GIUNIO

GIUNIO, plemićka obitelj na Korčuli. U dokumentima od XV. do druge pol. XVII. st. prezime je zabilježeno u latinskom obliku Junij (de Junijs, Junius), a potom u talijaniziranom obliku Giunio. Hrvatski oblik prezimena Žunjević izveden je iz osobnog imena Žunj, koje je u latinskom obliku Junij zabilježeno u prvoj pol. XV. st. kao ime oca više plemićâ u Korčuli, koji su obavljali javne dužnosti i od kojih su neki dobili 1420. mletačku potvrdu plemstva (Ivan Junijev, Stjepan Junijev i Franjo Junijev). Nije poznato jesu li oni bili preci obitelji (prezimena u Korčuli ustalila su se potkraj XV. st.). Vjerojatno obitelji Giunio pripada Nikola (Nicolaus de Junijs), sudac 1496. i svjedok 1520, koji se spominje i 1534. Stjepan Junij izabran je 1509. u odbor za nabavu živežnih namirnica. Nikola je 1579. bio kamerlengo (općinski blagajnik), a Teodat učitelj gramatike u humanističkoj školi i orguljaš stolne crkve; 1589. izaslanik je korčulanske komune u Kotoru. Umro je prije 25. IV. 1595. Svećenik Jakov bio je 1611. prokurator korčulanskoga Kaptola i Bratovštine sv. Roka. Jeronim je bio kancelar 1619, a Jeremija kamerlengo 1621. Aleksandar je 1648. imao posjed u polju Vrbovica u okolici Vele Luke; ondje je njegova obitelj u XVII. st. stekla kuću i neke posjede u okolici, dotada vlasništvo njihovih rođaka iz obitelji Gabrielis. Aleksandru je 1654. potvrđeno vlasništvo posjeda u Smokvici, koji je prije pripadao istim rođacima. Nikola je 1652. bio sudac Velike kurije. U drugoj pol. XVII. st. Dominik je učitelj i orguljaš stolne crkve 1681–86, što je 1694. bio i svećenik Jeronim. Nikola, koji se spominje 1687, bio je otac Jeremije, prepošta korčulanskoga Kaptola. On je dao obnoviti oltar sv. Ivana Evanđelista i sv. Ivana Krstitelja u kapeli korčulanske katedrale i na njega postaviti grb svoje obitelji. Umro je 3. V. 1748. Od prve pol. XVIII. st. članovi obitelji dodavali su svom prezimenu ukrasni antički pridjevak Appius te su se nazivali Appio Giunio (od druge pol. XIX. st. opet samo Giunio). God. 1737. bio je Frano Appio Giunio korčulanski kamerlengo. Vjerojatno se neki drugi Frano brinuo 1760. o otvaranju privatne škole. Silvestar (1740–1808), sin Dominika, bio je župnik u Blatu, a 1783. imenovan je kanonikom; u toj prigodi spjevana je njemu u čast hrvatska pjesma (začinka, potpisana Dalmatin; objavio C. Fisković). Poslije je bio prepošt korčulanskoga Kaptola. Aleksandar, prokurator stolne crkve, branio je s bratom Franom njezina prava u nekom sporu s biskupom J. Kosirićem (1775). Aleksandar je imao udjel u briku, koji je sa suvlasnicima dao sagraditi 1795. u korčulanskom brodogradilištu, a s bratom Franom bio je suvlasnik brodova koje su stekli između 1796. i 1800. Trgovali su po Sredozemlju, osobito prevozeći žito iz Odese, a bavili su se i trgovinom vinom sa svojih posjedâ. Za francuske uprave u Dalmaciji Frano je bio općinski vijećnik u Korčuli 1811, a Aleksandar kapetan Narodne straže 1811. i za britanske okupacije Korčule 1813. član upravnog vijeća otoka. Dominik, sin Aleksandra, doktor (vjerojatno prava), za druge austrijske uprave u Dalmaciji bio je o. 1823. privremeni pretur na Lastovu, o. 1830. pisar u Slanom i o. 1834–43. u Orebićima, načelnik općine Korčule 1847–56. i 1848. član Narodne straže. Kao načelnik naručio je od J. Zmajića, sitnoslikara i graditelja, nacrt za novu lođu u uvali Luci. Bavio se i slikarstvom; 1859/60. nevješto je obnovio slike T. Kukolje na drvenom kasetiranom stropu u korčulanskoj crkvi Svih Svetih; radio je i u Perastu (M. Gjivoje). Njegov sin Jeronim (Jerko), doktor prava, bio je kandidat za zastupnika grada Korčule na izborima za Dalmatinski sabor 1864 (ne zastupa niti jednu stranku) i 1867 (kandidat Narodne stranke), ali nije izabran. Sudačku je službu započeo o. 1859; 1888. bio je dvorski savjetnik pri Vrhovnom sudu u Beču, a 1892. predsjednik Višega pokrajinskog suda u Zadru. Njegov brat Dominik (1834–1911), rođen u Orebićima, bio je u austrijskoj vojnoj službi. Umirovljen je 1893. kao zapovjednik 95. galicijsko-bukovinske pješačke pukovnije u činu general-majora. Nastanio se u Českim Budějovicama, gdje je i umro. God. 1901. za boravka u Korčuli dopunio je glazbenu pratnju viteške igre moreške služeći se arijama nekih operâ (A. Ponchielli, Gioconda; A. Thomas, Mignon) i glazbom društvenih plesova (pratnja u aranžmanu za puhački orkestar koristila se do 1937). Njegov sin Hinko (Heinrich) bio je časnik u 9. bukovinskoj dragunskoj pukovniji (o. 1899–1902. kapetan). Brat generala Dominika Ivan (1844–1908) završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a pravo studirao u Padovi i Pragu. Bio je narodnjak i 1870 (br. 1–30) urednik zadarskoga Narodnog lista. Službu općinskog tajnika obavljao je u Imotskom i Kotoru, gdje je bio i bilježnik, odvjetnik te pravni zastupnik crnogorskoga kralja Nikole I. Od 1900. bio je nastanjen u Splitu, gdje je umro kao predsjednik bilježničke komune. Njegov sin Silvestar (1883–1952) rodio se u Kotoru, završio klasičnu gimnaziju u Splitu 1901. i trgovačku akademiju u Pragu 1904, gdje je započeo studij prava, a nastavio ga u Zagrebu i Grazu, gdje je i doktorirao 1912. Nakon studija bio je neko vrijeme općinski tajnik u Veloj Luci. Kao odvjetnički vježbenik u Kotoru mobiliziran je početkom I. svjetskog rata u austrougarsku vojsku. Potkraj 1914. zarobljen je u Srbiji i zatočen u Nišu odakle je 7. III. 1915. pisao A. Trumbiću (pismo u Arhivu HAZU; tekst objavljen u Hrvatskoj reviji, Barcelona 1984). Iz Srbije je pobjegao u Italiju odakle je kao hrvatski nacionalist protjeran u Švicarsku, gdje je do kraja rata djelovao kao novinar. Po povratku u Hrvatsku položio je u Zadru 1919. odvjetnički ispit; djelovao je kao odvjetnik u Splitu do 1942. Bio je pristaša S. Radića i 1924. pristupio HSS i bio izabran za predsjednika mjesne organizacije u Splitu. Pripadao je najužem vodstvu stranke u Dalmaciji, a 1936–42. bio i predsjednik Zadružnog saveza Dalmacije. Pisao stručne priloge o zadrugarstvu i industriji u Dalmaciji (Narodni val, 1928; Hrvatski zadrugar, 1936–37; Glasnik Primorske banovine, 1939). God. 1942. napustio je Split bježeći pred Talijanima, a nakon završetka II. svjetskog rata živio je i umro u Kotoru. Njegova supruga Zorka Carić, kći J. Carića, književnika, pomorskog pisca i pedagoga, objavljivala je pripovijetke, humoreske, putopisne crtice i podatke o narodnim običajima (Ženski svijet, 1918; Novo doba, Split 1927–31, 1936/37; Obitelj, 1929). Silvestrov brat Rudolf (1884–1959) rođen je također u Kotoru. God. 1907. bio je suradnik lista Naše jedinstvo, a 1908. dnevnika Velebit, koji je samo te godine u Splitu izdavao A. Trumbić. Prije I. svjetskog rata jedan je od vođa nacionalističke omladine; potkraj 1911. utemeljio je u Pragu s Lj. Leontićem i drugima Hrvatsko-srpsku radikalno-naprednu omladinu. Za rata pripadao je tajnom češkom komitetu Maffiji i sa Čehom Vaclavom Klofačem bio osuđen za veleizdaju i zatočen tri godine u Beču. Nakon bijega iz Austro-Ugarske pridružio se Jugoslavenskom odboru. Svoje uspomene na to razdoblje zabilježio je u spisu Maffia (1914–1918) (rkp. NSK, Zbirka rijetkosti, sign. R 6175). Bio je predsjednik Jadranskog zbora, koji se protivio predaji hrvatskih krajeva Italiji nakon rata. Od 1921. pripadao je nezavisnim intelektualcima koji su zastupali jugoslavensku ideju (M. Marjanović, J. Banjanin i dr.); s Banjaninom je 1921/22. izdavao tjednik Slobodna tribuna u kojem je i surađivao. Poslije je pripadao Demokratskoj stranci Lj. Davidovića, a do 1931. Jugoslovenskoj radikalnoj seljačkoj demokratiji (od 1933. Jugoslovenska nacionalna stranka). U to vrijeme živio je u Prčanju. Bio je vijećnik Zetske banovine za Kotor i načelnik općine Prčanj, gdje je bio i predsjednik Slavjanske čitaonice. Dioničar je i u upravi Brodarskog akcionog društva »Boka« (od 1934. Zetska plovidba a. d.; sjedište je iz Kotora preneseno na Cetinje). Bio je član i od siječnja 1936. potkapetan Bokeljske mornarice. Prilozima o pomorstvu i političkim temama surađivao je u Glasu Boke (1932–35) i Seljačkom kalendaru (1935/36). Njegov brat Silvestar imao je sina Mladena (rođ. 1914), koji je po imenu majke dodao svom prezimenu pridjevak Zorkin. Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu 1932, a studij prava s rigorozom u Zagrebu 1940. Za II. svjetskog rata bio je od 1943. saveznički obavještajac u Italiji, a 1944. član savezničke komisije za ratne zločine u Londonu, gdje je boravio i nakon rata. Od 1947. stalno je nastanjen u Kanadi, gdje je u Nanaimu trgovao nekretninama. Bio je predsjednik kanadskih organizacija HSS od 1957. do razlaza s predsjednikom J. Krnjevićem 1979. Podupirao je stranačko glasilo Hrvatski glas (Winnipeg) i u njemu surađivao. Nakon 1979. pokrenuo je i uređivao list istog imena u Nanaimu. Njegov brat Nenad (rođ. 1920), ftizeolog i pulmolog, završio je u Zagrebu studij medicine 1948. i obranio doktorsku disertaciju 1976. Radio u Splitu 1948–51, Golniku 1951–57, bio ravnatelj bolnice za tuberkulozu u Kasindolu 1957–63. i do umirovljenja 1985. vodio Plućni odjel Opće bolnice u Splitu. Objavio je veći broj stručnih i znanstvenih radova u domaćoj i stranoj periodici. — Grani obitelji koja je ostala u Korčuli pripadao je Petar, posjednik, nagrađen na poljodjelskoj izložbi u Trstu 1882. srebrnom medaljom za vina iz vinogradâ u Smokvici. Njegov sin Dominik (Dinko, Meme, 1861–1934) završio je pravo s rigorozom u Zagrebu. Bio je odvjetnik u Korčuli i zastupnik Hrvatske stranke u kuriji gradova Dalmatinskog sabora 1911–18. te gradonačelnik Korčule 1914–18. i 1921–25. Njegov je sin → PETAR, novinar i publicist, posljednji muški potomak te grane obitelji, koja je izumrla s njegovom sestrom Fanicom, udanom Kereški (1901–1980). Ona je arhivsku građu obitelji ostavila C. Fiskoviću, povjesničaru umjetnosti i rođaku (njezina majka bila je Katica Fisković); građa je pohranjena u Arhivu Fisković u Orebićima. Dio arhiva obitelji nalazi se i u Državnom arhivu u Dubrovniku. Ženidbenim vezama obitelj je stekla posjede i ljetnikovac u Smokvici izumrle obitelji Rosaneo (Ruženović). Ime Giunio nosi ulica u starom dijelu grada Korčule i u njoj se na nekim kućama (kbr. 20, 21) nalazi obiteljski grb.