IVANIŠEVIĆ (Giovanizio, Giovannizio; Giannizio, Gioanizio, Ioannitio, Ioannitius), plemićka obitelj podrijetlom iz Poljica, od XV. st. nastanjena u Splitu. Njihovo dovođenje u svezu s vladarskom obitelji Kotromanića, preko roda Kristića odn. Krstića, neutemeljeno je. Prema ugovoru o predaji Poljica Mletačkoj Republici od 3. III. 1444, osmerica poljičkih knezova, među kojima Dujam Ugrinović, sin Ugrina Rajčića i unuk Jurja Rajčića, jednoga od utemeljitelja mlađega poljičkoga plemstva, tzv. Ugričića odn. Vlasteličića, i unuk mu Ivaniš, vjerojatni utemeljitelj obitelji prema čijem se imenu oblikovalo obiteljsko prezime, dobili su godišnje nadarje u novcu i robi; Dujam i Ivaniš i kuću u Splitu. God. 1519. ondje je sastavio oporuku knez Ivan Ivaniševićiz Poljica, stanovnik Splita i vjerojatno Ivanišev sin. U splitskim dokumentima spominju se Ivanovi sinovi Frane, Petar, Dujam, svećenik Benedikt te supruga Katarina (Katuša), koja mu je 1522. dala postaviti nadgrobnu ploču u franjevačkoj crkvi sv. Marije na Poljudu; u latinskom natpisu na ploči zabilježen je kao »Joannoi Joanicio Policiano Equestris« (objavio F. Bulić). God. 1552. spominju se Polidor, Ivan, Petar i Marko, sinovi pokojnoga Frane. Ivan je vjerojatno isti s onim čiji se inventar pokretnih dobara iz 1571. čuva u DA u Splitu (Acta iudiziaria Spalati I/9, list 586–588r). Zbog siromašenja obitelji, prouzročena prilikama izazvanim turskim okruženjem te naraslim brojem pripadnika (1588. spominje se 11 odraslih muškaraca), kneževski se naslov postupno izgubio. Prisiljeni su obrađivati zemlju, pa tako Frane 1604. u dugogodišnji zakup uzima vrt na Marjanu od splitskoga plemića Dujma Geremije. U XVII. st. Ivaniševići sudjeluju u borbama s Turcima kao niži vojni zapovjednici u mletačkoj vojsci, što pridonosi usponu obitelji. Potkraj toga stoljeća mijenjaju prezime, koje je u talijaniziranu obliku prvi put zabilježeno 1697, kada se kapetan Vicko (Ivan Vicko) Giovannit(z)io, sin kapetana Ivana, vjenčao s Dominom Aljinović; Vicko je 1665. kršten kao Ivanišević. Njegov je brat bio biskup → MATE. Vickov sin Andrija (1699–1766) izabran je 1751. za splitskoga kanonika, a 1758. bio je jedan od prokuratora tamošnjega Kaptola. Imao je braću Ivana, Matu i Bartola te sestru Paulu, koja se 1739. udala za Matiju Grimanija iz Nerežišća. Obiteljsku lozu nastavio je Bartolov sin Antun (Ivan Antun), kapetan, serdar i prokurator splitskih građana i puka 1793–98. Nakon pada Mletačke Republike u svibnju 1797, u lipnju je izabran za predstavnika pučana u splitskom izaslanstvu kralju Franji II. Za francuske uprave izabran je potkraj 1806. za vijećnika splitske općine, a tu je dužnost obavljao i njegov sin Mate (u. 1850) u splitskom općinskom vijeću 1848. Matina braća Lovro i Ivan nisu imali potomaka. Njegov sin Sebastijan (1806–1867) završio je 1823. klasičnu gimnaziju u Splitu. Bio je svećenik i do 1857. profesor matematike i fizike u Biskupskom sjemeništu, kojem je bio i prorektor. Nakon 1857. predavao je te predmete (od 1863. i zemljopis) u splitskoj Klasičnoj gimnaziji. Bio je upravitelj Arheološkoga muzeja u Splitu 1853–58. Njegova su braća bili → ANTE, tiskar i publicist, i → JURAJ, političar i odvjetnik. Antin sin Juraj posjedovao je zbirku dokumenata koji se odnose na njegovu obitelj, koju je prije čuvao kanonik Andrija (objavio Bulić). Pripadnici obitelji u Splitu ne spominju se od oko 1920. Jurjeva braća Mate, Sebastijan i Petar te unuk Raul Santo Ante mogući su nositelji obiteljskoga kontinuiteta u inozemstvu.
LIT.: Obitelj. — I. Kukuljević Sakcinski: Marko Marulić i njegovo doba. U: M. Marulić, Pjesme. Zagreb 1869, str. X. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 47, 108. — D. S. Karaman: Ivanišević-Giovannizio. Životopisne crte. Narodni list, 23(1884) 5. IV, str. 1; 8. IV, str. 1–2; 12. IV, str. 1. — F. Bulić: Memorie storiche della famiglia Giovannizio alias Ivanišević. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 13(1890) 2, Pr., str. 1, 7–23, 28. — I. Pivčević: Povijest Poljica. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 44(1921) Pr. I, str. 16. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 2. Zagreb 1939, 18–19. — G. Novak: Povijest Splita, 3. Split 1965. — M. Pera: Poljički statut. Split 1988, 46, 58, 158–160. — N. Kuzmanić: Split u zemljišniku iz 1832. godine. Slobodna Dalmacija, 59(2002) 12. III, str. 54. — Ivan (1571). — D. Božić-Bužančić: Prilozi poznavanju interijera kuće u Splitu iz druge polovine 16. vijeka. Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 1961, 3, str. 98, 102. — Andrija. — I. Ostojić: Metropolitanski kaptol u Splitu. Zagreb 1975. — Sebastijan (1806–1867). — Programma dell’ I. r. ginnasio di Spalato, 1850–51, str. 42; 1851–52, str. 30, 38; 1854–55, tabla; 1856–57, table 1 i 2; 1857–58, tabla 2; 1863–64, tabla 2. — A. Grgin: Arheološki muzej u Splitu. Postanak i razvitak u prvom stoljeću opstanka (1821–1921). Novo doba (Split), 15(1932) 26. III, str. 29. — Spomenica 150-godišnjice Klasične gimnazije u Splitu 1817–1967. Split 1967, 87, 96.
Marino-Nepo Kuzmanić i Tatjana Radauš (2005)
