DUDAN, varoška, poslije plemićka obitelj u Splitu i Kaštel-Kambelovcu, starinom nazivana Tasovčić (Tassovcich) i Tasović (Tassovich), a poslije Dudan, Dudan Tasovčić, Tasović Dudan. U dokumentima izdanim u Poljicima 10. IX. 1759. i 2. I. 1771. kao predak obitelji naveden je Branislav Tasovac iz Banje Luke, na čijem se području u bosanskim dokumentima (izdao E. Fermendžin) spominje obitelj Tasovuchevich. U dubrovačkim dokumentima spominje se rod Tasovčićâ u selu Tasovčićima kraj Čapljine, čiji su članovi trgovali s Dubrovčanima (najstariji zapis iz 1336). Noviji pisci (A. Golušić) kažu da se nakon 1471. sele iz Hercegovine na Korčulu, gdje se zovu Tasovac, u Slano i njegovo Primorje u Dubrovačkoj Republici, gdje se nazivaju Dolistović, Tasovčić, Diničić, Tasović, Baraba i Kužin, a prvi put se spominju 1498. u Bastu kraj Makarske, gdje nose ime Ribarević (spominje ih i A. Kačić Miošić) i odakle neki za kandijskog rata 1645–69. odlaze u Sumartin na otoku Braču i u Poljica; odatle se Tasovčići s nadimkom Dudan (Dudanović) sele u Split i Kaštel-Kambelovac (dokumenti izdani u Poljicima 1759, 1771. i 21. V. 1799). U Kaštel-Kambelovcu, gdje su se nastanili između 1671. i 1696, stekli su potkraj XVII. st. kaštel obitelji Lippeo (kaštel više ne postoji). U tom naselju imali su i pravo izbora župnika s obiteljima Cambi i Lascaris (od oko 1696; u svezi s tim pravom parničili su se s Cambijima 1787–93). Kao ratnik u Dalmaciji istaknuo se harambaša Jakov Dudan, koji je s P. Matorićem predvodio splitske varošane za opsade Zadvarja (1685). U Splitu se rodio oko 1660. pjesnik i dominikanac → VINKO (VICKO). Od svećenika iz obitelji u XVII. st. djeluje kanonik Ivan (1649–1690), koji je neko vrijeme bio kancelar splitskoga Kaptola, a za oslobađanja Sinja (1686/87) vojnički dušobrižnik; članovi splitskoga Kaptola bili su i teološki pisac → JAKOV te pedagog → MARKO. U vizitacijama splitskih nadbiskupa navode se svećenik Vicko (1709), klerik Ivan (1758) i svećenik Alojzije (1766), koji je bio učitelj retorike u splitskom sjemeništu. On je na prigodnoj akademiji, u povodu prijenosa moći Sv. Dujma u novi oltar 1770, održao predavanje o električnoj sili. Prije 1771. umro je konventualac Andrija. U građevinskim radovima u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja imao je udjela i »onda glasoviti arhitekt doktor Ivan Dudan« (A. Crnica). Od Petra iz splitske grane potječe svećenik Ivan Alojzije (rođen 1735), učitelj humanistike i retorike u splitskom sjemeništu. Brat mu Antun (1738–1787) doktorirao je medicinu u Padovi (1764) i radio u Splitu kao fizik. I njihov brat Juraj (1747–1817) doktorirao je medicinu u Padovi (1776) i bio fizik, a 1806, nakon dolaska Francuza, imenovan je vijećnikom splitske općine. Antunov sin Jakov (1783–1815) također je stekao doktorsku titulu. Na nacrtu crkve samostana konventualaca Sv. Frane u Splitu iz 1764 (izradio Petar Corir ili Curir) označena je u jednoj bočnoj kapeli i obiteljska grobnica (crkva je na prijelazu iz XIX. u XX. st. ponovno sagrađena). Dukalom od 26. I. 1774. Mletačka Republika priznala je obitelji plemstvo i titulu »conte«, što je potvrdila i austrijska vlast 1799. Tu titulu nosili su do kraja francuske uprave. Imali su grb istovjetan onom roda Tasovčića u Zborniku Korjenić Neorić (iz XVI. st., u Zbirci rijetkosti NSB u Zagrebu). Isti je grb uz ime arhiđakona Jakova Dudana otisnut na plakatu iz 1770 (u Arheološkom muzeju u Splitu); poznat je i u dvjema inačicama s pečata članova obitelji s početka XIX. st. (C. G. F. Heyer). Antun iz Kaštel-Kambelovca bio je među Kaštelanima koji su se protivili odredbi splitskoga kneza Antonija Trevisana o prodaji ribe iz 1760. Od Vicka iz kaštelanske grane potječe Petar (1729–1823), župnik u Kaštel-Kambelovcu (od prije 1759), koji se spominje s titulom doktora. Njegov brat Frane navodi se u dokumentima iz 1759. i 1771. kao osorski kanonik. Njihov je brat Leonard (spominje se i kao Tassovich Dudan) bio jedan od poduzetnika koji su osnovali kožarsku radionicu, Društvo za trgovinu nove radionice koža po njemačkom načinu, u splitskom predgrađu Lučac sa stȕpom u Solinu (počela raditi 1779). Leonard je 1793. primljen u trogirsko plemićko vijeće (kao član vijeća spominje se i 3. XI. 1823). Njegov sin Filip bio je oko 1797. župnik u Kaštel-Kambelovcu. Nakon dolaska Francuza imenovan je 1806. inspektorom za bogoštovlje u upravi splitske općine, a njegov brat Lovro (umro 1855), doktor obaju prava, općinskim vijećnikom. U razdoblju francuske vladavine Lovro je bio član splitske masonske lože, 1810. član Komisije za poljepšavanje Splita te član splitske Gospodarske akademije (Società economica ili Accademia agraria). Za druge austrijske vladavine on je 1814. sudac prvostepenoga građanskog i krivičnog suda (Tribunale di prima Istanza) u Splitu, 1819. savjetnik prvostepenog okružnog kao kolegijalnog suda (Tribunale collegiale) u Zadru, a potom predsjednik istih sudova u Kotoru (1822) i Zadru (1823–33). Umirovljen je kao savjetnik prizivnog sudišta (Tribunale d’Apello) u Zadru. Braća Filip, Lovro i treći brat Vicko dobivaju 15. i 26. V. 1825. austrijsko priznanje plemstva. Vickov sin Grgur Jakov (rođen oko 1800) bavio se književnošću. U mladim danima napisao je tri tragedije pod utjecajem talijanskog pjesnika i dramatičara V. Alfierija. U povodu dolaska kralja Franje I. u Split 1818. objavio je više pjesama u zbirkama Pel faustissimo arrivo in Spalato di s.c.r.a. maestà Francesco Primo imperatore... (Split 1818) i Pel faustissimo arrivo in Spalato delle loro maestà Francesco Primo imperatore e re, e Carolina Augusta imperatrice e regina. Avvenuto li 12. maggio 1818 (Split 1818). Autograf njegovih Ottava posvećenih splitskom kanoniku N. Didošu pohranjen je u Arheološkom muzeju u Splitu. Njegov brat → LEONARDO bio je pjesnik i političar. U prvoj pol. XIX. st. djeluje i liječnik → MATE, koji je imao sina liječnika → JAKOVA i unuka poljodjelskog stručnjaka → MATU. Doktor Ante pripadao je Autonomaškoj stranci; nakon pobjede te stranke na općinskim izborima u Splitu 1868. bio je član općinskog vijeća. Petar je do umirovljenja 1876. pristav okružnog suda u Zadru, koji je obavljao zadaću zemaljskog suda (I. r. Tribunale provinciale e Pretura urbana). Bio je i član zemaljske komisije za zemljarinu (I. r. Commissione provinciale per la regolazione dell’imposta fondiaria) te član upravnog odbora Matice dalmatinske. U Skradinu je Andrija oko 1873–76. prisjednik poljodjelskog zbora (osnovan 1870), a Nikola od 1875. tamošnji načelnik. Vicko je oko 1876. prisjednik Općinskog vijeća u Kaštel-Lukšiću. Potomci obitelji nastanjeni su u Kaštel-Kambelovcu i u današnje vrijeme. Jedan ogranak preselio se u Italiju.
LIT.: Obitelj. — A. Casotti: Brevis notitia Jo. Lucae Garagnin archiepiscopi Spalatensis (u: A. Ciccarelli, Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato, e di parecchi altri Dalmati. Ragusa 1811, 100). — Almanacco provinciale della Dalmazia per l’anno, 1819, 168; 1822, 143, 273; 1823, 181, 195. — Schematismo provinciale della Dalmazia, 1824, 221, 238; 1825, 235, 255; 1826, 121, 143, 203; 1827, 134, 156; 1828, 90, 150. — Almanacco della Dalmazia, 1830, 161, 207, 215; 1831, 155, 203, 223; 1832, 157, 207; 1834, 211; 1835, 214; 1836, 210; 1837, 224; 1838, 110, 230. — Schematismo dell’Imperiale Regio governo della Dalmazia. Zara 1840, 185; 1841, 191; 1842, 201. — Manuale provinciale della Dalmazia. Zara 1844, 223; 1845, 245; 1846, 263; 1847, 213; 1848, 223. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. XII–XIII, XVII, 9, 41, 106, 131. — L. Maschek: Manuale del regno di Dalmazia, 3(1873) str. 27, 44, 254, 328; 4(1874) str. 42, 77, 291, 305, 313; 5(1875) str. 47, 278, 293; 6–7(1876) str. 26, 30, 83, 234, 341, 397. — J. Jelčić (G. Gelcich): I conti di Tuhelj: Ottavo programma dell’I. r. scuola nautica di Ragusa, 1888–89, str. 87–92. — E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892, 561. — Izprave poljičke. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 17(1894) ovitak, str. 5. — A. Pavić (Pavich Pfauenthal): Prinosi povijesti Poljica. Sarajevo 1903, 124. — G. O.: Famiglia Tassovich-Dudan. Bollettino araldico, storico, genealogico del Veneto (Venezia), 1905, 6, str. 51–52. — O. Dudan: Documento risguardante la famiglia Conti Tasović-Dudan attrovantesi negli Atti della preesistita Commissione Araldica a Venezia. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 32(1909) 1/12, ovitak, str. 3. — V. Spretti: Enciclopedia storico-nobiliare italiana, 2. Milano 1929, str. 637–638. — A. V. Solovjev: Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević. Glasnik Skopskog naučnog društva, 1932(1933!) XII/6, str. 79–125. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 208–209. — A. Jutronić: Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1950, 34, str. 201, 205, 213–214. — C. Fisković: Utjecaj Dioklecijanova mauzoleja na kasnije graditeljstvo. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 53(1950–51)(1952!) str. 189. — S. I. Traljić: Palinićev bosanski zbornik. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1(1954) str. 181, 184. — M. D. Grmek: Hrvati i Sveučilište u Padovi. Ljetopis JAZU, 62(1955)(1957!) str. 368. — G. Novak: Povijest Splita, 2–3. Split 1961–1965. — D. Kečkemet: Stara splitska bolnica. Split 1964, 18, 23. — Spomenica 150-godišnjice Klasične gimnazije u Splitu 1817–1967. Split 1967, 99–101. — D. Božić-Bužančić: Inventar Arhiva stare splitske općine. Split 1969, 107. — I. Ostojić: Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700–1970). Split 1971, 29, 33, 47, 109. — D. Božić-Bužančić: Prilog poznavanju stanovništva Splita u XVIII stoljeću. Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 8(1974) str. 172, 174, 187, 189, 192. — I. Ostojić: Metropolitanski kaptol u Splitu. Split 1975. — V. Omašić: Prilog proučavanju triju srednjovjekovnih isprava s kaštelanskog područja. Radovi Pedagoške akademije, 2(1977) str. 245. — D. Božić-Bužančić: Privatni i društveni život Splita u osamnaestom stoljeću. Zagreb 1982, 130. — C. Fisković: Splitski graditelj iz doba narodnog preporoda Vicko Marinović (u: Hrvatski narodni preporod u Splitu. Split 1984, 287). — V. Omašić: Povijest Kaštela od početka do kraja XVIII stoljeća. Split 1986, 131, 238, 272–273, 362, 372. — A. Golušić: Rodovi Slanskog primorja. Dubrovnik 1991, 80–85. — Ivan (oko 1778). — A. Crnica: Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava. Šibenik 1939, 162. — J. Bajamonti: Zapisi o gradu Splitu. Split 1975, 233, 236–237. — Leonard (XVIII/ XIX. st.). — D. Božić-Bužančić: O kožarskom zanatu u Splitu u XVIII i XIX st. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 21(1980) str. 620. — Lovro. — F. Kidrič: Framasonske lože hrvaških zemelj Napoleonove Ilirije v poročilih dunajskega policijskega arhiva. Rad JAZU, 1915, 206, str. 48. — Grgur Jakov. — G. Franceschi: Della vita e degli scritti di Stefano Ivacich. Annuario dalmatico, 1(1859) str. 100–101. — M. Zorić: Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku. Rad JAZU, 1971, 357, str. 392–393. — Nikola. — D. Foretić: Borba za ponarođivanje općina u Dalmaciji (1865–1900). Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zbornik. Zagreb 1969, 158, 186.
Arsen Duplančić (1993)
