CIVALELLI, plemićka obitelj u Zadru. Obiteljsko prezime romanskog podrijetla zabilježeno je u oblicima Cevalelli, Chivalellis, Ciualele, Ciualelli, Civalel, Civallelo, Civalelli, Civeli, Zabalelli, Zalelli, Zaualello, Zevalell, Zevalelli; Zevatellis, Zivalellis i dr., a prema novijim istraživanjima (Vesna Jakić-Cestarić) i de Iaia. Većina žena u obitelji u srednjem vijeku imaju hrvatska imena (Gruba; Mira, Slava; Stana i dr.). To je bila jedna od najuglednijih i najrazgranatijih zadarskih obitelji s prostranim zemljišnim posjedima na biogradskom području i na otocima s mnogobrojnim stadima stoke i solanama. Zabilježeni su u najstarijim popisima zadarskog plemstva iz 1283. i 1384 (L. Fondra). Prvi je poznati član Mihovil, spomenut u dokumentu iz 1247. o povratku Zadrana u svoj grad iz kojeg su prognani 1243. zbog pobune prativ mletačke vlasti. Ivan (spominje se 1260–98), jedan je od jamaca u ugovoru o miru između Omiša i Venecije (1274) i načelnik Nina (1280). I njegov suvremenik Lovre Marinov (de Ceualellis, Zevalelius, Iaia) bio je također jamac u ugovoru Omiša s Venecijom (1274), zastupnik Zadra (1288) i mirovni sudac (1289) kod razgraničenja zadarskih i rapskih posjeda na otoku Pagu, načelnik Šibenika (1293) i jamac u ugovoru između Jurja I Bribirskoga i mletačke općine (1294). Njegov sin Frane Lovrin poslanik je Zadra u Veneciji (1310) u vezi s nastojanjem bana Pavla I Bribirskoga da u Zadru uspostavi vlast Bribiraca. Mletačke vlasti ukorile su Franu Lovrina 1325. zbog pregovora o izboru Bajamonta Tiepola za zadarskog načelnika. Marin je 1346. rektor Zadra, a istu dužnost obavlja 1345, 1346, 1371. i 1382. Krševan, sin Lovre Marinova. Poslije smrti kralja Ludovika I bio je među Zadranima koji su ostali privrženi Anžuvincima. Kao zastupnik kraljice Jelisavete nadzirao je izradu vrata sa željeznom rešetkom pred kapelom Sv. Šimuna u zadarskoj crkvi Sv. Marije Velike (porušena 1570), a 1377. opunomoćenik je iste kraljice pri sklapanju ugovora sa zlatarom Franjom iz Milana za izradu srebrnog pozlaćenog kovčega za moći Sv. Šimuna (Raka Sv. Šimuna). Sačuvani inventar njegova imetka iz 1384. svjedoči da je obitelj u tom razdoblju dosegla vrhunac ekonomske moći. Njegovu ostavštinu naslijedio je Krševan Grgurov, od koga se nastavlja glavna grana obitelji. On je 1406. među Zadranima kojima je dužd podijelio mletačko građansko pravo, a 1410. suvlasnik jedne galije. U XV st. članovi obitelji ističu se ne samo u javnom i ekonomskom več i u kulturnom životu. Tako su rektori artista padovanskog Sveučilišta bili Jerolim (1489) i Donat (1490). Njihov rođak, kozmograf i liječnik Federiko Grisogono, kojega su oni pozvali na studije u Padovu, kaže za njih da su »duo philosophi acutissimi, duo oratores et poetae ornatissimi, duo huius almae universitatis moderatores insignes« (predgovor Grisogonova djela Speculum astronomicum, Venecija 1507). Njihovi stihovi ili spisi nisu poznati. Povijest književnosti uvrštava među pjesnike zadarskoga humanističkog kruga uz Donata i Grgura. »Dottore in arti« Donat, spominje se i u vezi s boravkom talijanskog humanista Palladija Fosca u Zadru (1493–1516). U XVI st. bili su i u vojnoj službi. Frano je 1553. kapetan mletačke konjice. Za mletačko-turskog rata (ciparski rat) 1570–73. imenovan je Donat 1570. za jednoga od četiriju guvernera koji su organizirali obranu i život u gradu. I u XVI i XVII st. obitelj ima zemljišne posjede, uzgaja stoku, a spominju se i u vezi s proizvodnjom soli (Grgur daje 1549. u zakup 33 solane). Toma, sin Grgura, bio je 1600. predstavnik odbora za gradnju crkve Sv. Šimuna na prostoru današnje zadarske tržnice, o čemu svjedoči natpis na pročelju, jedinom preostalom dijelu te nedovršene građevine; na jednom uglu pročelja nalazi se i kameni grb obitelji. Za kandijskog rata 1645–69. pukovnik mletačke vojske Donat sudjeluje 1647–60. u borbama s Turcima na zadarskome području. U klaustru zadarskoga franjevačkog samostana nalazi se nadgrobna ploča njegova sina Frane iz 1678. s obiteljskim grbom. Drugi sin, skradinski biskup → GRGUR, posljednji je muški odvjetak obitelji. — Arhivski podaci o obitelji pohranjeni su u Naučnoj biblioteci u Zadru (MS 283). Podataka o obitelji (XIV i XV st.) ima i u kalendaru godovnjaku samostana Sv. Marije u Zadru (rkp. Codex latinus 48 u knjižnici Széchényi smještenoj u Narodnom muzeju u Budimpešti).
LIT.: Obitelj. — L. Fondra: Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta che si venera in Zara. Zara 1855, 69, 71, 77. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, str. 73, 154, 183, 232–233, 252, 360; 2, 1870, str. 410; 3, 1872, str. 235–236, 409; 6, 1878, str. 12, 269. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 36. — Š. Ljubić: Commissiones et relationes venetae, 2–3. Zagrabiae 1877–1880. — G. Sabalich: Guida archeologica di Zara. Zara 1897, 325–326, 466. — L. Jelić: Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Rad JAZU, 1901, 145, str. 190, 195. — K. Jireček: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, 3. Wien 1904, 17. — F. Šišić: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 5, 27, 41, 53, 55–56. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 5–17. Zagreb 1907–1981. — G. Praga: Documenti intorno all’Arca di San Simeone in Zara e al suo autore Francesco da Milano. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 5(1930) IX/53, str. 213, 227, 230. — A. de Benvenuti: Storia di Zara dal 1409 al 1797. Milano 1944, 117, 201, 225, 256, 258, 300. — S. Antoljak: Zadarski katastik 15. stoljeća. Starine, 1949, 42, str. 375, 402. — S. Gunjača: Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et iurati notarii Jadre. Ibid., str. 310, 338. — V. Cvitanović: Otoci Iž i Premuda. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1(1954) str. 73. — I. Petricioli: Srebrni križ: zadarske opatice Pave. Peristil, 1954, 1, str. 129. — M. D. Grmek: Hrvati i Sveučilište u Padovi. Ljetopis JAZU, 1957, 62, str. 340. — M. Zjačić: Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279–1308. Zadar 1959. — N. Čolak: Pomorstvo zadarske komune od dolaska Hrvata na Jadran do pada Mletačke Republike. Pomorski zbornik, 2. Zagreb 1962, 1560, 1568, 1572, 1577. — S. Petricioli: Kameni grbovi grada Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 9(1962) str. 369. — I. Petricioli: Lik Zadra u srednjem vijeku. Ibid., 11–12(1966) str. 166. — M. Grgić: Dva nepoznata svetomarijska rukopisa u Budimpešti. Ibid., 13–14(1967) str. 156, 158, 160. — M. D. Grmek: Prinosi za poznavanje života i rada zadarskog renesansnog liječnika, kosmografa i astrologa Federika Grisogona. Ibid., 15(1968) str. 65. — M. Zjačić i J. Stipišić: Spisi zadarskih bilježnika Ivana Quallis, Nikole pok. Ivana /i/ Gerarda iz Padove 1296 ... 1337. Zadar 1969. — V. Jakić-Cestarić: Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru. Radavi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 132, 136, 141, 151. — G. Novak: Mletačka uputstva i izvještaji, 7. Zagreb 1972. — M. D. Grmek: Životna staza zadarskoga učenjaka Federika Grisogona. Zbornik radova o Federiku Grisogonu zadarskom učenjaku (1472–1538). Zadar 1974, 56. — N. Klaić i L Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — V. Jakić-Cestarić: Zadarska ženska osobna imena u XIII stoljeću. Radovi Centra JAZU u Zadru, 24(1977) str. 143–144, 146, 150, 158, 160, 175–176. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — N. Kolumbić: Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb 1980. — M. Franičevać: Povijest hrvatske renesansne književnosti. Zagreb 1983, 330. — T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec i Š. Peričić: Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797. Zadar 1987. — K. Čvrljak: Vidan trag u prošlosti Zadra. Narodni list, 38(128)(1989) 28. I, str. 12, 25. — Krševan (XIV st.). — J. Stipišić: Inventar dobara zadarskog patricija Grizogona de Civalellisa iz 1384. godine. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8(1977) str. 375–410. — Donat (XV st.). — G. Praga: Un poemetto di Alvise Cippico sulla guerra di Ferrara del 1482. Archivio storico per la Dalmazia, 5(1930) X/55, str. 319. — Donat (XVII st.). — A. R. Filipi: Biogradsko-vransko primorje u doba mletačko-turskih ratova. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 425.
Krešimir Čvrljak (1989)
