BUDISAVLJEVIĆ, krajiški rod u Lici. Prema obiteljskoj tradiciji, ime su dobili po pretku Budiši (XV st.), a podrijetlom su iz Crne Gore ili okolice Prizrena te su preko Hercegovine doselili u Liku. Prema S. Pavičiću, prebjegli su 1611. iz Podlapca (sada Podlapača kod Udbine) u turskom dijelu Like s više desetaka srpskih obitelji u okolicu Brinja, a poslije se raselili po Lici. God. 1730. spominje se u Jošanu kod Udbine knez Dmitar Budisauleuich. Budisavljevići su u prošlosti i u suvremeno doba bili najbrojniji u Pećanima kod Titove Korenice, odakle potječu i dvije obiteljske grane, odvjeci braće Bojarca (Mijata, rođ. 1680) i Manojla (rođ. 1684). Bojanovi potomci istaknuli su se kao vojnici, a poslije javni i kulturni djelatnici. Njegov sin Jovan (1713–1809) bio je krajiški časnik i do poznih godina vojevao u austrijsko-turskim ratovima (između 1739. i 1791) te sedmogodišnjem ratu (1756–63). Jovanov sin major Mihajlo (Mijat, 1756–1844) ratovao je kao austrijski časnik (1775–1820). Za francuske uprave u našim zemljama kapetan je jedne od ličkih pukovnija francuske vojske. God. 1813. imao je udjela u njihovoj pobuni u Zadru, što je pospješila predaju grada Austrijancima. Car Franjo Josip I podijelio mu je 1838. austrijsko plemstvo i grb (prema I. Bojničiću, 1823). Njegovi su sinovi također bili austrijski časnici, a istaknuo se general-major → BUDISLAV. Drugi sin Maksim bio je štabni narednik i nastavnik u Infanterie-Schul-Compagnie u Grazu (oko 1855–58), a treći Samuel (Samac) 1848. kapetan i vojni zapovjednik grada Belluna u Italiji. Njihov brat Danilo (rođ. 1802) živio je u Pećanima kao krajišnik i poljodjelac. Dva istaknutija ogranka ove grane, potekla su od Budisiava i Danila. Budislavov sin, pukovnik Aleksandar (Leko, 1823–1908), živio je nakon umirovljenja (prije 1883) u Osijeku. Skupljao je podatke o obitelji te ih objavio u publikaciji Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini (Novi Sad 1890). Dmitar Oklobdžija objavio je (pod pseudonimom Dimitrije Nikolajević) dio Aleksandrove prepiske s ocem, J. Šafarikom, Milutinom Teslom, M. Grbićem i dr. u publikaciji Prepiska đenerala Budislava Budisavljevića (Srijemski Karlovci 1911, 79–87). Aleksandar je imao sina general-majora → EMANUELA (MANU). Danilov sin Jovan (1844–1894) bio je paroh u Donjim Vrhovinama (danas Vrhovine), te član Eparhijske konzistorije i Eparhijskog školskog odbora u Plaškom. U Hrvatskom saboru zastupao je udbinski izborni kotar 1887–92; pristajao je uz Narodnu stranku. Zanimao se za narodno stvaralaštvo i objavio neke narodne pripovijetke (Srbsko- dalmatinski magazin, 1868, 1869). Posjedovao je i bogatu knjižnicu. Njegovi sinovi bili su novinar i saborski zastupnik → BUDISLAV, pisac i prevodilac → MILAN te Petar (rođ. 1877), koji se između 1900. i 1910. javljao pjesmama, prepjevima s njemačkog, baladama i pjesničkim basnama u publikacijama Neven, Građanin, Srbin, Brankovo kolo, Srbobran. Njegova je lirika eklektična, rodoljubne i socijalne motivike, kadšto i satiričnih prizvuka. — Potporučniku Marku, sinu Manojla (rođ. 1684), iz druge grane Budisavljevića, podijeljeno je 1787. austrijsko plemstvo s pridjevkom »Prijedorski«. Markov sin, prota Toma (rođ. 1759) nastojao je oko suzbijanja pokušaja unijaćenja na području Gornjo-karlovačke eparhije, promicanja ideja narodnog prosvjećivanja i otvaranja škola; odlikovale su ga francuske i austrijske vlasti. Po ženskoj je lozi pradjed fizičara N. Tesle. Jedan od Tominih potomaka Emanuel (1836–1903), dvorski savjetnik Dalmatinskog namjesništva u Zadru, bio je oko 1878–83. okružni kapetan u Kotoru; spominje se u vezi s događajima oko provođenja odluka Berlinskog kongresa u današnjem Crnogorskom primorju, a 1881. u vezi s onima pred drugi krivošijski ustanak 1882 (N. Stijepović i I. Zloković objavili su o tome dokumente iz 1881. te se kritički osvrnuli na njegovu pretjeranu revnost u provođenju odluke o obvezatnoj vojnoj službi na području Boke kotorske, koja je bila povod tom ustanku. U Zadru je uređivao upravno-političke novine Objavitelj dalmatinski (1883–93), i, vjerojatno istovremeno, upravno-službene novine Pokrajinski list. Njegov sin Vladimir (rođ. 1864) bio je oko 1914–18. također kotorski okružni kapetan. Prema S. Berošu, kao domaći čovjek nije početkom I svjetskog rata uživao povjerenje austrijskih vojnih vlasti. D. Foretić objavio je dva njegova izvještaja o bokokotorskom ustanku mornara 1918. Između dva rata bio je u jugoslavenskoj diplomatskoj službi. Emanuelov brat Stanko (1839–1907), generalni komesar komesarijata ratne mornarice (u Marine- Section des Reichs-Kriegs-Ministerium u Beču), bio je oko 1879/80. nastavnik u vojnoj Marine-Akademie u Rijeci (hrvatski jezik i administracija); kao umirovljenik u Puli predsjednik je tamošnje Slavenske čitaonice (nakon 1901). Njihov je treći brat književnik i publicist → BUDE, koji je imao sinove → JULIJA, liječnika, te → SRĐANA, političara i pravnika. — Potporučnik Marko (oko 1787) bio je daleki predak pravnika i zagonetača → JOSIPA te njegova brata pravnika Adama (1905–1947; u mlađim godinama glumac, pisac i zagonetač).
LIT.: Obitelj . — I. Devčić: Hrvati i Hrvatska pod Napoleonom Velikim. Zagreb (s. a.), 58, 60. — Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthums. Wien 1821–1822, 1825, 1848, 1853, 1855, 1858, 1869–1870, 1874, 1879–1880, 1883–1888. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 31–32, 100. — Schematismus für das k. u. k. Heer und für die k. u. k. Kriegs-Marine. Wien 1897, 1901–1910, 1912–1914. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 23. — R. M. Grujić: Plemenski rječnik Ličko-krbavske županije. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1917, 21, str. 279, 291. — T. Ćirić: Jedno porodično predanje iz Gornje Krajine. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1935, XV/1–2, str. 117–127. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 103–105. — S. Pavičić: Seobe i naselja u Lici. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1962, 41, str. 147, 219. — Dmitar. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889, 343. — Aleksandar. — (Oberst i. P. Alexander v. Budisavljević). Die Drau, 41(1908) 223, str. 3. — Jovan. — Stenografički zapisnici Sabora Kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije petogodište 1887–1892, 1. Zagreb 1889, str. 5–15, 23; 2, str. 382; 3, str. 336; 4, 1890, str. 206, 436. — M. Grbić (G.): (Jovan plemeniti Budisavljević). Srpski Siori, 4(1894) 10, str. 155–157. — Tomo. — Isti: Karlovačko vladičanstvo, 3. Karlovac 1893, 268. — Emanuel (Mane). — V. Maštrović: Jadertina Croatica. Zagreb 1954, 36, 547. — I. Zloković: Iz drugog krivošiskog ustanka. Istoriski zapisi, 10(1957) XIIII/1–2, str. 316–319. — N. Stijepović: Prepiska između risanske opštine i sreskog načelstva u Kotoru u vezi s uvođenjem domobranstva 1881, godine. Ibid., 14(1961) XVIII/3, str. 475–495. — Isti: Hercegovačko-bokeljski ustanak 1882. Beograd 1963. — N. Ražnatović: Sprovođenje XXIX člana Berlinskog ugovora o Crnogorskom primorju i ingerenciji Austro-Ugarske u luci Bar. Istorijski zapisi, 25(1972) XXX/3–4, str. 388–389. — Vodič kroz arhivsku građu. Kotor 1977, 27. — Vladimir. — D. Foretić: Nekoliko dokumenata o pobuni mornara u Boki Kotorskoj 1918. Istoriski zapisi, 7(1954) X/2, str. 368–371. — J. Beroš: Neke policijske mjere austrijskih vlasti u Boki Kotorskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ibid., 17(1964) XXI/3, str. 553. — Stanko. — Stanko pl. Budisavljević Priedorski. Omnibus, 4(1907) 661, str. 1. — Adam. — A. Kaurić (A. K.-ć.): Mladi talenti glumačke škole u Zagrebu. Hrvatska metropola, 2(1926) 26, str. 302–303. — Hrvatsko narodno kazalište 1894–1969. Zagreb 1969, 259–260. — S. Peleh: Bibliografija »Sfinge rebusa« (1929–1941). Bjelovar 1982, 31–32, 50, 63, 65.
Tatjana Radauš (1989)
