KARNARUTIĆ

KARNARUTIĆ (Krnarutić, Camaruto, Canaruta, Canaruto, Carnaruto), plemićka obitelj (XIII–XVIII. st.). Prezime je nastalo od latinskih riječi canna i rupta; prvotno je bilo nadimak, a od XIV. st. ustaljuje se kao obiteljsko ime. Hrvatski je oblik prezimena pisan glagoljicom u matičnim knjigama selâ zadarskoga distrikta vođenim od XVI. st. Prvi je spomen članova obitelji u popisu zadarskoga plemstva iz 1283, sačuvanu u prijepisu iz XVII. st., stoga i u obliku de Carnarutis. Najstariji poimence poznati pripadnik obitelji jest Črna. Prvi se put spominje u ispravi iz 1280. u kojoj se navode neke zemlje na Ugljanu što ih je posjedovao. God. 1290. zabilježen je kao vjerovnik, a 1301. kao svjedok. Politički i gospodarski uspon obitelji započeo je u poč. XIV. st. za njegova sina Marina. On se pojavljuje u više isprava iz 1320, 1323, 1344. i 1357. kao svjedok, a u onoj iz 1345, vezanoj uz odgodu duga samostanu sv. Kuzme i Damjana u Rogovu, napominje se da je pisana u njegovoj kući. Nakon uspostave mletačke vlasti u Zadru 1346. Marin je obnašao više komunalnih dužnosti (sindik, prokurator zadarskoga kneza i izaslanik komune u Mlecima). God. 1352. bio je jedan od plemića kojima je Veliko vijeće povjerilo sklapanje ugovora s Mlecima u svezi s prodajom zadarske soli. Kao pripadnik gradskoga patricijata oslovljavan je kao »nobilis vir«, a njegova žena Gapa kao »domina«. Oporuka Marinove žene iz 1356. pokazuje da su Karnarutići pripadali srednjemu sloju zadarskoga patricijata. Kako je u trenutku potpisivanja Zadarskoga mira 1358. Marin živio u Veneciji, kralj Ludovik I. zahtijevao je da se Karnarutićima zabrani nastanjivanje u Zadru i njegovu distriktu. Mlečani su ishodili da Marin dobije pravo raspolaganja svim svojim dobrima u gradu i njegovoj okolici, ali je to poslije bilo dokinuto. Tek uspostavom mletačke vlasti nad Zadrom 1409. drugomu Marinu vraćena su imanja, a 1416. dobio je za postojanu vjernost Republici posjede u Vrani, Pakoštanima i Zablaću. Mihovil se spominje 1371–72. kao opat samostana sv. Kuzme i Damjana u Rogovu, a Girard 1414. kao nadzornik zadarske soli. Svi Marinovi nasljednici imali su pravo na stečene posjede, koji su ostali u trajnom vlasništvu obitelji, a 1446. Mletačka je Republika ponovo potvrdila pravo na te stečevine Marinovu sinu Krešulu i rođaku Ladislavu. Potkraj XVI. st. Margareta i njezin sin Sforza naselili su ta sela novim obiteljima. Pojedini su članovi obitelji tijekom XV. i XVI. st. obnašali dužnost kapetana konjaničkih postrojba. Iako su uživali mletačku naklonost, Karnarutići ni u XV. st. nisu pripadali najutjecajnijemu zadarskomu plemstvu, ni po službama koje su obavljali u komuni ni po veličini zemljoposjeda. God. 1442–80. samo su četverica bili vijećnici. U popisu su zadarskoga plemstva 1527, ali ih nema u popisima 1537–40. Najistaknutiji član obitelji bio je epik → BARNE. Na slabljenje obitelji od XVI. st. utjecalo je, čini se, prorjeđivanje muških članova, a i udavanje ženskih u druge dalmatinske komune, zbog čega se osipala obitelj i njezino bogatstvo. U XVI. st. spominju se dvije članice obitelji kao redovnice zadarskih samostana sv. Marije i sv. Dimitrija, a prema apostolskoj vizitaciji iz 1603. u samostanu sv. Marije bila je redovnica Skolastika. U prvoj pol. XVIII. st. Karnarutići se spominju kao posjednici zemalja u zadarskom distriktu, ali njihovi su posjedi razmjerno mali, a poljodjelska aktivnost nevelika. Prije 1775. njihovo pravo na posjed Pakoštane po ženskoj liniji prešlo je na obitelj Senjanović iz Biograda. Biološko slabljenje prema kraju XVIII. st. dovelo je do skoroga nestanka.