GLADIĆ (Gladič), plemićka obitelj u Rijeci u XVI–XVIII. st. J. V. Valvasor uvrstio ih je i među plemiće Kranjske i prikazao njihov grb. U dokumentima su zabilježeni u oblicima Gladich, Gladitsch. Prvi se u Rijeci spominje Juraj, kojem je tamošnji samostan augustinaca dao 1542. u zakup zemljište izvan gradskih zidina. Gašpar je između 1550. i 1600. bio član riječkoga Velikog vijeća, a 1573. jedan od dvojice sudaca rektora. Ivan je tu dužnost obavljao 1633. i 1642. te je, uz Franju, bio u prvoj pol. XVII. st. član Velikog vijeća. U XVII. i XVIII. st. više je članova obitelji živjelo i djelovalo u Sloveniji. Među njima bio je → IVAN FRANJO, slikar, i njegov suvremenik → IVAN BARTOL, povijesni pisac, koji je ostavio podatke o svom bratu Feliksu. Ovaj je putovao po Europi i posjetio Hrvate u Dünkirchenu (Dunkerque), kamo ih je bio preselio kralj Karlo V, te s njima razgovarao hrvatskim jezikom. Umro je u Beču 1661. Više pisaca (I. Kukuljević Sakcinski, I. Esih) navodi da je njihov mnogo mlađi brat bio i → JURAJ ANDRIJA, teolog i pjesnik. Njegov brat Adamant (Ivan Adamant) bio je član Velikog vijeća u Rijeci između 1651. i 1700. Oko 1712. boravio je u Beču, odakle je 15. lipnja uputio pismo Vitezoviću u kojem spominje i brata (»frater meus Georgius Andreas Canonicus Labacensis«; pismo u Zbirci rijetkosti NSK, sign. R 3953). Juraj je 1678. bio riječki sudac rektor. Zaharija (1673–1742) je bio isusovac. Gimnaziju je pohađao u Grazu, a u bečki novicijat primljen je 1691. U Grazu od 1694. studirao filozofiju i od 1701. teologiju. Predavao je u isusovačkim gimnazijama u Rijeci (1697, 1699) i Trstu (1698) te hebrejski u Beču (1705). Svečane zavjete položio je u Loretu 1709, gdje je od 1706. bio hrvatski ispovjednik, a tu je službu obavljao i u Rimu 1711–14. Do 1738. obnašao je različite dužnosti u kolegijima u Rimu, Beču, Gorici, Ljubljani, Rijeci, Trstu i Klagenfurtu. Od 1739. bio je knjižničar i ispovjednik u kolegiju u Trstu i od 1741. na Rijeci, gdje je i umro. Posljednji iz obitelji koji je zabilježen kao član Velikog vijeća bio je u prvoj pol. XVIII. st. Feliks. Nakon 1750. članovi obitelji više se ne spominju u riječkome javnom životu.
LIT.: J. V. Valvasor: Die Ehre des Hertzogthums Crain, 3. Laybach—Nürnberg 1689 (pretisak Ljubljana—München 1971, 118–119). — I. Kukuljević Sakcinski: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, živivši u prvoj polovini XVII. vieka. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1868, 9, str. 196, 336–337. — Isti: Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita. Zagreb 1869, 46–49, 187–188. — G. Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, 2. Fiume 1896, 148–150, 171–174. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 53. — V. J. Gruden: Zgodovina slovenskega naroda, 6. Celovec 1912, 1019. — S. Gigante: Fiume nel secolo XVI. Fiume 1918, 91. — I. Esih (ie.): Braća Gladić u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Obzor, 71(1930) 3. VI, str. 5. — A. Herljević: Arhiv augustinskog samostana u Rijeci. Jadranski zbornik, 7(1969) str. 452. — J. V. Valvasor i B. Ramschissl: Opus insignium armorumque Regum et Regnorum nec non tàm aliorum quam et Carnioliae Principum, Baronum, nobilium, ciuitatum et oppidorum etc. etc. (pretisak rkp. iz 1687/88. Ljubljana 1993, 158). — Zaharija. — J. Wicki i M. Korade: Hrvatski penitencijari u Rimu od 1596. do 1773. Vrela i prinosi, 1986, 16, str. 41–42.
Tatjana Radauš (1998)
