LISKOVAČKI

LISKOVAČKI (Liszkói, de Lyzko, de Lizko, de Lyzka; Baćinski, Bátyai, de Bathya, de Bachia, de Bagya), plemićka obitelj u Vukovskoj županiji (XIII–XVI. st.). Grana roda Szente Mágócs, nazvana prema posjedima Liskovo (između Bobote i Vere) i Baćin (uz Vuku kraj Antina). Najstariji poznati član, »ban Martin, sin Joakimov«, spomenut 1291, imao je sinove Pavla, Emerika i Nikolu, koji su 1301. pred Kaptolom sv. Ireneja obustavili parnicu protiv pripadnikâ roda Gút-Keled. Nikolu je kraljevski sudac Pavao osudio zbog ubojstva i krivotvorenja listina 1330. Sinovi te trojice javljaju se zajedno kao vlasnici Ilinaca (Szentillye, na mjestu današnjih Vinkovaca) 1353. Izvori omogućuju da se razluče tri loze, Pavlova ili liskovačka u užem smislu te Emerikova i Nikolina (baćinsko-liskovačke). — Pavao je imao sinove Mihaela, Benedikta i Pavla. Mihael je s Elizabetom Töttös imao sina Nikolu, a on Stjepana, zvanoga Kun (u. bez nasljednika 1412), i Bartola (đakovački kanonik kustos 1402) te kćer Doroteju. Benedikt je 1385. svoja imanja ostavio supruzi (također od Töttösa Batmonoštorskih), a njegov sin Stjepan umro je bez potomaka prije 1390. Pavao ml. bio je istaknut velikaš: glavni kraljev stolnik 1360–81 (uz to župan županija Vas i Sopron 1371–72), glavni vratar i predstojnik dvora te varaždinski župan 1380–81, mačvanski ban potkraj 1381. i u većem dijelu 1382; pretpostavlja se da je sagradio kaštel Herman (Hermanvára, Hermangrad) na Vuki zapadno od Antina (P. Engel). Imao je kćer Anu (udanu za Ladislava Mikčevića, potom za Franka Szécsényija) te sinove → IVANA, bosanskoga biskupa 1387–1408, Mihaela, đakovačkoga kanonika te arhiđakona i kanonika u Egerskoj biskupiji potkraj XIV. st., Andriju, koji je s Katarinom Kurjaković imao kćer Anu, Stjepana, oženjena Dorotejom Bánffy, i Nikolu, koji su umrli bez muških nasljednika pa se loza ugasila nakon 1408. — Emerik je imao sinove Jurja, Ivana (familijar Nikole I. Gorjanskoga i vukovski podžupan 1365–67), Lovru, Nikolu i najistaknutijega Martina, pečuškoga kanonika, studenta u Bologni i arhiđakona Enga u Srijemu 1337. te baranjskoga arhiđakona 1353–60. Samo je Nikola imao poznatih sinova, Ladislava (baranjski podžupan 1391) i Nikolu (familijar Petra Čeha i mačvanski podban 1428. te vukovski podžupan 1430). Ladislav je imao Stjepana (spominje se 1415–22), a Nikola Ivana (spomenut 1439), poslije kojih nema jasnih podataka o nastavku loze. — Nikola Martinov imao je Ladislava i Stjepana, koji se spominju u parnici 1363. kao »nobiles de Bachya«. Stjepanov sin Andrija javlja se u parnici 1413. — Iako je kralj Žigmund Luksemburgovac 1424. darovao Liskovo s pripadnostima Ivanu Alšanskomu ml., daljemu rođaku Liskovačkih, dio posjeda i dalje su držali Liskovački, od kojih se još spominju Jakov (1447–74) i Emerik (1480–91). S pridjevkom Baćinski spominju se, također bez jasnih rodoslovnih veza, Mihovil (1430–47), Stjepan Zwbo (kraljevski povjerenik 1471–91, plemićki sudac 1481), Stjepan Herman (1481–99), Lovro Porkolab (1484) i Nikola (1499). Nakon smrti posljednjega, njegova imanja u Baćinu, Boboti, Trpinji, Ilincima i dr. konfiscirao je kralj Vladislav II. Jagelović 1506, čemu su se usprotivili neki Nikolini rođaci. Posljednji poznati Baćinski, Juraj, bio je županijski plemićki sudac 1522–23.