EBERHARD (Eberhardus), biskup, ban i vrhovni kancelar (?, o. 1347 — Zagreb, 1419). B. A. Krčelić je mislio da E. potječe iz obitelji Alben, ali vrela to ne potvrđuju. E. je bio u srodstvu s grofovima Celjskim, a A. Zdenčaj je iznio mišljenje da je E. »bio kraljevske krvi, rođak kralja Žigmunda«. Prema Eberhardovu imenu, a i imenu njegova oca Henrika, može se jedino pretpostaviti da potječe iz Njemačke. Prvi se put spominje kada papa Bonifacije IX. imenuje 1. XII. 1393. sibinjskog prepošta Eberharda svojim kapelanom. E. je 1396. sudjelovao u bitki kralja Žigmunda protiv Turaka kraj Nikopolja i vjerojatno ga je na kraljev poticaj — koji se Eberhardu htio odužiti za pomoć u bitki i dokazanu vjernost, a i steći pouzdanika u Hrvatskoj — papa Bonifacije IX. imenovao 16. VII. 1397. zagrebačkim biskupom. Žigmund je Eberhardu 1398. također dao kućište, mlin i kupalište jednoga svog protivnika u zagrebačkom podgrađu te darovao Medvedgrad, polovicu prihoda savske luke Sveti Jakob i selo Slanovec. Medvedgrad je E. poklonio svojim nećacima, Petru i Hermanu Albenu, i u početku, kao njihov skrbnik, sam njim gospodario. Prosvjedi zagrebačkoga Kaptola protiv darivanja Medvedgrada bili su uzaludni. Posjed nećakâ E. je uvećao stekavši 1416. Samobor, Svetkovec i Tržić. Postavši biskupom, E. je u jesen 1397. platio papi uobičajenu pristojbu za imenovanje i ujedno podmirio takvu obvezu dvojice svojih prethodnika. Od 1398. održavao je u Čazmi skupštine predijalaca, 1399. pod prijetnjom interdikta zahtijevao je od turopoljskih plemića podmirivanje desetine zagrebačkom Kaptolu, 1401. čazmanskom je i zagrebačkom Kaptolu potvrdio sve povlastice, a zagrebačkim je kanonicima odobrio i pravo slobodna oporučivanja vlastite imovine te ih potaknuo da grade kanoničke kurije. Time počinje izgradnja Kaptola kao kanoničkog naselja. Eberhardu je Žigmund za posuđeni novac dao u zalog Gradec, iako je gotovo istodobno Gradecu potvrdio povlastice svojih prethodnika. Građani su se tome usprotivili tek kada je E. od njih počeo tražiti prihode kojima je htio naknaditi dug koji mu kralj nije nikada vratio. Kada su 1401. ugarski velikaši zatočili Žigmunda u Siklósu, E. ga je tamo pažljivo čuvao, a svojom mu je vojskom uspio sačuvati vjernost Slavonije. Zdenčaj ističe Eberhardovu ulogu u Žigmundovu oslobađanju, ali je on tu ipak djelovao samo kao saveznik Celjskih. God. 1402. E. je s vranskim priorom, Emerikom II. Bebekom, postao hrvatski ban. S njim je nastojao da Žigmundu sačuva primorske gradove protiv presezanja Ladislava Napuljskog i bosanskoga kralja Ostoje, pa je zato te godine posjetio Dubrovnik i Split. Iduće je godine E. postao vrhovni kancelar kraljeve kancelarije, a papa mu je zbog toga što je stao na Žigmundovu stranu protiv njegova kandidata za hrvatsko-ugarsku krunu, Ladislava Napuljskog, oduzeo Zagrebačku biskupiju i imenovao ga naslovnim solumbrijskim biskupom. E. je uz Žigmundovu potporu odbio poslušati papina legata, kardinala Angela de Acciaiolija, te je i dalje obnašao čast zagrebačkog biskupa do 1406. Prostranim posjedima Zagrebačke biskupije, koja se dijelila u tri provincije s dvorcima u Čazmi, Ivaniću i Dubravi, upravljao je uz pomoć dvaju vikara, jednoga za duhovne poslove i drugoga za upravu imanjima. Posvećivao je veliku brigu obrani posjeda, osobito utvrdivši i opremivši Ivanić, a na poč. veljače 1406. odobrio je potpuno nove statute za sve tri provincije kako bi točno popisao prava i obveze podložnika. Čak je, da olakša snošenje podložničkih tereta, napose desetine, dao izraditi vlastite mjere koje su kao oznaku imale prvo slovo njegova imena. Statutima je utvrdio način i vrijeme izbora suca i prisežnika, ovlasti vikara te predmete koje on ima osobno rješavati. Utvrdio je također vrijeme održavanja sajmova, visinu sajamskih pristojbâ, kazne za otuđenu imovinu i pravila u svezi sa stranim sudionicima sajma. Statutima je podignuo gospodarsku snagu Zagrebačke biskupije, a ujedno učinio sigurnijim život svojih podložnika. U promijenjenim političkim prilikama nakon smrti pape Bonifacija IX. 1404, kada su se normalizirali odnosi Žigmunda s papom, E. je u travnju 1406. imenovan biskupom Velikog Varadina (prije Nagyvárad u Ugarskoj, danas Oradea u Rumunjskoj). U povijesnoj znanosti nije raščišćeno pitanje zašto je E. premješten u Veliki Varadin i kada je točno otišao iz Zagreba. U ispravama iz rujna 1406. E. se naziva zagrebačkim biskupom i gubernatorom varadinskim, a u ispravi iz rujna 1407. opet samo zagrebačkim biskupom. Te je godine ipak otišao u svoje novo biskupsko sjedište. Od srpnja 1409. do 1410. bio je vikar Pečujske biskupije, ali se u Zagreb vratio najkasnije 11. VIII. 1409, jer je tim danom datirana isprava koju je izdao u Čazmi. Upravu biskupije u Zagrebu stvarno je preuzeo u rujnu 1409, a formalno nakon odluke pape Ivana XXIII. od 11. VIII. 1410. da zamijeni biskupsku stolicu s dotadašnjim zagrebačkim biskupom A. Scolarijem. Povratku Eberharda u Zagreb nije više bilo prepreka, jer je i Ivan XXIII, koji je u doba shizme papinstva bio izabran kao protupapa, htio ojačati svoj položaj i sređivanjem odnosa sa Žigmundom, Eberhardovim zaštitnikom. Papa je također, dva dana prije odluke o zamjeni biskupskih stolica, odriješio Eberharda od svih kaznâ zbog prijašnje neposlušnosti i postupaka. Drugo Eberhardovo biskupovanje znatno je ojačalo Biskupiju. Uobičajena trećina godišnjeg prihoda, koliko je iznosila pristojba za imenovanje, i prvi i drugi put za Eberharda iznosi 400 forinta u zlatu, dok njegov nasljednik plaća 2000 zlatnih forinta. Nakon Žigmundove krunidbe za rimskog cara 1411. i u vrijeme njegova boravka u Konstanzu na crkvenom saboru (1414–18), E. kao kraljev zastupnik 1415. piše pismo Mletačkoj Republici u kojem joj spočitava da neki njezini podanici u Dalmaciji potajno surađuju s Turcima, a 1416. podupire otkup velikaša koje su Turci zarobili u Bosni. Iste godine ustanovio je dan, i to prvu nedjelju nakon dana Jedanaest tisuća djevica i mučenica (21. X), za spomen na pokojne biskupe Zagrebačke biskupije. Također je dao jedno od šest zvona zagrebačke stolne crkve prenijeti u kapelicu sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, a u inventaru katedralne riznice, koji je sastavljen za Eberhardova nasljednika Ivana Albena, spominje se »jedan veliki brevijar« i najvjerojatnije je riječ o Eberhardovu brevijaru. Za njegova drugog biskupovanja izvođeni su radovi u katedrali o čemu svjedoče u njoj postavljeni Eberhardovi grbovi (okrunjeni uspravljeni lav okrenut ulijevo na štitu sa šiljastim rezom uz rubove grba). U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu u jednom je trolistu uz grb, najvjerojatnije, Barbare Celjske, Žigmundove žene, i Eberhardov grb, a u trećem polju bio bi grb Albena, ali zbog oštećenosti to se ne može dokazati. Eberhardov se pečat pak sačuvao na mnogim njegovim ispravama. E. je pokopan u katedrali ispred oltara sv. Križa koji je sam dao podignuti.
LIT.: B. A. Krčelić: Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, 1. Zagrabiae 1770, 148–149 (hrv. prijevod: Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994). — D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 449, 460. — J. Koller: Historia episcopatus Quinqueecclesiarum, 3. Posonii 1784, 301–305. — I. Kukuljević Sakcinski: Događaji Medvedgrada. Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, 4(1854) 3, str. 41–42. — V. Bunyitay: A váradi püspökség története, 1–2. Nagyvárad 1883–1884. — W. Fraknói: Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia, 1. Budapestini 1884. — I. K. Tkalčić: Prvostolna crkva zagrebačka nekoć i sada. Zagreb 1885, 4. — Isti: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 1–3. Zagreb 1889–1896; 11, 1905. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1904. — M. Wertner: Alben (Egy czímerrajzzal). Turul (Budapest), 1910, 28, str. 173–178. — J. Brunšmid: Kameni spomenici Hrvatskoga narodnoga muzeja u Zagrebu. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 12(1912) str. 164–165. — Gj. Szabo: Prilozi za građevnu povijest zagrebačke katedrale. Narodna starina, 8(1929) str. 66, 72–74. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV st. Starine, 1938, 39, str. 133, 267. — Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. — J. Buturac: Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094–1944 (u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 1944, 39). — B. Zmajić: Grbovi zagrebačkih biskupa i nadbiskupa. Ibid., str. 476. — J. Šidak: Eberhard (u: Hrvatska enciklopedija, 5. Zagreb 1945, 539–540). — E. Mályusz: Zsigmondkori oklevéltár, 1–2. Budapest 1951–1956. — A. Horvat: Skulptura Parlerovog kruga u zagrebačkoj katedrali. Zbornik za umetnostno zgodovino, NV 5–6(1959) str. 260, 263, 264. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1959, 2 (isprave br. 1190, 1194, 1212, 1217, 1252, 1253, 1256, 1262, 1287, 1322, 1339, 1340, 1349, 1399, 1406, 1480, 1485, 1490, 1491, 1510, 1516, 1563). — J. Buturac: Inventar i regesti za starije dokumente zagrebačkog Kaptolskog arhiva g. 1401–1700. Arhivski vjesnik, 11–12(1968–69) str. 272–277. — A. Horvat: O slučajnim nalazima s Medvedgrada. Iz starog i novog Zagreba, 1968, 4, str. 30. — M. Valentić: Kameni spomenici Hrvatske XIII—XIX stoljeća. Zagreb 1969, 88–90. — I. Mirnik: »Castrum Medved« — pregled topografskog stanja grada. Peristil, 1971–72, 14/15, str. 72, 74. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1972, 89, 152–153. — A. Horvat: Portal crkve svetoga Marka. Kaj, 11(1978) 2, str. 1. — Ista: Čudovišna galerija zagrebačke katedrale — o skulpturama praških Parlera. Ibid., 11(12!)(1979) 2, str. 55–56. — J. Buturac: Iz povijesti čazmanskog kaptola (u: Čazma u prošlosti i danas, zbornik. Čazma 1979, str. 74). — A. Gulin: Srednjovjekovni pečati zagrebačkih biskupa. Starine, 1980, 58, str. 68–69, 78. — Z. Horvat: Izgradnja lađe zagrebačke katedrale. Peristil, 1980, 23, str. 67. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 17. Zagreb 1981. — N. Klaić: Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone. Celje 1982, 34. — Ista: Zagreb u srednjem vijeku, 1. Zagreb 1982. — J. Adamček: Medvedgradsko vlastelinstvo. Kaj, 17(1984) 6, str. 39. — E. Mályusz: Zsigmond király uralma Magyarországon 1387–1437. Budapest 1984. — E. Fűgédi: Castle and Society in Medieval Hungary (1000–1437). Budapest 1986. — Eberhard főkancellár (+1419) és az Albeniek (u: Művészet Zsigmond király korában, 1. Budapest 1987, 412–415). — N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987. — A. Deanović i Ž. Čorak: Zagrebačka katedrala. Zagreb 1988. — A. Lukinović: Antun Zdenčaj, Nepoznati historiograf zagrebačke biskupije. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 55. — M. Šamšalović i dr.: Diplomatički zbornik, 18. Zagreb 1990. — L. Dobronić: Biskupski i kaptolski Zagreb. Zagreb 1991. — A. Lukinović: Zagrebački biskup Eberhard (1397–1406. i 1410–1419). Croatica Christiana periodica, 15(1991) 28, str. 1–13. — Isti: Povijesni spomenici zagrebačke biskupije, 5–6. Zagreb 1992–1994. — E. Mályusz i I. Borsa: Zsigmondkori oklevéltár, 3. Budapest 1993. — I. Borsa: A Zágrábi püspökség prédiálisai a XV. század elején (u: Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića. Zagreb 1995, 107–115). — A. Lukinović: Zagreb — devetstoljetna biskupija. Zagreb 1995, 115. — S. Süttő i P. Engel: Beiträge zur Herkunft und zur Tätigkeit der Familie von Alben in Ungarn. Südost-Forschungen (München), 54(1995) str. 26–34, passim. — Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb 1995, 157, 163–175. — F. Buntak: Povijest Zagreba. Zagreb 1996.
Josip Lučić i Mladen Švab (1998)