LAZARI

LAZARI (Lazzari), pomorska i brodovlasnička obitelj (XVI–XX. st.). Prema obiteljskoj predaji, potječu iz Nevesinja. Pripadnici ogranka nastanjenoga u Kotoru nakon potresa 1667. iselili su se u Prčanj. Ondje se 1561. prvi spominje Jakov (u. 1596) te do kraja stoljeća Luka, Matej i Ivan, sinovi Lazara, Pavao, sin Ruška (zabilježen 1583. kao Lazarević; njegov se ogranak nazivao Lazari Pavličević, kadšto Pavličević Lazari), u Mlecima pak Tripun. Češće su u vrelima u XVII. st., kad se snažnije uključuju u jadransku i sredozemnu pomorsku trgovinu te u mletačko-turske pomorske ratove. God. 1604. kao vlasnici fregaduna spominju se Tomo Grgurov i Ivan Lukin, admiral Bokeljske mornarice 1630–35. Tu je službu između 1663. i 1672. obavljao i Luka, a Stjepan je bio sindik Mornarice 1624. Kapetan Jozo iz ogranka Lazari Pavličević darovao je italo-bizantsku ikonu Majke Božje prčanjskoj župnoj crkvi 1672. Za Morejskoga rata iz toga je ogranka Lazar Petrov 1684. kraj Molunta prisilio na uzmak tursku fustu, a kapetan Vuk Pavlov istaknuo se u sukobima s turskim ratnim brodovljem između Boke, Mljeta i Lastova. Bernardo Pavlov (u. 1724) bio je glavar Prčanja 1679–82. i 1696, sudac 1701. te načelnik 1714–16. Prestankom mletačko-turskih ratova i uspostavom sigurnije plovidbe jača obiteljsko brodarstvo; ponajviše su plovili do Mletaka, Ancone, Bara, Skadra, Drača. Poznatiji su kapetani koji su trgovali vlastitim brodovima: Matija tartanama, trabakulima i pelizima 1713–52, Jakov Jozin gajetom 1724, Marko trabakulima »Santa Anna« i »San Antonio« 1724–29, Nikola Jakovljev pelizima »Madonna del Rosario« i »Christo di Poveglia e San Antonio« 1755–59, Josip brigantinom »Madonna di Monte Negro e San Francesco di Paola« 1756, Frano Nikolin pelizima »Christo di Poveglia e San Antonio« i »Madonna del Rosario e San Antonio di Padua ed Anime del Purgatorio« 1750–82, Luka trabakulom »Madonna di San Marco e San Antonio di Padua« od 1766. Prčanjski načelnici bili su Luka 1723–25, Lazar 1758–60. i Josip 1787–89. U Bratovštini sv. Jurja i Tripuna u Mlecima kapetan Tripun bio je dekan 1743. i pisar 1745, Blaž, vlasnik tartane »Santa Teresa«, član Velikoga vijeća 1800, a Vicko Nikolin član 1775. Od kraja 1770-ih Lazariji su proširili poslovanje na Krf i Zákynthos. Potkraj stoljeća spominju se Đuro, vlasnik više peliga, Marko, kapetan pulake »Madonna del Rosario, San Antonio di Padua e Anime del Purgatorio« i peliga »Gesù e Maria«, i Tripun, kapetan peliga »Santa Anna e San Antonio« te član Velikoga vijeća 1790–92. i predstojnik Bratovštine sv. Jurja i Tripuna 1792. Nakon ukinuća Mletačke Republike 1797. djelatnost obitelji dijelom se premješta u Trst, a doba njezina najvećega uzleta traje do potkraj XIX. st. Velik dio kapitala ulažu u vinograde, maslinike i voćnjake na području Tivta, Kavča i Lastve, a proizvode izvoze u Mletke i Trst. Od tada se spominju Pavao, član Bratovštine 1791–1806. i predstojnik 1800, Petar, član njezina Velikoga vijeća 1800–06 (možda istovjetan s predstojnikom 1837–46) i prčanjski načelnik 1808–09, te Bernardo Josipov (u. 1852), član Velikoga vijeća 1806, vlasnik peliga »Il Canto« 1807. i prčanjski načelnik 1829–38, brodovlasnici Niko, vlasnik peliga »Ganimede« i pulake »Benevolenza«, Filip Markov (u. 1858) i Justina, suvlasnica barka »Argonauta«, a kao kapetani na obiteljskim i drugim brodovima Frano Antunov (u. 1861), Tripo Ivanov, prčanjski načelnik 1817–19. i kapetan brigantina »Perastino« i »Napredak« 1839–49, Mato Tripov 1840-ih, Pavao, jedan od najimućnijih prčanjskih brodara u Mlecima 1850–70, Miho Filipov, kapetan barka »Ljubica« 1852, Ivan Petrov (u. 1859), vlasnik barkova »Antonietta« i »Danubio«, Gaetano Bernardov, od 1864. vlasnik barka »Nuovo Peppino« i prčanjski načelnik 1875–80, te Antun, kapetan barka »Prčanj« 1834. i barka »Nuovo Peppino« 1864. Na poticaj Nika (spominje se 1861–76), prčanjskoga župnika, 9. srpnja ustanovljen je kao zavjetni blagdan Majke Božje. God. 1902–06. kao župnik zabilježen je Bernardo, a 1903–05. kao načelnik Andrija. Za krize brodarstva na jedra Lazariji prodaju brodove i uglavnom se zapošljavaju u Austrijskom Lloydu. Brodski dnevnik (1899; Povijesni arhiv u Kotoru) kapetana Nikole vrijedan je izvor za poznavanje pomorstva i brodarstva. Bernardo (1872–1936) završio je studij klasične filologije u Beču, bio 1919. zamjenik ravnatelja kotorske gimnazije i od 1919. do umirovljenja 1932. ravnatelj dubrovačke. Surađivao je s F. Uccelinijem Ticom na prijevodu Danteove Božanstvene komedije i s M. Rešetarom u proučavanju bokeljskih dijalekata, u Boki prikupljao narodne pjesme za JAZU te pisao o dubrovačkoj gimnaziji (Narodna svijest, 1928, 5). Zaslužan je za dovršetak prčanjske župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, u kojoj su Lazariji imali obiteljsku grobnicu, otvaranje novoga groblja i utemeljenje Hrvatskoga radničkoga društva »Sloga« 1903; općini je darovao knjigu prijepisa isprava Stampa per le fedelissime Communità di Perzagno e Dobrota (Venecija 1799), a župnoj crkvi liturgijske knjige. U prčanjskom predjelu Markov rt, gdje su posjedovali više kuća, zaslugom Bernarda Pavlova podignuta je potkraj XVII. st. crkvica sv. Antuna Padovanskoga. Obiteljski predmeti čuvaju se u kotorskom Pomorskom muzeju, rukopisna ostavština u tamošnjem Povijesnom arhivu. Potomci obitelji i danas žive u Boki.