ĐURĐEVIĆ

traži dalje ...

ĐURĐEVIĆ, dubrovačka plemićka obitelj. U dokumentima se obiteljsko prezime bilježi kao Georgio, Çeorgio, Çorgi, Çorgio, Zorgi, Zorgio, Žunjević, Žurgović; oblik Đorđić nastao je u ilirsko doba slaveniziranjem talijanskoga Georgi. U Historijskom arhivu u Dubrovniku čuva se dosta pouzdano obiteljsko rodoslovlje od XIII. do poč. XIX. st. Utemeljitelj je Đuro (Georgius de Catarino) iz čijeg je pridjevka razvidno da potječe iz Kotora. Otac mu je knez Tripo (comes Triphon), koji se 1181. spominje kao »dominator Catari«. Zbog nedostatka izvora ne može se pouzdano utvrditi zašto se Đuro u pol. XIII. st. seli u Dubrovnik, kao ni to jesu li ga u tome slijedila njegova tri brata. Možda od jednoga od njih potječe kotorski rod Bućâ, koji se u posljednjoj četvrtini XIV. st. povezuje s dubrovačkim Đurđevićima. Đuro je imao četiri sina i četrnaest unuka. Već za njegova života afirmiralo se obiteljsko ime Georgio. Unatoč podrijetlu i neprijepornu bogatstvu, doseljeni Đurđevići prvih desetljeća ne sudjeluju znatnije u dubrovačkom javnom životu. Iz najstarijih sačuvanih zapisnika dubrovačkih vijeća (1301) doznaje se da su dva Đurova sina, Petar i Tripo, članovi Vijeća umoljenih, što svjedoči o brzu društvenom usponu njihove obitelji. Osobito se ističe Matej (1300–49), Tripov nećak. On je već 1304. vijećnik Malog vijeća. God. 1312. Đurđevići u Velikom vijeću imaju 11 članova, a u Vijeću umoljenih povremeno su zastupani i s po četiri predstavnika. U poč. XIV. st. ide u red najbogatijih dubrovačkih rodova, što je vidljivo iz visine prisilnih državnih zajmova. Iako dosta ulažu u nekretnine kupujući zemlju u Župi, Gružu i na Lopudu, trgovina je temelj njihova gospodarskog napretka i glavna djelatnost. Tako je još Tripo (1279–1319) vlasnik više brodova. Trguje solju, žitom i skupocjenim tkaninama. Održava trgovačke odnose s Kotorom i Mlecima, a izaslanicima srpskog kralja prodaje luksuznu robu. Velika snaga ovog roda u XIV. st. i u brojnosti je njihovih pripadnika. Na toj osnovi dobivaju najveći dio zemlje prilikom podjele Pelješca 1393–96. između tadašnjih 50 patricijskih rodova. Od četiri prvotne grane Đurđevića dvije uskoro izumiru. Petrova se, čini se, uglavnom posvetila brodovlasništvu. Rijetko ih spominju izvori jer znatnije ne sudjeluju u javnom životu komune. Ta grana izumire već 1363. Od Jakobove (oko 1281–1300) grane više se sreće Dobrovče (Dobroš, Dobrocius), dubrovački izaslanik 1311/12. »ad filium regis Urosii«. On će 1318. po nalogu komune u Apuliju kupovati žito. Brat mu Matej Jakobov (1296 — oko 1336) spominje se kao zakupnik carina. Iz te grane često se spominje Đuro Paskov (1346–63). Od 1356. gotovo je svake godine član Vijeća umoljenih. Nakon smrti nadbiskupa E. Sarace 1360. imenovan je jednim od prokuratora. Sljedeće godine postaje član Malog vijeća, a 1363. umire od kuge. U izvorima su najprisutniji Jakob (Jache) i njegovi potomci (1319–77). Prva vijest ga 1319. bilježi kao člana Velikog vijeća, ali politički postaje eksponiraniji tek u poodmakloj dobi. God. 1356. član je Malog vijeća, između 1363. i 1374. više puta biran je za kneza. Vjerojatno poput drugih pripadnika roda trguje žitom i solju te posjeduje brodove. Njegova oporuka iz 1377. sastavljena je u času kad su mu već sva djeca bila poumrla. Politička se karijera njegova sina Đure Jakobova (navodi se 1356–74) razvija usporedo s očevom. God. 1361. član je Vijeća umoljenih i kandidat za člana Malog vijeća. U travnju 1367. prvi je put knez. God. 1390. smrću njegova sina Jakše (Jaxa) gasi se ta loza. Građa druge pol. XIV. st. često spominje Martina Đurova (1353–88), nezakonitog sina Mateja Jakobova, koji pripada pučanima. Posebnu pažnju zahtijeva grana Tripe, sina osnivača roda, koji je nadživio braću za više od dva desetljeća te znatno pridonio usponu Đurđevića još u XIII. st. Sin mu je Junije (1312–51), brodovlasnik, živo povezan s Kotorom i Srbijom, kamo ga komuna više puta šalje u diplomatske misije. Radi uspjelijeg poslovanja osniva sa srodnicima trgovačka društva. Junije Dživov (Junius f[ilius] Gjive, 1372–1430), zvan Junije Tripo, uživa u poč. XV. st. velik ugled. Često mu se povjeravaju izaslanstva, posebice u Srbiju. Sa srodnicima posluje preko trgovačkih društava i zakupljuje carine. Više je puta knez. Potomci mu se u ćiriličkim spomenicima bilježe kao Žunjevići. Ta grana postat će u XVI. st. jedna od dviju glavnih loza roda Đurđevićâ. Jedan od prijepisa najstarije dubrovačke kronike Annales Ragusini Anonymi sadržava dopune koje je po svoj prilici dodao neki član tog roda. Iz njih se doznaje da 1442. Damjan Junijev Đurđević(Damian Giugno Georgi) služi Đurđa Brankovića, na čijem je dvoru vrlo utjecajan pa posreduje i u interesu dubrovačke vlade. Damjan se još 1457. ubraja u vlastelu despota Lazara Brankovića. Njegov sin Marin Žunjević (umro prije 1485) za Matije Korvina oko 1477. postaje kapetan Senja, gdje se nalazi sigurno još 1482. Od kralja dobija Bribir i Novi. Nakon toga se neko vrijeme njegova braća Nikola (Mikula) i Jeronim spominju kao gospodari Bribira. U spomenutim dopunama Anala zabilježen je i → MATEJ VITOV, zapovjednik dubrovačke flote, koji pripada brojnoj grani Đurđevića što potječe od Mateja Vitanjina (Matheus f[ilius] qu[ondam] Vitagne, 1300–48). Ona već u pol. XIV. st. obuhvaća gotovo polovicu svih pripadnika roda, a uz Žunjeviće jedina će u XV. st. predstavljati Đurđeviće. Uspon te grane ide od rečenog Mateja, koji je gotovo čitavu prvu pol. XIV. st. među članovima Vijeća umoljenih. Od 1304. sreće se i u Malom vijeću. God. 1331. zajedno sa srodnikom Junijem Đurovim bio je u izaslanstvu Stefanu Dušanu. Ima pet sinova, koji se nakon 1325. vrlo aktivno uključuju u politički život, čime njihova grana preuzima vodstvo unutar roda Đurđevićâ, i otada sve grane Đurđevića više nisu podjednako zastupljene u organima komunalne uprave. Njihov je rod u cjelini pripadao među sedam najsnažnijih dubrovačkih vlasteoskih rodova koji su u XIV. i XV. st. uspjeli u svojim rukama koncentrirati gotovo svu vlast u Republici. Najugledniji među Matejevim sinovima bio je Dživo Matejev (1312–60), koji je od 1325. gotovo redovito član Vijeća umoljenih, a nakon očeve smrti (1348) sudac. Osim političkih funkcija, kao stručnjak za građevinarstvo upravlja radovima na dubrovačkim i stonskim utvrdama. God. 1358. biran je za kneza. Kao jedan od tzv. mudraca sudjeluje u diplomatskim pripremama za uključivanje dubrovačke komune u sastav hrvatsko-ugarske države. God. 1359. javno kritizira odluke Malog vijeća, našto ono, prošireno s deset mudraca, pod prijetnjom kazne od 100 perpera zabranjuje takvo djelovanje. Toj grani pripada i Matej, koji je 1409. imao postati dubrovačkim nadbiskupom, ali je imenovanje omela već prije donesena odluka da više niti jedan Dubrovčanin ne može obnašati tu čast. On je 1438. kao notar (canonicus Raguseus, publicus imperiali auctoritate notarius) ovjerovio prijepis dubrovačkih privilegija stečenih od kralja Žigmunda. Vito Matejev (Vita f[ilius] Mathei Vitagne, navodi se 1331–37) poznat je po svojim pismima, a posebice zbog oporuke snažne individualne, duboko religiozne note. Dva se puta ženio. Prva mu je žena Tamara, kći Junija Gundulića. Iz tog braka potječe spomenuti Matej Vitov, čiji se potomci nazivaju i Tamarići. Njegovih pet sinova osnažuje tu granu Đurđevića, koja će se kao posljednja od čitavog roda ugasiti tek 1897. U XV– XVII. st. od Đurđevićâ se ističu Nikola (Nikša) Matov (1379–1460), borac za slobodu bugarskog naroda → PAVAO i pjesnik → STIJEPO. Nikola Matov imao je brojnu obitelj (poznati su njegovi sinovi Stjepan te vjerski pisac i biskup → DONAT) i obnašao ugledne dužnosti. Kao poklisar putovao je na bosanski dvor i više puta bio biran za dubrovačkoga kneza (posljednji put u siječnju 1459). S. M. Crijević bilježi da se pred smrt povukao u dominikanski samostan, čini se kao trećoredac, i da je molitvama uspio u život vratiti nekog utopljenika. Od XV. do XVII. st. iz te su obitelji bili pravnik i humanist → SIGISMUND, stonski biskup → IVAN KRSTITELJ, pisac → ŠIŠKO i vjerski pisac i pjesnik → BERNARD. Niko (Nikola, umro 1658) bio je nezakoniti sin vlastelina Bernarda (Brnje) Ivova. Prema običaju dobiva očevo prezime, ali ne i vlasteostvo. Otac ga šalje trgovati na Levant, odakle se vraća u Dubrovnik oko 1630. God. 1637. uvršten je u bratstvo Sv. Lazara, a sljedeće se javlja kao provoditelj očeve oporuke. Oženio se iz pučanske kuće Rogoglianni. U braku je imao dva sina i dvije kćeri. Njegov sin Brnja Nikov (1642–86) nasljeđuje oca i brata. God. 1669. ulazi u antuninsko bratstvo, što svjedoči o njegovu velikom ugledu, a 1670. uspijeva se, nakon jednoga neuspjela pokušaja, uvrstiti među dubrovačku vlastelu uz ulazninu od 1000 dubrovačkih dukata. Naime, još 1664. donesena je odluka da se deset najuglednijih pučanskih domova uvrsti u patricije, ali se provela tek nakon velikog potresa 1667. Zbog otpora Đurđevićâ, starih plemića, Senat 1683. poziva Brnju da svome prezimenu doda pridjevak te on dodaje svoje ime, pa je njegova obitelj zabilježena kao Giorgi Bernardo, ali se taj oblik rijetko upotrebljavao. Ponekad se susreće oblik Giorgetti. Brnja se oženio iz pučanske grane Zlatarićâ. Njegov je sin pjesnik i povjesnik → IGNJAT. Jedan od Đurđevićâ, Sâbo (Savinus Michaleis de Georgiis), izabran je 28. XII. 1807. u konkurenciji Vlaha Menčetića i Miha Đurđevića (svoga brata) za kneza Republike. Posljednjeg dana njegova mandata (31. I. 1808) ukinuta je dubrovačka država te je on posljednji u dugostoljetnom nizu dubrovačkih knezova. Za francuske uprave obavljao je dužnost zamjenika dubrovačkoga gradonačelnika. Potkraj XVIII. st. jedna se grana Đurđevića povezuje s granom Bundićâ (Giorgi Bunda). Ona izumire 1902.

LIT.: S. M. Crijević: Iconotheca illustrium fratrum Congregationis Ragusinae sacri Ordinis Praedicatorum (rkp. iz 1728. u knjižnici Dominikanskog samostana u Dubrovniku). — Isti: Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio Ordinis Fratrum Praedicatorum, 3 (rkp. iz 1728–34. u knjižnici Dominikanskog samostana u Dubrovniku). — L. Vojnović: Pad Dubrovnika, 2. Zagreb 1908, 63, 100. — A. Bačić: Nikola Matov Đorđić. Rad JAZU, 1913, 197, str. 1–8. — M. Rešetar: Život i rad Ińacija ori (predgovor u: Djela Ińacija Ǵorǵi, 2. Stari pisci hrvatski, 25. Zagreb 1926, str. XXIV–XXIX). — Isti: Popis dubrovačkih vlasteoskih porodica. Glasnik dubrovačkog učenog društva »Sveti Vlaho«, 1(1929) str. 1–11. — M. Medini: Dubrovnik Gučetića. Beograd 1953. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960, 201–227. — F. Švelec: Ignjat Đurđević (predgovor u: I. Đurđević, Pjesni razlike, Uzdasi Mandalijene pokornice, Saltijer slovinski. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 18. Zagreb 1971, 7–12). — B. Krekić: O problemu koncentracije vlasti u Dubrovniku u XIV i XV vijeku. Zbornik radova Vizantološkog instituta, 1986, 24/25, str. 397–405. — N. Vekarić: Pelješka naselja u 14. stoljeću. Dubrovnik 1989, 19, 27–28.
 
Ivica Prlender (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ĐURĐEVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/djurdjevic>.