskom EZ pristao na tromjesečnu odgodu njihovih učinaka (Brijunska deklaracija 7. VII. 1991). S obzirom na domaće i inozemno javno mnijenje te oružanu nadmoć JNA, otklanjao je postupke što su mogli voditi pojačavanju borba, do kojega je u ljeto 1991. došlo ponajprije zbog nasilna širenja pobunjeničke vlasti uza sve otvorenije sudjelovanje JNA, Srbije i Crne Gore. Okupacija naselja s većinskim hrvatskih pučanstvom i njegovo stradanje izazvali su polarizaciju i unutar HDZ, ali i potaknuli usredotočenje nacionalnih potencijala, pri čem je Tuđman na tragu svojih zamisli o pomirbi nastojao pridobiti širok krug stručnjaka, uključujući one iz oporbe i bivšega poretka, što je u kolovozu urodilo formiranjem Vlade demokratskoga jedinstva. Takvim slijedom događaja opravdano je prerastanje Zbora narodne garde u HV te blokada i zauzimanje dijela vojarna i skladišta JNA u kasno ljeto i jesen 1991 (nužno i zbog embarga EZ i UN na uvoz oružja), uz istodobno njezino osipanje i sve slabiji mobilizacijski odziv. Unatoč pokušajima JNA te srpskih i crnogorskih teritorijalnih i dobrovoljačkih postrojba da hrvatski otpor svladaju opsežnim napadajnim operacijama, neselektivnim topničkim razaranjem pa i zrakoplovnim bombardiranjem predsjedničke rezidencije 7. listopada, na što je 8. listopada proglašena konačna odluka o osamostaljenju RH, do kraja 1991. uspjelo se ustaliti bojišnicu, neka područja i osloboditi (pod neprijateljskom vlašću našla se gotovo trećina države). Na tom temelju te usporednim Tuđmanovim prihvaćanjem mirovnih inicijativa – u sklopu Konferencije o Jugoslaviji pod predsjedanjem EZ (tzv. Carringtonov plan u listopadu 1991), potom i inicijativa UN, što je, uz kratkotrajna primirja, uključilo opće sporazume o razmještaju mirovnih snaga i potpunom prekidu vatre s deblokadom vojarna (23. XI. 1991. i 2. I. 1992) te dodatnu regulaciju srpskih manjinskih prava (ustavni zakon 4. XII. 1991. s izmjenama i dopunama 8. V. 1992) – u prvoj pol. 1992. RH su u njezinim prijeratnim granicama priznale ključne države svijeta, a pristupila je i UN te Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju. S druge strane, neučinkovit, umnogome i nedorečen mandat snaga UN (razmještene u proljeće 1992) prijetio je trajnim izdvajanjem Republike Srpske Krajine (proglašena u prosincu 1991); među ostalim, uoči povlačenja JNA je pobunjenike opskrbila teškim oružjem, preostali Hrvati nisu bili zaštićeni, a nastavilo se povezivanje s institucijama novoosnovane Savezne Republike Jugoslavije te bosanskih Srba. U tim okolnostima, složenijima od 1992. zbog ostavka članova vlade iz oporbenih redova, obrazlaganih njihovom navodnom marginalizacijom i Tuđmanovom nedostatnom odlučnošću te negativnim odjecima sastanka M. Bobana i R. Karadžića u Grazu (ustrojivši svoje vojno krilo, u tom je pogledu od 1991. zaoštreno istupala Hrvatska stranka prava), RH pristupila je jačanju oružanih snaga, računajući sa slabljenjem pobunjeničke spremnosti te poduzimajući 1992–93. manje oslobodilačke pothvate, od kojih su neki naišli na međunarodnu osudu. Usporednim Tuđmanovim pokretanjem ili prihvatom novih mirovnih inicijativa (zakon o oprostu 25. IX. 1992; ženevski sporazumi 30. IX. i 20. X. 1992. te 19. I. 1994; Daruvarski sporazum 18. II. 1993; prijedlog reintegracije 1. XI. 1993; sporazumi o prekidu vatre i normalizaciji gospodarskih odnosa 29. III. i 1. XII. 1994), pobunjeničkom nepopustljivošću (odbacivanje tzv. Plana Z-4 u siječnju 1995, za RH krajnje nepovoljna; neuspjeli pregovori u kolovozu 1995) te razvojem zbivanja u BiH što su dovela do sigurnosno-diplomatske potpore SAD i pasivizacije Savezne Republike Jugoslavije najposlije su se stekli uvjeti za oružano oslobađanje zapadne Slavonije u svibnju (operacija Bljesak) te sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna u kolovozu 1995 (operacija Oluja). Izvedena uz minimizaciju gubitaka te uglavnom zaludan Tuđmanov poziv srpskomu pučanstvu da ne napušta domove – s čim je u svezi 2012. poništena presuda Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u kojoj je 2011. bio naveden kao začetnik »udruženoga zločinačkoga pothvata« – završna operacija Oluja i uspjesi HV u BiH potaknuli su pregovore u Daytonu sa sklapanjem Erdutskoga sporazuma 12. XI. 1995, kojim je u siječnju 1998. u pravni poredak RH vraćeno i područje na njezinu krajnjem istoku, a u međuvremenu je sklopljen i sporazum o normalizaciji odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (23. VIII. 1996). — Prosudbe Tuđmanove politike prema BiH krajnje su proturječne – među ostalim je u prvostupanjskoj presudi Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju 2013. naveden kao sudionik »udruženoga zločinačkoga pothvata« radi uspostave neovisnoga hrvatskoga entiteta – no osnova joj je bila u nastojanju da se s obzirom na opće odnose snaga optimalno odredi i zaštiti hrvatski interes. Nasuprot prijašnjim promišljanjima, u siječnju 1990. u sarajevskom je listu Naši dani izjavio kako uviđa da se većina bosanskih muslimana izjašnjava »zasebnom nacionalnom samobitnošću« te da bi o budućnosti BiH valjalo odlučiti referendumom. S promjenjivim stupnjem Tuđmanova utjecaja, 1990. osnovana HDZ BiH postala je vodećom tamošnjom hrvatskom strankom, pobijedivši uza Stranku demokratske akcije i Srpsku demokratsku stranku na izborima u studenom i prosincu za Skupštinu i Predsjedništvo. Cijeneći da su Hrvati u BiH kao najmalobrojniji od triju konstitutivnih naroda izloženi majorizaciji, pa i demografskomu nestanku, a imajući na umu i geostrateški nepovoljan oblik RH, Tuđman se nasuprot koncepciji unitarne, »građanske« BiH potkraj 1991. priklonio struji u HDZ BiH koja je bila za uspostavu što širih teritorijalnih samouprava (Boban), ponajprije prema narodnosnom sastavu, čime bi se osigurao i položaj u slučaju raspada. Slična rješenja promicali su 1992–93. i inozemni posrednici, no odbijali su ih srpski ili muslimanski odn. bošnjački predstavnici, posljednji dominantni u tijelima središnje vlasti. Uz neučinkovitu međunarodnu intervenciju (uključujući embargo na uvoz oružja), na realizam toga smjera upućivali su isprva nejasno držanje A. Izetbegovića prema zahtjevima za ostanak BiH ili njezinih srpskih dijelova u krnjoj Jugoslaviji te nepripravnost tada heterogenih središnjih vlasti da od ljeta 1991. spriječe ili barem osude oružane napadaje na RH i na bosanskohercegovačke Hrvate. Proglašene u studenom 1991, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, uz manje zajednice – udružene u listopadu 1992, Hrvatska Republika Herceg-Bosna od kolovoza 1993 – te Hrvatsko vijeće obrane (HVO, utemeljeno u travnju 1992) uživali su slijedom Tuđmanovih odluka na više razina potporu RH, no on se pojedinim radikalnim postupcima tamošnjih dužnosnika oštro protivio, otklanjajući mogućnost jednostranoga odcjepljenja. U skladu s tim postavkama, uvjetovanima i dosljednošću prema pobuni u RH te mogućnošću savezništva, iako su muslimanski predstavnici odbili da se referendumom u veljači i ožujku 1992 (održanom po načelu građanske većine) razmotri i kantonizacija, bosanskohercegovačke je Hrvate pozvao da se na njem izjasne za suverenost i samostalnost BiH, a RH ju je među prvima priznala i potom na različite načine podupirala, ne dovodeći u pitanje legitimnost Izetbegovićeva ostanka na čelu višeput rekonstruiranoga Predsjedništva. Među ostalim, na Tuđmanov su poticaj dvojica predsjednika potpisala međudržavni sporazum o prijateljstvu i suradnji (21. VII. 1992. s dodatkom 23. IX), koji je predviđao unutarnji preustroj zemlje i ravnopravan status HVO (tada popunjavanoga i muslimanima), ali ne i cjelovitu suradnju s HV, elementi koje su zbog srpske nadmoći te međunarodnoga pritiska najposlije u jesen 1992. napustili znatan dio Bosanske Posavine, što je izazvalo proturječna tumačenja (krajnji jug RH dotad je osiguran uspjelim pothvatima u istočnoj Hercegovini i Poneretavlju). Iako se Izetbegović, ograničavan i stajalištima naknadno uključenih članova Predsjedništva, opirao dosljednoj institucionalizaciji zahtijevanih kolektivnih prava Hrvata, nastupajući sve otvorenije kao predstavnik isključivo Stranke demokratske akcije i Muslimana odn. Bošnjaka, odnosi između RH i službene BiH nisu prekidani ni tijekom eskalacije hrvatsko-bošnjačkoga sukoba 1993–94, kad su kao pomoć HVO na obrambenim zadaćama ponovo djelovale manje skupine pripadnika HV, a privremeno su podupirana i autonomistička nastojanja F. Abdića u zapadnoj Bosni. Reagirajući na ta zbivanja, praćena sve nepovoljnijom medijskom slikom i međunarodnim položajem RH, od siječnja 1993. Tuđman je više puta zaludno pozvao na zaustavljanje napada »muslimanskih ekstremista«, ali i na prekid vatre sa zajedničkim utvrđivanjem odgovornosti, uređenje odnosa između HVO i Armije BiH te arbitražno unutarnje razgraničenje, nudeći i stavljanje južnih granica RH pod nadzor UN. S Izetbegovićem se pak zauzeo 1993. za nametanje tzv. Vance-Owenova plana srpskoj strani (27. ožujka), načelno se s njim sporazumjevši oko stupanja dijela zacrtane Unije BiH (sastavljenoga od »bosansko-muslimanske« i hrvatske republike) u konfederativni odnos s RH (14. rujna), ali ne i oko teritorija tih republika te njihove sudbine u slučaju izdvajanja srpskih područja (Bonnski pregovori 10–11. I. 1994), pa su nakon iznuđena Bobanova povlačenja u većoj mjeri zaživjeli tek Washingtonski sporazumi, sklopljeni pod pritiskom SAD (1–18. III. 1994), o kantonalno ustrojenoj hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji BiH, do najavljenoga stupanja koje u konfederaciju s RH nije došlo. S Izetbegovićem i K. Zubakom potpisao je i Splitsku deklaraciju (22. VII. 1995), koja je, među ostalim, bila temelj za snažniju djelatnost HV u BiH. Posljedični uzmak tamošnjih srpskih snaga omogućio je potkraj te godine daytonske pregovore s dodatnim sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH (10. studenoga) te općim sporazumom o miru u BiH (21. studenoga odn. 14. prosinca), kojim je država razdijeljena na samo dva entiteta, pri čem je pretežni dio Bosanske Posavine pripao srpskomu, a entiteti su dobili pravo stupanja u »posebne usporedne odnose« sa susjednim državama. Tuđman je na ustupke pristao i radi potpore SAD reintegraciji Podunavlja, držeći da će se neizvjestan položaj Hrvata u Federaciji BiH prema potrebi moći osigurati zadržavanjem nekih struktura Hrvatske Republike Herceg-Bosne i uz pomoć RH, što je potkraj 1990-ih dovelo do novih pritisaka Europske unije i SAD te previranja unutar obje HDZ, a neostvaren je ostao i sporazum o uspostavi posebnih odnosa između RH i Federacije (22. XI. 1998). — Usredotočen na uspostavu države i s tim povezana sigurnosna pitanja, Tuđman se manje bavio ostvarenjem ostalih vrjednota Ustava iz 1990. Koncentracija pa i svojevrsna personalizacija odlučivanja (što, međutim, nije značilo i nadzor nad svim zbivanjima), s apsolutnom parlamentarnom većinom HDZ, omogućila je minimum prijeko potrebne stabilnosti, ali i donekle ograničila daljnji razvoj vladavine prava, uključujući depolitizaciju pravosuđa, uprave, vojske i sigurnosno-obavještajnoga sustava, s dodatnim negativnim učincima na lokalnim razinama, području medijskih sloboda te pri podržavljenju i privatizaciji društvene imovine, započetoj još u jugoslavenskom okviru. Nasilnim raspadom SFRJ, ali i svjetskim kretanjima bile su određene i ekonomska te socijalna politika vlada za Tuđmanovih mandata, kad su postignuti uglavnom priznati uspjesi uvođenjem privremene pa trajne valute, suzbijanjem inflacije, poreznom reformom, zbrinjavanjem raseljenih, sanacijom izravnih ratnih šteta te pokretanjem infrastrukturnih projekata, uz privlačenje inozemnih ulaganja i razmjerno skromno zaduživanje. Njegova zamisao o pluralističkoj duhovnoj obnovi (1990) u dijelu je stranke i javnosti protumačena kao namjera rekristijanizacije, pa i retradicionalizacije društva, očitovana i ugovorima između RH i Svete stolice 1996. i 1998. Kao predsjednik Tuđman se nešto izravnije uključio u pronatalitetno i redistributivno populacijsko nastojanje, posebno u kulturnu politiku, promičući hrvatsku državnost i nacionalni identitet te njihovu inozemnu afirmaciju športom (utjecaj na memorijalna obilježja i klupski nogomet osobito se podijeljeno ocjenjuju). Prividna monolitnost HDZ umnogome je počivala na spoju njegova autoriteta s umijećem laviranja među ideološki te interesno sukobljenim strujama; najotvoreniji raskoli bili su istupanje Manolića, S. Mesića i dr. 1994. i, nakon što mu je potkraj 1996. ustanovljena teška bolest, međusobne javne optužbe nekih prvaka, tumačene i kao borba za nasljeđe. Premda je u studenom 1996. RH nakon odgoda primljena u Vijeće Europe, u takvim okolnostima, obilježenima i sve izraženijim socijalnim nezadovoljstvom, uvjetovani stvarnim liberalnodemokratskim deficitom ali i nenačelnim upletanjem, posljednjih godina njegova mandata pojačali su se pritisci Europske unije i SAD u svezi s regionalnim povezivanjem (ustavna zabrana obnavljanja jugoslavenskoga državnoga zajedništva 12. XII. 1997; saborska deklaracija o prioritetima vanjske politike 5. III. 1999; pristup Paktu o stabilnosti za jugoistočnu Europu 30. VII. 1999), mjerodavnošću Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju za hrvatske vojno-redarstvene operacije (saborska rezolucija o suradnji 5. III. 1999) te imovinom i povratkom iseljenih Srba, a uz javnu crkvenu kritiku gospodarske tranzicije (1997) došlo je do daljnjega zaoštravanja odnosa s oporbom (nakon tzv. Zagrebačke krize 1995–97) i sindikatima, pa je na saborskim izborima u siječnju 2000. HDZ doživjela neuspjeh. — Uz monografiju o monarhističkoj Jugoslaviji te ponovljena, izmijenjena i prevedena samostalna izdanja, nakon Tuđmanova stupanja na predsjedničku dužnost prijašnji su mu prinosi objavljeni u Izabranim djelima (Zagreb 1990) te u zbirci Povijesna sudba naroda (1996), u koju su uvršteni i državnički govori o međunarodnom položaju RH. Tiskani su i njegovi polemički i programski tekstovi, intervjui, predavanja i dio pravosudnoga gradiva i korespondencije 1958–89 (Usudbene povjestice, 1995) te izbor javnih nastupa, većinom državničkih i stranačkih (S vjerom u samostalnu Hrvatsku, 1995); nastupi su potpunije objavljeni u izdanjima Zna se – HDZ u borbi za učvršćenje hrvatske državne suverenosti (1992–1998) i HDZ – stožerna stranka demokratske Hrvatske (Zagreb 1998; i engl. izd.). Objavljeni su i izbori raznovrsnih njegovih ulomaka (Misao hrvatske slobode. Zagreb 1997; Dr. Franjo Tuđman. Koprivnica 2008) i inozemnih intervjua (Hrvatska riječ svijetu, 1999) te, posmrtno, autobiografski zapisci (Petrinjska 18, 2003; Osobni dnevnik, 2011), Govori i izlaganja (2007), izbori tekstova o samoodređenju naroda i europskim integracijama (Hrvatska – Europa – Europska unija, 2009), službene korespondencije i drugih dokumenata 1990–95 (Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije. Zagreb 2013) odn. 1990–99 (Tuđmanov arhiv, 1–6. Zagreb 2015) te pisma razmijenjena 1991–92. s Ivanom Pavlom II (D. Miščin, Temelji diplomacije Svete Stolice. Zagreb 2006). Osim u nizu Ministarstva obrane RH Biblioteka Dokumenti (Zagreb 1995–1997), Tuđmanova izvješća o stanju nacije i glavne poslanice tiskani su kao knjižice bez oznake nakladnika (katkad i engl. izd.) te uz intervjue, izjave i govore u periodicima. Kraći prigodni stručni ili politički tekstovi uvršteni su mu među ostalim u monografije Lijepa naša 1990 (1990), Ljudi iz 1971 – prekinuta šutnja (1990), Spomenica braće Radić – Stjepan Radić (1990), Za Hrvatsku (1992), Hrvatski sabor (1994), Slika na sliku (1994), Domovinski odgoj – priručnik za hrvatske vojnike, dočasnike i časnike (1995), Hrvatska i Ujedinjeni narodi (1996), Hrvatska lađa (1996), Međunarodni položaj Hrvatske (1996), Vlak slobode (1996), Ante Starčević i njegovo djelo (1997), Za Boga i Hrvatsku dragu (1997), Olujni mir (1998), Zbornik četvrtoga Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice (1998), Deset godina Hrvatske demokratske zajednice (1999), Glasoviti govori (1999), Izlazak iz hrvatske šutnje (1999), I. sjednica Središnjeg odbora HDZ-a i zastupnika HDZ-a u Hrvatskom državnom saboru (1999), Sjednica Glavnog odbora i svih tijela HDZ-a (1999), Gojko Šušak (2003) i Proglašenje Božićnog ustava i slika o tom događaju (2003), tiskane u Zagrebu, u one Hrvatske pravice (Split—Zagreb 1990), Hrvatski politički leksikon H. Šošića (Rijeka 1993) i Glasoviti hrvatski govori (Split 2008), izdanja Ustava iz 1990 (1990–1993, 1995) te u više publikacija u povodu posjeta Ivana Pavla II (1994, 1996–1999). — Bio je član DHK (od 1970), Hrvatskoga centra PEN (od 1987) te redoviti član HAZU (od 1992), suutemeljitelj Hrvatskoga društva političkih zatvorenika 1989. te dobitnik više domaćih i inozemnih odlikovanja i priznanja. — God. 1999. posvećena su mu posebna izdanja periodika Glasnik HDZ (14. XII), Globus (11. XII), Halo 92 (br. 96), Hrvatski gardist (br. 17–18), Hrvatski vojnik (prosinac) i Velebit (11. i 14. XII), u znatnoj mjeri brojevi Glasa Slavonije (12–14. XII), Jutarnjega lista (11–14. XII), Novoga lista (12–14. XII), Slobodne Dalmacije (11–14. XII), Večernjega lista (11–14. XII), Vjesnika (11–14. XII) te Hrvatskoga slova (243), Vijenca (151) i Zareza (21–22), a 2000. cjeline u Glasniku HDZ (br. 234), Hrvatskom iseljeničkom zborniku, Hrvatskom slovu (br. 294) i Zadarskoj smotri (br. 1–3). Tuđmanova djelatnost bila je tema znanstvenih skupova u Hrvatskom institutu za povijest (2002, 2009) i na Sveučilištu u Zadru (2012). Okrugle stolove posvetili su mu u Zagrebu Udruga za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta (2001–08; izbor iz sedam zbornika, Dr. Franjo Tuđman – naslijeđe za budućnost, tiskan 2009), MH (2010) te Zaklada hrvatskoga državnog zavjeta s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata (2013), a u Velikom Trgovišću od 2008. održava se stručno-znanstveni skup Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća (tiskano šest istoimenih zbornika 2008–14). Ondje su za javnost uređene obiteljska kuća i pučka škola koju je polazio. Po njem su među ostalim nazvani Hrvatsko vojno učilište u Zagrebu, zagrebačka zračna luka te most preko Rijeke dubrovačke. U RH i u BiH podignuti su mu mnogobrojni javni spomenici, među ostalim K. Bošnjaka, K. Hraste, S. Jančića, K. Kovačića, B. Silađina, Marije Ujević-Galetović i M. Vuce, poprsja i slike izradili su mu R. Labaš, M. Veža, N. Vrljić i dr. (izložba posvećenih mu djela održana je u više hrvatskih gradova 2007–08), a u kompoziciji Jadranke Fatur Proglašenje Ustava 22. XII. 1990 (1999; Hrvatski sabor) zauzima središnje mjesto. Njemu u čast izdani su zlatnik i dva srebrnjaka Hrvatske narodne banke i Hrvatskoga novčarskoga zavoda (1997; Hraste) te dvije poštanske marke Hrvatske pošte (1999; D. Popović). Dokumentarne filmove o njem snimili su O. Kosovac (1992, 1999, 2006), J. Sedlar (1997, 2008), K. Čokolić (2008, 2010) i M. Manjkas (2014), a znatna mu je pozornost pridana i u filmovima V. Grubišića (Do posljednjeg daha, 1989), A. MacQueena i P. Mitchella (Death of Yugoslavia, 1995) te Slađane Zarić i F. Čolovića (Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, 2011). Potomci su mu pak posvetili internetsku stranicu www.tudjman.hr. Najopsežnije cjeline gradiva u svezi s njegovim djelovanjem čuvaju se u HDA (selektivno objavljivani transkripti Ureda predsjednika RH) te u obitelji, gdje su i neobjavljeni opsežan rukopis Evolucija načina ratovanja (1960) te preostali dnevnički zapisci (1990–99). — Stajališta o cjelini Tuđmanovih državničkih i historiografskih nastojanja umnogome se razilaze, nerijetko ovisno o ishodišnom vrjednovanju hrvatskih nacionalnih težnja i širih demokratskih standarda. Cijeneći ga »ocem hrvatske države«, pojedini domaći autori kao uzornu ravnotežu idealizma i realizma uzdižu ih na razinu doktrinarnih smjernica (»tuđmanizam«), za neke je »etnocentrički« poimanu državnost nadredio ljudskim pravima, dopuštajući ili čak potičući ne samo bogaćenje »podobnih« nego i revizionističku »fašizaciju« hrvatskoga društva (otud zamisli o potrebi »detuđmanizacije«), za neke pak bio odveć povezan s komunističkim i jugoslavenskim nasljeđem. Neosnovano je označivan kao dogmatski, autoritarni, ksenofobični, izolacionizmu pa i totalitarizmu sklon nacionalistički vođa, pobornik zastarjelih romantičko-historicističkih shvaćanja ili čak »drevne etničke mržnje«, antisemit, rasist, ali i samo demagoški manipulator te katkad – napose u inozemnim prikazima – olako prispodobljivan Miloševiću, čemu su pridonijele i stare predrasude i nove mistifikacije radi nametanja krivnje za oružane sukobe 1990-ih. Premda nedostupnost izvora ne dopušta donošenje pouzdanih sudova o mnogim sastavnicama njegove djelatnosti, posljednjih je godina zamjetno ublaživanje zamjerka, s revalorizacijom pojedinih mu odluka u svjetlu stvarnih mogućnosti, navodeći sve više na zaključak kako mu u hrvatskoj povijesti ne pripada samo simbolično mjesto prvoga predsjednika nego jednoga od istinskih zaslužnika.
Filip Hameršak (2016)
TUĐMAN, Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/tudjman-franjo>.