Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BUNIĆ, plemićka obitelj u Dubrovniku. U arhivskim spisima zabilježeni su od XIII st. u oblicima »de Bona«, »Bunik«, a u najranijem razdoblju kod nekih članova zabilježen je i oblik »de Bisti«. Stariji pisci i kroničari navodili su da su Bunići stranog podrijetla, a u novije vrijeme ukazuje se na mogućnost genealoške veze s kotorskom obitelji Bona i navodi da je Sergije »de Bisti«, otac utemeljitelja obitelji Marina (spominje se 1252–85) bio Kotoranin, koji je oženio Dubrovkinju Bonu (Buna; prema M. Mediniju kćerka Grubeše Gundulića); od njezina imena izveden je matronimik »de Bona« (I. Mahnken). Podaci o Marinu i njegovim sinovima (Sergije, Ivan i Luka), kazuju o njihovim vrlo razgranatim trgovačkim poslovima izvan Dubrovnika i sudjelovanju u javnom životu Republike. I u narednim stoljećima članovi pojedinih grana obitelji trguju u Bosni, Srbiji u Ugarskoj te na Mediteranu, brodovlasnici su i zemljoposjednici te zakupnici carina u Valoni, Drijevima (danas Gabela na Neretvi), Prizrenu i dr. Od XIV st. spominju se i u diplomatskim misijama. Tako je Lukin sin Marin (spominje se 1314–64) bio 1357. poslanik srpskom caru Urošu. Njegov brat Ivan (spominje se 1330–81) bio je član poslanstva ugarsko- hrvatskom kralju Ludoviku I (1358). Jedan Ivan, vjerojatno taj isti, 1362. jedan je od pregovarača o miru Dubrovčana s knezom Vojislavom Vojinovićem u Kotoru. Marin, Ivan i njihova braća Miho i Sergije, bili su vrlo imućni trgovci; trgovali su srebrom, olovom, solju, žitom i dr. Graditelji Dragi Dobrojević i Radosta Milošev sagradili su 1343. za Marina dvije kule – na putu za Gruž i na ušću Omble (Rijeke dubrovačke); Marin je 1347. gradio s bratom Mihom kuću u Dubrovniku. Mihovi sinovi Luka i Marin (obojica se spominju 1363–1417) bavili su se također trgovinom, posebno u Ugarskoj i na Mediteranu, uključivši i muslimanske zemlje (papinska dozvola iz 1398). Luka je 1383. bio posrednik u rješavanju nekih pitanja u odnosima ugarsko-hrvatske kraljice Marije i njezine majke Jelisave s Đenovljanima. Bio je i dubrovački knez (1389, 1395). Marin je 1385. bio poslanik kraljici Jelisavi u Požegi (današnja Slavonska Požega, povlastice za dubrovačku trgovinu solju), a 1387. kralju Žigmundu u Budim (potvrde privilegija). God. 1393. zabilježen je kao posjednik u gradu Stonu; Bunići su imali posjede na Pelješcu od prve pol. XIV st. Njegov je sin graditelj utvrda i zapovjednik ratnih galija →  ŽUPAN, unuk kojega je latinski pjesnik →  MARIN. Oko 1413. bio je Luka Marinov (spominje se 1399–1430) dvorjanik (aule regis familiaris) kralja Žigmunda. U XV st. na ugarskom dvoru boravi i tajni savjetnik kralja Matijaša Korvina →  SERAFIN, a u isto vrijeme djeluje i teolog →  MATIJA. Među brojnim Bunićima u dubrovačkoj diplomatskoj službi u XV st. ističe se Jakov Petrov (umro 1484). God. 1454. poslanik je Republike J. Hunyadiju i srpskom despotu Đurđu Vukoviću. Bio je i u turskoj diplomatskoj službi pa tako 1465. nosi u Mletke ponudu sultana Mehmeda II za mir s Mletačkom Republikom. U Turskoj je boravio i u carinskoj službi; 1471. optužen je za neke dugove u vezi s tom službom (tada već boravi u Mlecima), ali je spor riješen i on je 1476. jedan od dubrovačkih poslanika koji nose danak sultanu. Njegov brat Ilija Petrov (umro 1489), bio je poslanik papi Piju II, od kojeg su Dubrovčani tražili pomoć zbog opasnosti od Turaka (1464), i napuljsko-sicilijanskom kralju Ferdinandu I (1467, oslobađanje od carina na žito). Njegov je sin humanist →  JAKOV. God. 1511. pjesnik Ilija Crijević posvetio je jedan epigram (zabilježio S. M. Crijević) dubrovačkom knezu Mihu Lukovu; I. Đurđević ga je pogrešno poistovjetio s pjesnikom →  MIHOM BUNIĆEM BABULINOVIĆEM. Oko 1515/16. dubrovački vicekonzul u Aleksandriji bio je Jerolim Lucijanov; on je isposlovao dva fermana egipatskog sultana u korist Dubrovčana na tome području. God. 1517. Miho Nikolin zapovijedao je dubrovačkim naoružanim brodovljem (četiri broda) koje je Republika poslala protiv španjolskog viteza Pedra Bobadille, pljačkaša dubrovačkih brodova u Mediteranu. Poslanik Republike na carskom dvoru u Beču Jerolim Lukov, dobio je 1535. od cara titulu viteza. Matija Marinov bio je dubrovački konzul u Bariju 1584, a Nikola u Londonu 1590. Iste godine dao je Matija Ivanov o svom trošku tiskati dio povijesnog djela Ludovika Tuberona Crijevića Commentariorum (De Turcarum origine...). Među latinske pjesnike iz obitelji B., uvrstio je S. M. Crijević Ivana Pavlova (1523–1584), navodeći da su njemu upućene dvije elegije, koje je kotorski pjesnik Ludovik Paskvali spjevao »ad Joannem Bonam«. Međutim, već je M. Šrepel naveo, a brojni kasniji pisci potvrdili da su te Paskvalijeve elegije bile upućene pjesniku Ivanu Bona Bolirisu iz kotorske obitelji Bona. G. N. Sola pretpostavlja da bi Ivan, spomenut u jednom epitafu Ilije Crijevića kardinalu Aleksandru Farneseu (Epitaphium eiusdem) mogao biti ovaj Ivan Pavlov B. Stijepo Nikola subesjednik je filozofskog pisca Nikole Vitovog Gučetića u njegovu djelu Governo della famiglia (Venecija 1589). Vlaho Lukov bio je prijatelj i poslovni drug pjesnika Dinka Ranjine (zajednički trgovački poslovi u Messini oko 1560–62). Bunić je zbog poslova oko 1565. živio u Aleksandriji i dopisivao se s Ranjinom, koji mu je spjevao dvije pjesme (objavljene u zbirci – Pjesni razlike, Firenca 1563; objavio i M. Valjavec). Pjesnik Antun Sasin Bratosaljić posvetio je prvi dio svog epskog spjeva Razboji od Turaka – kroniku austro-turskoga rata 1593–95. prijatelju »Prisvitlomu vlastelinu Givu Sima Bunića« i spjevao dvije pjesme u povodu Bunićeve smrti (između 1593. i 1595; spjev s posvetom i obje pjesme objavljene su u: Stari pisci hrvatski, 16. Zagreb 1888, str. 162–163, 173). Potkraj XVI st. živjele su pjesnikinje →  JULIJA i Nada (Speranza), a u XVI/XVII st. pjesnik →  IVAN B. VUČIĆ. Nadstojnici dubrovačkog samostana Sv. Marka Agati, posvetio je Bartol Kašić svoje djelo Način od meditacioni i molitve (Rim 1613), a Ivan Gundulić Maru Marovom svoje djelo Piesni pokorne kraglia Davida (Rim 1621; posveta iz 1620). Neposredno nakon potresa u Dubrovniku 1667, bili su Nikola Franov i pjesnik i diplomat →  NIKOLA među dvanaestoricom plemića koji su upravljali Republikom, a Marin Džorov i Vladislav brinuli su o novcu državne blagajne. Istodobno su njihovi srodnici Luko Franov i potonji pjesnik i diplomat → MATO MAROV bili optuženi za pljačku državnoga novca. Na prijelazu iz XVII u XVIII st. ratovao je Frano, kao austrijski oficir, u evropskim zemljama pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskoga i 1717. poginuo u bitki kod Beograda. U kulturnom životu Dubrovnika ističu se u tom razdoblju pjesnici →  SARO i njegov sin →  IVAN SAROV ML. Njihov suvremenik bio je latinski pisac i crkveni dostojanstvenik →  JEROLIM FRANO. God. 1754. podijelio je izborni knez Saske i poljski kralj August III Mihu i njegovu sinu, pjesniku →  LUKI MIHOVOM te njihovim potomcima titulu markiza. Lukov sin, senator Miho, u mladosti volterijanac, bio je oko 1805. jedan od rijetkih austrofila među dubrovačkom vlastelom (većinom frankofili). Njegovi sinovi →  PIJERKO B. LUKOVIĆ, potonji dramski pisac i Frano bili su među rodoljubima koji su 1813/14. pokušali izboriti nezavisnost Dubrovačke Republike. Frano je bio 1814. i u neuspješnoj diplomatskoj misiji kod engleskih pomorskih vlasti na području Jadrana, tražeći njihovu podršku za dubrovačku nezavisnost. Ni misija njegova oca Miha nije bila uspješnija; on je u to vrijeme boravio u Beču sa zadatkom da saveznike protiv Napoleona upozna s težnjama Dubrovčana; njihova su nastojanja i nadanja prekinuta ulaskom austrijske vojske u Dubrovnik (29. I 1814). Miha su austrijske vlasti protjerale iz Beča u kolovozu 1814 (preko Trsta dolazi u domovinu 1815), a istodobno Frana zatvorile u dubrovačku tvrđavu Lovrijenac (protest zbog prisajedinjenja Dubrovnika Austriji). Frano je događaje 1813/14. opisao u spisu Memorie riguardanti l’insurrezione sequita a Ragusa nel 1813 a 1814 sotto la Direzione del conte Biagio Bernardo Caboga comandante in capo l’insorgenza e fine allora Vice Console del re di Napoli Giacchino I (objavio J. Gelčić). Poslije se, kao i prije za francuske uprave, bavio odvjetništvom; do kraja života ostao je nepoćudan austrijskim vlastima. Imao je i braću Marcija, također sudionika opisanih događaja, i Luku, guvernera Dubrovačkog primorja dok je bilo pod engleskom upravom (1813/14), poslije majora austrijske vojske. U događajima 1813/14. aktivno su sudjelovali i Bunići iz jedne druge grane, braća Marin (rođen 1780) i Vlaho (rođen 1784), sinovi Ivana Vlaha Marina (poslanik Republike u Bosni 1799). I Marin se bavio odvjetništvom, a 1813/14. kraće vrijeme bio je sudac Prvostepenog suda (Tribunale di prima istanza) u Dubrovniku. Oba su brata bila od 1810. i članovi dubrovačke masonske lože. Sačuvani su nepovoljni izvještaji fra Inocencija Čulića iz 1815/16. i oko 1827. austrijskim vlastima o Marinu i drugim Bunićima (rkp. u Historijskom arhivu u Dubrovniku, Zbirka Ernesta Katića i Historijskom arhivu u Zadru, sgn. 23, pos. 16 i 39, i 23, pos. 29, L. 6). Austrijske im vlasti nisu nikada bile sklone. Iz te plemićke obitelji potekli su i Pijerkov sin, pjesnik i pedagog →  JOSIP te političar →  LUKO. — U Dubrovniku se nalaze dvije palače obitelji B., a na poluotoku Pelješcu u Dubi Trpanjskoj i u Ledinićima njihovi nekadašnji stambeno-gospodarski objekti; u gradu Stonu nalaze se obiteljski grbovi isklesani u kamenu na jednoj zgradi (1446), na bunaru te na nadgrobnoj ploči Petra Bunića iz 1453. u franjevačkoj crkvi Sv. Nikole. Imali su ljetnikovce u Mokošnici, Zatonu i na Šipanu. Arhiv obitelji pohranjen je u Historijskom arhivu u Dubrovniku.

LIT.: Obitelj. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 46–48. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 5, 30, 99. — Monumenta Ragusina, 1–4. Zagrabiae 1879–1896. — N. Ranjina: Annales Ragusini. Zagrabiae 1883. — J. Gelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — Uspomene o ustanku u dubrovačkoj zemlji g. 1813. i 14. Srđ, 2(1903) 7, str. 325; 8, str. 374; 9, str. 412–413. — K. Jireček: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, 3. Wien 1904, 9. — L. Vojnović: Pad Dubrovnika, 1. Zagreb 1908, str. 58, 74, 100, 295–296; 2, str. 66, 102, 108, 135–136, 147–148, 150, 154, 157–161, 164, 166–169, 175–185, 187–191, 214, 224–228, 233–234, 237, 280–281. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 11–17. Zagreb 1913–1981. — F. Kidrič: Framasonske lože hrvaških zemelj Napoleonove Ilirije v poročilih dunajskega policijskega arhiva. Rad JAZU, 1915, 206, str. 36, 38. — Uspomene što se odnose na dubrovački ustanak od god. 1813. i 1814. Narodna svijest, 6(1924) 5. VIII, str. 1; 12. VIII, str. 1–2; 19. VIII, str. 2; 2. IX, str. 2; 9. IX, str. 2; 16. IX, str. 2; 30. IX, str. 1–2. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, I/1–V. Beograd 1934–1951. — P. Kolendić: Biografska dela Ignjata Đurđevića. Beograd 1935, 4–5, 7, 23, 39, 46–48, 54, 60, 85, 87, 100–102, 117–138. — M. Medini: Starine dubrovačke. Dubrovnik 1935, 117, 287. — J. Bersa: Dubrovačke slike i prilike (1800–1880). Zagreb 1941, 22–23, 31, 34, 41, 43–45, 47–48, 52–56, 59–61, 63, 80, 84–85, 106, 127–131, 152, 156, 158, 161, 184. — M. J. Dinić: Odluke veća Dubrovačke Republike, 1. Beograd 1951. — D. Roller: Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Republike od XIII do XV stoljeća. Zagreb 1955. — M. J. Dinić: Iz Dubrovačkog arhiva, 1–3. Beograd 1957–1967. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — P. Glunčić: Iz prošlosti grada Stona XIV–XIX vijeka. Spomenik SANU, 1961, 111, str. 8–10, 22–38, 72. — M. J. Dinić: Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, 2. Beograd 1962, 40–41, 43, 68, 70, 91, 98. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 1–4. Zagreb 1975–1980. — F. Glavina: Povijesni prikaz ribarstva poluotoka Pelješca. Pelješki zbornik, 1(1976) str. 132–133, 138–139, 146. — V. Foretić: Povijest Dubrovnika do 1808, 1. Zagreb 1980, 268–269, 316; 2, str. 24, 112–113, 182, 199, 239, 260, 291–293, 326. — M. Planić-Lončarić: Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike. Zagreb 1980, 59, 92–93, 97, 99. — Z. Šundrica: Stonski rat u XIV stoljeću (1333–1399). Pelješki zbornik, 2(1980) str. 105, 122, 131, 142, 147–148, 154. — R. Samardžić: Veliki vek Dubrovnika. Beograd 19832. — D. Živanović: Palata Bunića u ulici Marojice Kaboge u Dubrovniku. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 24–25(1987) str. 73–85. — I. Pederin: Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u Dubrovniku (1806–1818). Dubrovnik, 32(1989) 1/2, str. 14–16, 29–30, 33, 39–40. — Marin Lukin (XIV st.). — C. Fisković: Prvi poznati dubrovački graditelji. Dubrovnik 1955, 69–70. — Petar (1453). — C. Fisković: Likovna baština Stona. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 22–23(1985) str. 88, 100. — Ivan Pavlov (1523–1584). — M. Šrepel: Ivan Bolica Kotoranin, latinski pjesnik. Rad JAZU, 1894, 118, str. 117–118. — G. N. Sola: Aelii Lampridii Cervini operum latinorum pars prior. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 9(1934) XVII/100, str. 173. — Stijepo Nikola (oko 1589). — J. Širola: Pedagogijske misli Nikole Vida Gučetića. Napredak, 39(1898) 17, str. 1. — M. Franičević: Razdoblje renesansne književnosti (u: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1974). — M. Demović: Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici od početka XI do polovine XVII stoljeća. Zagreb 1981, 144–145. — Vlaho Lukov (oko 1560–65). — M. Valjavec: Riječ o Dinku Ranjini i njegovijem pjesmama hrvatskijem (u: D. Ranjina, Pjesni razlike. Stari pisci hrvatski, 18. Zagreb 1891, str. XIV, XVI). — D. Pavlović: Jedno pismo i dvije molbe Dinka Ranjine. Zbornik istorije književnosti SAN, 1960, 1, str. 1–2. — Matija Ivanov (oko 1590). — F. Sardonatis: Illustriss(i)mo Senatui Rhacusino (u: L. T. Crijević, De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius. Florentiae 1590, 4). — Maro Marov (oko 1620). — I. Gundulić: Mnogo svitlomu gospodinu Maru Mara Bunichia vlastelinu dubrovackom (u: Piesni pokorne kraglia Davida. Rim 1621, 5–7). — Z. Bojović: Barokni pesnik Petar Kanavelović. Beograd 1980, 248. — Frano (umro 1717). — Đ. Körbler: Vićentije Petrović Dubrovčanin 1677–1754. Rad JAZU, 1911, 186, str. 224 — V. Vinaver: Dubrovnik i Turska u XVIII veku. Beograd 1960. — Ivan Vlaho Marin (oko 1799). — S. Antoljak: Konavoska buna u središtu jednog dijela evropske diplomacije (1799–1800). Rad JAZU, 1952, 286, str. 109–112, 114. — Frano (XIX st.). — J. Gelčić: Einleitung (u: F. Bunić, Ein Gedenkbuch der Erhebung Ragusas in den Jahren 1813–1814. Wien 1882, 3–8).
 
Tatjana Radauš (1989)