LUKAREVIĆ, dubrovačka plemićka obitelj (XII–XVII. st.). Pripadnici su joj u vrelima među ostalim zabilježeni u oblicima de Lu(c)car(r)is, de Lu(c)chari i de Lucha, Luc(c)ari, Lucaro, Lucarus i Luchar(o), a u literaturi su se znali navoditi i kao Lukarić. Kao vlastela obnašali su mnogobrojne službe, sudjelujući u upravi Grada i Republike. Najčešće su bili trgovci, brodovlasnici i kreditori, poslovali su najviše u Bosni, Srbiji, Ugarskoj, Crnoj Gori, Albaniji i Apuliji te u Veneciji, Napulju, Firenci, Anconi i Aleksandriji, posjedovali zemljišta i kuće na dubrovačkom području i drugdje. Potječu od sudionika uglavljivanja mira s Kačićima i humskim knezom Miroslavom 1190. Slave Lukareva (Slabbo; rođ. oko 1145), jednoga od sudaca pred kojima je ulcinjski biskup priznao metropolitansku vlast dubrovačkoga nadbiskupa 1189. i sudaca u raspri nadbiskupa Bernarda sa svećenstvom oko posvećenja bosanskoga biskupa 1195. Njegov sin Fosko (Fuscus; rođ. oko 1190) bio je član Velikoga i Maloga vijeća te jedan od plemića koji su utanačili savez s bugarskim carem Mihaelom I. Asenom 1253. Imao je sinove Lukara (rođ. oko 1225), Marina (u vrelima 1280–97) i Marka (u vrelima 1282–1300). Braća se među ostalim spominju kao kreditori i trgovci u Brskovu, a Lukar i kao sudac, trgovac u Janjini i suvlasnik broda. U sljedećem naraštaju poznati su njegovi sinovi, trgovci, brodovlasnici i kreditori Fosko (u vrelima 1282–1301), Marko (u. 1326), Petar (rođ. oko 1264), Kalenda (u vrelima 1312–14), Klement (u vrelima 1301–25) i Junije (rođ. oko 1276). Marko je zbog ubojstva protjeran te je bio u službi srpskoga kralja Stefana Uroša II (Milutin) 1306–10; njegov je izaslanik papi Klementu V. i naslovnomu caru Latinskoga Carstva Karlu III. Valoisu 1308. Vrativši se u Dubrovnik 1310, bio je član Maloga vijeća (1312) i Vijeća umoljenih (1312–13, 1322–23) te izaslanik srpskim vladarima radi rješavanja dubrovačko-srpskih razmirica 1313. i 1318–24. Za Stefana Uroša III (Dečanski) iz Venecije je 1313. nabavio oružje, a 1323. bio je njegov izaslanik u pregovorima o ženidbi. Junije je trgovao u Srbiji i Italiji. Bio je član Vijeća umoljenih (1313, 1322, 1325–26, 1329–31) i Maloga vijeća (1326), sudac (1319, 1326–27, 1332), izaslanik srpskim vladarima 1326–27, 1329. i 1331. te bosanskomu banu Stjepanu II. Kotromaniću 1327. i 1329. Marko je među ostalim imao Nikolu (u. 1352), Lukara (Luče, Luka; rođ. oko 1291) i Ivana (u. vjerojatno 1357). Nikola je bio član Maloga vijeća (1325, 1336, 1348) i Vijeća umoljenih (1343, 1349–51), sudac (1347, 1351) te izaslanik srpskomu kralju radi pregovora o kupnji Stonskoga râta (Pelješac) 1333. Najviše je trgovao na području Srbije, gdje mu je otac izgradio poslovne veze, i u Veneciji, gdje je imao kuću. Lukar je bio član Vijeća umoljenih (1326, 1343, 1347, 1349), sudac (1349, 1351) te izaslanik Stjepanu II. Kotromaniću 1331–32. Nakon podjele očevine pripale su mu solane u Zatonu, pa je trgovao solju, prevozeći je i svojim brodom. I sin mu Marko (Marçocius; u. 1376) trgovao je ponajviše solju, ali i žitom. Ivan je s Nikolom držao u zakupu neke trgove u Srbiji; bio je u službi srpske kraljice 1333. i zapovjednik »stonskoga mora« 1344. Tomu naraštaju pripadaju i slabo poznati Foskov sin Kalenda (u vrelima 1304–12), Klementovi sinovi Luka (u vrelima 1323–30) i Fosko (u vrelima 1350–66) te Junijevi Nikola (Nikša; u. 1362) i Moretto (u vrelima 1348–62). Nikola je bio član Vijeća umoljenih (1352, 1357) i izaslanik knezu Vojislavu Vojinoviću 1358. Okosnicu sljedećega naraštaja čine njegovi sinovi Maroje (u vrelima 1352–63), Ivan (zabilježen 1360), Miho (rođ. oko 1345) i Stjepan (rođ. oko 1330). Trgovac i brodovlasnik Miho bio je član Maloga vijeća (1381–82, 1387, 1389) i Vijeća umoljenih (1385, 1387, 1389) te više puta knez Republike 1396–1415. Poslovao je osobito u Veneciji, gdje je i iznajmljivao kuće, te bio jedan od glavnih dubrovačkih trgovaca robljem. Potkraj XIV. st. najistaknutiji je predstavnik obitelji njegov brat Stjepan. Bio je član Vijeća umoljenih (1367, 1380–83, 1385–87, 1389) i Maloga vijeća (1380–81, 1384, 1386), devet puta knez 1380–1412. te izaslanik bosanskim kraljevima Tvrtku I. 1379. i 1382, Dabiši 1392. i 1395. i Ostoji 1399, hrvatsko-ugarskoj kraljici Mariji 1383. te vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću 1403. Trgovao je robljem iz Bosne, poljodjelskim proizvodima i tkaninama. Miho i Stjepan imali su po tri braka i mnogobrojno potomstvo, pa se obitelj razgranala u dvije loze. Miho je među ostalima imao Nikolu (u. 1418), Petra (u. 1430), Marina (u. 1450) i Ivana (u. 1473), a Stjepan Nikolu (u. 1436). Za bosansko-dubrovačkoga rata 1403. Nikola Mihov imao je opremiti galiju za obranu Stona. Brat mu Petar bio je član Maloga vijeća (1419, 1423) te knez 1421, 1426. i 1428. Dubrovački je predstavnik na krunidbi Ladislava Napuljskoga u Zadru 1402, izaslanik Stjepanu Ostojiću 1419. i Tvrtku II. Tvrtkoviću 1420, pregovarač sa Sandaljem Hranićem o prodaji njegova dijela Konavala 1420. te s njegovim ljudima o tamošnjim graničnim sporovima 1428. God. 1430. bio je konzul u Kovinu i član izaslanstava koja su nosila harač na Portu i trebala ishoditi potvrdu posjeda u Konavlima. Marin je trgovao u Zvorniku, Srebrenici, Visokom, Rudniku i Iloku, u njima imao kuće sa skladištima te više puta bio biran za konzula i sudca, a poslovao je i u Prištini i Novom Brdu. Ivan je pet puta bio knez 1461–71, s Marinom je poslovao u Visokom, a vrela spominju njegovu kuću u Dubrovniku po uzoru na koju je 1442. naručen trijem za Knežev dvor te 1452. vrata i trifora za kuću Orsata Crijevića. Nikola Mihov imao je sina Miha (rođ. oko 1410), zvanoga Bjelavić, koji je između Novoga Brda i Venecije trgovao srebrom, zlatom, tkaninama i vinom, a u Srebrenici je biran za konzula i sudca (1453, 1462). Njegove poslovne bilješke i druga zapažanja u Novom Brdu (objavio M. Dinić 1957) vrijedno su vrelo za povijest rudarskih mjesta u Srbiji. Petrovi su sinovi bili Ciprijan (Cubriano; rođ. oko 1402), Jakov (rođ. oko 1404), Ivan (rođ. oko 1406), Marko (rođ. oko 1408), Paladin (rođ. oko 1410), Marin (rođ. oko 1412), Miha (rođ. oko 1414) i Romulo (rođ. oko 1416). Ciprijan i Jakov više su godina proveli u Srebrenici i bili birani za sudce i konzule, a poslovali su i s talijanskim trgovcima. Jakov je bio izaslanik na svadbi hercega Stjepana Vukčića Kosače 1455. Po Srbiji i Bosni poslovali su Marko i Paladin, koji je u Srebrenici, Smederevu i Rudniku više puta biran za sudca i konzula. On je pet puta bio član Maloga vijeća 1467–78. i četiri puta knez 1469–79. Hrvatsko-ugarskomu kralju Ladislavu V. Postumu predao je desetogodišnji danak 1454 (kralj Dubrovčanima potvrdio povlastice). Također je bio u izaslanstvima sultanu koja su nosila harač 1458, 1464. i 1474–76. te stonski dohodak za jeruzalemsku crkvu 1469–70. Među Dubrovčanima je 1461. na krunidbi Stjepana Tomaševića u Jajcu, išao mu je kao izaslanik 1462, a hercegu Vlatku Vukoviću Kosači 1471. I Ivan je trgovao u Srebrenici 1435–37. U XV. st. djelovali su i Marinovi sinovi Nikola (u. 1491; knez 1490) i Martolo (Martolica, Baro; u. 1498). Martolo je na dvoru ferrarskoga vojvode Ercolea I. d’Estea 1479, a 1481. pisao mu je o padu Hercegovine. Sin njihova strica Ivana Miho (u. 1492), dubrovački knez 1488. i 1492, trgovao je u Srebrenici i više puta bio biran za konzula i sudca 1448–61. Braća su mu Lovro (u. 1480), Filip (rođ. oko 1432) te franjevci Jakov (rođ. oko 1434) i Dioniz (Dionizije; rođ. oko 1436). Njihov stric Nikola Stjepanov imao je sina Stjepana (u. 1479), koji je nosio harač na Portu 1465, 1468–69. i 1471, pregovarao s Augustinom Vlatkovićem 1476, išao Jigit-paši u Foču i bio knez 1477, te Pavla (rođ. oko 1420). Idući je obiteljski naraštaj mnogobrojan, no razmjerno slabo poznat. Pripadaju mu Jeronim Mihov (u. 1507), Petar Ciprijanov (u. 1499; vjerojatno je njemu bilo dopušteno trgovati u krajevima pod turskom vlašću 1473), Jakovljevi sinovi Šimun (stradao u požaru Kneževa dvora 1463), Petar (Pirko; u. 1504) i Luka (rođ. oko 1440), Markovi Petar (u. 1486), Marin (u. 1520), Kerubin (Paladin; rođ. oko 1461), Jakov (u. 1538; knez 1537), Bernard (rođ. oko 1466), Gabrijel (Frano; rođ. oko 1468), Šimun (rođ. oko 1470) i Ciprijan (u. 1506), Nikolini Marin (u. 1512) i Pasko (u. 1498), Ivan Martolov (u. prije 1499), Mihovi sinovi Ivan (u. 1499), Vlaho (Blaž; zabilježen 1491), Marko (zabilježen 1491) i Frano (u. 1508), Lovrini Petar (u. 1499), Natal (u. 1521), Miho (u. 1511) i Stjepan (u vrelima 1480–90), Stjepanovi Pavao (u. 1527; znan kao kockar) i Junije (u. 1560; knez 1555. i 1558) te Pavlovi Nikola (u. 1501), Stjepan (rođ. oko 1459; knez 1528. i 1530) i Petar (u. 1518). Sinovi Marina Markova bili su pjesnik Marin (u. 1564; prema S. M. Crijeviću, napisao poemu De mundi creatione), franjevac Jakov (u. 1575), provincijal dubrovačke Provincije sv. Franje 1544–47, 1550–53. i 1559–62, trebinjsko-mrkanski biskup od 1562. te sudionik Tridentskoga koncila 1563–64, Petar (rođ. oko 1509) i Andrija (rođ. oko 1515). Petar Jakovljev, knez 1502, predao je na Porti harač 1499. i 1501, u Napulju nabavljao žito 1501. i 1502, kad je od namjesnika francuskoga kralja Luja XII. ishodio potvrdu dubrovačkih povlastica, a na Siciliji riješio poteškoće s izvozom žita. Miho Markov (u. 1588), sedam puta knez 1564–88, više puta izaslanik na stranim dvorovima i poklisar harača, zastupao je pred papom Dubrovačku Republiku u pobijanju optužba nadbiskupa J. Matteuccija 1582; Nada Bunić posvetila mu je djelo Difesa de le rime et prose (1569). Petar Franov poslovao je u Napulju 1579. i poslije zastupao Republiku te više puta bio izaslanik papi, a Luka Petrov (rođ. oko 1479; knez 1534. i 1537) bio je jedan od vodećih dubrovačkih trgovaca u Engleskoj 1511–33 (osnovao trgovačku kuću u Londonu 1519). Suvremenik im je Nikola Petrov (u. 1554), četiri puta knez 1546–54. Frano Lukin (u. 1572), tri puta knez 1564–69, imao je Petra (u. 1594), Ivana (u. oko 1595; možda istovjetan s istoimenim latinskim pjesnikom), Luku (u. 1600), Jakova (u. 1596), Sekunda (u. 1606) i pjesnika → FRANA (LUKAREVIĆ BURINA). Sinovi Petra Jakovljeva (rođ. oko 1509), 12 puta kneza 1563–96, bili su povjesničar → JAKOV, Damjan (rođ. oko 1554; tri puta knez 1610–16), Marin (u. 1644) i Andrija (u. 1633; šest puta knez 1615–32). U prvoj je pol. XVII. st. moć obitelji oslabila, pa se do 1650. od sedam ugasilo pet njihovih kuća. Nositelji političkoga i gospodarskoga života bili su potomci Petra Lukina (u. 1587), 10 puta kneza 1559–86, Marina Marinova, Jakova Petrova, Petra Nikolina (u vrelima 1536–58) i Frana Petrova (zabilježen 1591); 1610–12. dali su tri puta kneza, dva malovijećnika (Mihu Petrovu povjerena je briga o obrani Stona 1611) i pet sudaca, a u tzv. velikoj uroti 1610. podijelili su se na pristaše salamankeške i sorboneške struje. Obitelj izumire sa sinovima Frana Petrova, Franom (u. 1666), Petrom (u. 1679), kanonikom i od 1664. stonskim biskupom, te pjesnikom → IVANOM.
LIT.: D. Farlati i G. Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800, 59, 69, 92–95, 358–359. — M. Pucić: Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, str. 85, 106, 108–109, 134, 147; 2. 1862, str. 5–7, 12–13, 61, 117–118. — A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 127, 151–152. — G. Wenzel: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 6. Pest 1867, str. 78, 416–417, 562–563; 11. 1873, str. 43. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, str. 10, 14, 37, 160, 162, 212, 245, 266; 3. 1872, str. 399. — A. Ubičini: Ugovor o savezu i prijateljstvu među Karlom od Valoa i poslanicima srpskog kralja Uroša potpisan 27 marta 1308 god. u Abatiliji kod Melina. Glasnik Srpskog učenog društva (Beograd), 1870, X/27, str. 310–311, 314–315, 326–329, 331. — Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina. Zagrabiae 1883. — J. Jelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — K. Jireček: Spomenici srpski. Spomenik SKA (Beograd), 1892, 11, str. 9, 25, 27–29, 40, 51, 61. — Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893. — F. Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350–1416). Zagreb 1902, 17, 82, 169–170. — S. Razzi: La storia di Ragusa. Ragusa 1903. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–4. Zagreb 1904–1906; 6. 1908; 9–13. 1911–1915. — Ć. Truhelka: Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 23(1911) 1/2, str. 5, 15–16, 27, 29, 45–46, 115. — B. Rode: Necrologium Fratrum minorum de observantia Provinciae S. P. Francisci Ragusii. Analecta Franciscana (Ad Claras Aquas), 1917, 6, str. 416, 418, 421–422, 446, 574. — G. Čremošnik: Nekoliko dubrovačkih listina iz XII. i XIII. stoleća. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 43(1931) 2, str. 27, 42, 44–46, 52. — Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života. Dubrovnik 1931, 31, 35, 62, 64. — G. Čremošnik: Dubrovački Liber de introitus stacionum territorium communis. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 46(1934) 2, str. 51–52, 61. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, I/1–2. Beograd 1934; II/2. 1938; III/1–2. 1939. — M. Medini: Starine dubrovačke. Dubrovnik 1935, 65, 74, 91, 103–107, 111–112, 116, 124, 131–132, 139–140, 161, 239–240, 260, 285, 295, 312. — J. Tadić: Pisma i uputstva Dubrovačke Republike, 1. Beograd 1935. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — G. Elezović: Turski spomenici, I/1–2. Beograd 1940–1952. — C. Fisković: Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku. Zagreb 1947, 27, 106, 116, 122–123. — J. Tadić: Dubrovački portreti. Beograd 1948, 281–315. — G. Čremošnik: Spisi dubrovačke kancelarije, 1. Zagreb 1951. — M. Dinić: Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, 1. Beograd 1955, str. 3, 6, 12, 17, 42, 51; 2. 1962, str. 6, 30–33, 36–37, 50, 63–64, 76–80, 82–83, 85, 91, 95–96. — D. Roller: Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Republike od XIII do XV stoljeća. Zagreb 1955, 44–45, 49–50, 52, 75, 86, 94, 100, 102, 175, 191, 194, 209, 219, 277, 289, 304, 316. — B. Krekić: Dubrovnik i Levant (1280–1460). Beograd 1956. — M. Dinić: Iz Dubrovačkog arhiva, 1–3. Beograd 1957–1967. — G. Škrivanić: Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom. Vesnik Vojnog muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 38–39, 46, 48, 52, 54, 57. — Zbornik Konstantina Jirečeka, 1. Beograd 1959; 2. 1962, str. 62, 76, 80–84, 168, 177–178, 232, 298, 327. — B. S. Pandžić: De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi. Romae 1959. — M. Dinić: Španski namesnici u srpskoj službi. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1960, 6, str. 16–17, 21–22, 25. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — J. Lučić: O dubrovačkom patricijatu u XIV st. Historijski zbornik, 17(1964) str. 402, 405, 409. — F. Miklošič: Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Graz 1964, 102, 104, 221, 240, 259, 261, 276, 287, 304–305, 320, 347, 362, 486, 491, 514, 517, 535. — D. Dinić-Knežević: Trgovina vinom u Dubrovniku u XIV veku. Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 9(1966) 1, str. 45, 47, 51, 54, 68, 70. — J. Lučić: Vlastela kao zemljovlasnici u okolici Dubrovnika (Astareja). Istorijski glasnik (Beograd), 1966, 1, str. 65, 68, 70, 80, 82–85. — S. Vekarić: Vrste i tipovi dubrovačkih brodova XIV stoljeća. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 10–11(1966) str. 22, 29–30, 32, 34. — D. Dinić-Knežević: Trgovina žitom u Dubrovniku u XIV veku. Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 10(1967) str. 84, 89, 96–97, 101, 108, 114. — P. Gauchat: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, 4. Patavii 1967, 322. — D. Dinić-Knežević: Petar Pantela – trgovac i suknar u Dubrovniku. Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 13(1970) 1, str. 109, 117, 119–120, 126. — B. M. Nedeljković: Dubrovačko-turski ugovor od 23. oktobra 1458. godine. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1970, XI/1, str. 363–364, 372, 374, 385, 390. — I. Voje: Kreditna trgovina u srednjovjekovnom Dubrovniku. Sarajevo 1976. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2–3. Zagrabiae 1977. — M. Dinić: Srpske zemlje u srednjem veku. Beograd 1978. — D. Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1980, str. 230, 297; 3. str. 156, 351; 4. str. 49; 5. str. 26, 67. — D. Dinić-Knežević: Tkanine u privredi srednjovekovnog Dubrovnika. Beograd 1982. — J. Lučić: Spisi dubrovačke kancelarije, 2–4. Zagreb 1984–1993. — B. M. Nedeljković: Liber viridis. Beograd 1984. — Samostan Male braće u Dubrovniku. Zagreb—Dubrovnik 1985. — D. Dinić-Knežević: Dubrovnik i Ugarska u srednjem veku. Novi Sad 1986. — J. Sopta: Trebinjsko-mrkanjski biskup Jakov Lukarević na Tridentinskom saboru. U: Regiones Paeninsulae Balcanicae et proximi Orientis. Bamberg 1988, 55–69. — B. Krekić: Mlečani u Dubrovniku i Dubrovčani u Mlecima kao vlasnici nekretnina u XIV. stoljeću. Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 28(1990) str. 17, 23, 28, 30–34, 36. — J. Lučić: Dubrovčani i Hasan paša Predojević. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1994, 27, str. 60, 63–64, 67, 72. — S. Ćirković: Rabotnici, vojnici, duhovnici – društva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. — Z. Janeković-Römer: Okvir slobode. Zagreb—Dubrovnik 1999. — M. Spremić: Despot Đurađ Branković i njegovo doba. Beograd—Banja Luka 1999. — S. Slade: Fasti litterario-Ragusini – Dubrovačka književna kronika. Zagreb 2001. — J. Sopta: Reformacija i Tridentski sabor u Dubrovniku. U: Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije. Dubrovnik—Split 2001, 379, 388–389, 394. — S. Ćirković, D. Kovačević-Kojić i R. Ćuk: Staro srpsko rudarstvo. Beograd—Novi Sad 2002. — M. Dinić: Iz srpske istorije srednjeg veka. Beograd 2003. — V. Miović: Dubrovačka diplomacija u Istambulu. Zagreb—Dubrovnik 2003. — V. Čučić: Prvi tiskari u Dubrovniku s popisom tiskane građe. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 48(2005) 3/4, str. 112–113, 126, 157. — S. Ćosić i N. Vekarić: Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi. Zagreb—Dubrovnik 2005, 14–15, 22–23, 25, 34, 36, 39, 50, 64–66, 106, 156, 167, 170, 177–178, 180, 205. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/1–2. Beograd 2006. — D. Kovačević-Kojić: Gradski život u Srbiji i Bosni (XIV–XV vijek). Beograd 2007. — Z. Zlatar: Udio vlastele u dubrovačkoj kreditnoj trgovini (1520–1623): kvantitativna analiza vjerovnika. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 45(2007) str. 134–137, 141, 144, 156. — E. Kurtović: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača. Sarajevo 2009. — N. Vekarić: Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi. Zagreb—Dubrovnik 2009. — D. Kovačević-Kojić: Srednjovjekovna Srebrenica – XIV–XV vijek. Beograd 2010. — S. Cvetnić: Triptih sv. Nikole (Triptih obitelji Lukarevića). U: Dominikanci u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 2011, 326–328. — N. Vekarić: Vlastela grada Dubrovnika, 1–2. Zagreb—Dubrovnik 2011–2012, passim; 7. 2016, str. 398–414.
Pejo Ćošković (2021)
