KAPETANOVIĆ, begovska obitelj iz Vitine kraj Ljubuškoga. U javnom životu njezini su članovi djelovali od XVI. do XX. st. Dva su mišljenja o podrijetlu obitelji: prema prvome, potječe od hrvatske obitelji Cvitković-Zdilar iz sela Glavina kraj Imotskoga (K. Gujić). Jozo Cvitković-Zdilar (rođ. 1788) sudjelovao je u nekoj pobuni kao austrijski časnik, zbog čega je morao bježati iz Imotskoga i skloniti se u Bosnu kod ljubuških kapetana. Ondje je prešao na islam i uzeo ime Sulejman, a zatim uzurpirao kapetansku dužnost, postavši posljednjim kapetanom Ljubuške kapetanije. Prema drugom mišljenju, obitelj je mnogo starija i seže u doba bosanske državne samostalnosti (L. Thallóczy). Obiteljsko pak rodoslovlje s kraja XIX. st. počinje od Abdulah-age (1588–1630). Jedan od najpoznatijih njezinih pripadnika bio je Mehmed-beg, sin Ali-begov, koji se na poč. XVIII. st. odselio u Županjac (danas Tomislavgrad) i ondje postao zapovjednikom kotara. Poslije je postao pašom te je s vojskom poslan u (Bosanski) Novi, gdje se u Dubičkom ratu 1788. borio protiv austrijske vojske. Bio je zarobljen i odveden u Požun, gdje je ubrzo umro. Njegov unuk Sulejman-beg (1788–1848) prema Gujiću je »bio pismen čovjek, dobro odgojen i vrlo okretan«. Za pokreta H. Gradaščevića 1831–32. kao pristaša reforma sultana Mahmuda II. pridružio se stolačkomu kapetanu Ali-agi Rizvanbegoviću. U bitki na Utvici kraj Vitine na poč. 1832. porazila ga je vojska odana Gradaščeviću, pa je prebjegao u Dalmaciju. Nakon ukinuća kapetanija 1835. obavljao je dužnost muselima i kajmakama. Spominje se da je njegovim zauzimanjem 1821. provedena melioracija Ljubuškoga polja, da je uveo sijanje riže te zasadio prve masline u kraju. Sin Ali-beg naslijedio ga je na položaju ljubuškoga kajmakama 1848. Kako je loše postupao s podanicima, nakon optužba biskupa R. Barišića bio je 1858. smijenjen. Njegovi su sinovi Ibrahim-beg, kajmakam u Stocu, → MEHMED-BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK i Osman-beg (1847–1910), neko vrijeme kotarski predstojnik u Županjcu. Bećir-beg (1843–1910) bio je sudionik muslimanskoga autonomnoga pokreta 1899–1909. i član Eksekutivnoga komiteta Muslimanske narodne organizacije. Hilmi-beg je pred I. svjetski rat bio podtajnik Zemaljske vlade i upravitelj saborske kancelarije i u političkom smislu pristajao je uz austro-ugarsku upravu. Na kulturnom polju istaknuo se Mehmed-begov sin → RIZA-BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK. Kapetanovići su pripadali bogatijim begovskim obiteljima. Udajom i ženidbom ušli su u rodbinske odnose s većinom begovskih obitelji (Firdus, Teskeredžić, Bašagić, Đumišić, Bušatlija, Kapetanović u Derventi, Pašić u Bijeljini). Dvorac im je bio na ulazu u Vitinu, a zemljišni su se posjedi nalazili najvećim dijelom u ljubuškom i duvanjskom kotaru te manje na području Mostara i Nevesinja. Nakon I. svjetskoga rata oduzeti su im agrarnom reformom.
LIT.: Spomenik Muhamedanca Kršćanima. Sarajevski list, 17(1894) 72, str. 2. — Merhum Osman Kapetanović-Ljubušak. Ibid., 34(1911) 8, str. 2–3. — L. Thallóczy: A bosnyák-herczegovinai »beg« czimről. Budapest 1915, 4, 14. — Huso M. Kapetanović direktor fabrike duhana u Mostaru. Narodni list, 1(1934) 1, str. 3. — (Podrijetlo obitelji): K. Gujić, Jutarnji list, 25(1936) 8690, str. 23; Obzor, 77(1937) 35, str. 1–2; 184, str. 1–2; Hrvatski dnevnik, 3(1938) 707, str. 20; Jugoslavenski list, 21(1938) 149, str. 10; 162, str. 4; Napredak (kalendar), 31(1941) str. 97–110; Hrvatski narod, 5(1943) 734, str. 5. — A. Kapetanović, Jugoslavenski list, 21(1938) 155, str. 9; Jutarnji list, 21(1938) 124, str. 4. — S. Horvat: Uspomene na moj jedini susret s Ferhadom Kapetanovićem. Hrvatska državna izmjera, 1(1942) 10/11, str. 231–232. — H. Kreševljaković: Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1980. — M. Imamović: Historija Bošnjaka. Sarajevo 1997. — H. Kamberović: Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. Sarajevo—Zagreb 2003. — E. Pelidija: Banjalučki boj iz 1737, uzroci i posljedice. Sarajevo 2003.
Husnija Kamberović (2009)
