DRAGO

DRAGO, kotorska plemićka obitelj, koja se od XIII. st. spominje u latinskim izvorima pod imenima Draco, Draconis, Drago, de Draghi, de Dragone, Dragonis, de Dragonibus, a u hrvatskim te ponekad i latinskim spomenicima toj obitelji ime glasi Dragović, Dragojević i Dragus. Prezime je često u dalmatinskoj prošlosti; hrvatskog je podrijetla i izvodi se iz imena Drago (Dragoslav), ali su ga u doba humanizma počeli izvoditi od latinskog draco – zmaj, pa je stoga i grb obitelji zmaj na srebrnom polju. Po svoj prilici obitelj D. istog je podrijetla kao obitelj Basiljević iz Dubrovnika, jer je osnivač roda Basiljevića Bazilije Drago (umro 1326). Braća Bazilije i Toma sinovi su Draga (1215) i unuci priora Bazilija, čije je ime sačuvano u natpisu iz 1195. na crkvi Sv. Lucije. Bazilije je bio oženjen Dubrovkinjom Marijom, kćeri Gervazija de Marina, koja 1280. u Dubrovniku kupuje Bazilijevu kuću. Franjo, koji se u ispravama spominje 1309–31, sin Marka Bazilijeva, koji je umro prije 1327, a u spisima se spominje 1281–83, preselio se sa svojim bratom u Dubrovnik. God. 1331. ovrhovoditeljem oporuke imenovao je Franju, redovnika i lektora samostana Sv. Franje u Kotoru. Pravi osnivač obitelji, Toma, Bazilijev brat, nesumnjivo je jedan od najotmjenijih i najuglednijih Kotorana svojega doba. Bio je na čelu izaslanstva kotorskog plemstva, koje je 1279. došlo u Dubrovnik radi zaključivanja ugovora o miru i prijateljstvu. Imao je zakup tržišta u Brskovu. I njegov sin Medozije član je izaslanstva koje je 1281. došlo u Dubrovnik u ime kotorskog plemstva i tražilo da se vrati depozit umrlog župana Dese i njegove majke Belosave. Medozijev brat Pavao imao je važnu ulogu na srpskom dvoru. God. 1301. i 1313. boravio je u Dubrovniku kao poslanik Stefana Uroša II. Milutina. U svezi s mirovnim pregovorima između Uroša II. i Dubrovnika dobili su Pavao i njegova obitelj 1301. dubrovačko građanstvo. Oženio se Filipom, kćeri Andrije, iz ugledne dubrovačke patricijske obitelji Volčić. Tomine sinove nazivaju često patronimikom de Thoma i filii Thome Dragonis, odn. de Thoma de Drago. I Pavlov sin Toma imao je jake veze sa srpskim kraljevima, koji su ga često slali u Dubrovnik po dažbine. Imao je zajedničke poslove s Dubrovčanima i velikim kapitalom sudjelovao u dubrovačkim trgovačkim društvima, a također se bavio izvozom olova. Pretpostavlja se da je zaslugom i zauzimanjem Tome i njegova oca Pavla Pelješac sa Stonom dospio u ruke Dubrovčana. Toma je poznat i kao nabavljač zaštitnog oružja za Stefana Uroša III. Dečanskog, na čijem je dvoru živio te umro 1330. u Štimlju na Kosovu. Oporuka, registrirana 9. XII. 1329. u dubrovačkim Testamenta Notariae, daje punu sliku njegova bogatstva i diplomatskih veza. Želio je da ga pokopaju u Male braće u Dubrovniku, kojima ostavlja novac za 1500 misa, te želi da se od njegova novca podigne oltar, odn. kapela Sv. Nikole. Svoju kuću u Prizrenu ostavlja tamošnjoj katoličkoj crkvi. Jedini mu je nasljednik kći Filipa, žena bogatoga dubrovačkog patricija Martina Menčetića. Marko i Drago Ivanov predali su pred sudom 15. III. 1337. sve svoje beneficije u ruke svećenika fra Vita Čučolija. Marko Balduinov, sudac 1329/30, bio je prijatelj fra Vita Kotoranina, graditelja Dečana, a njegov otac Balduin podignuo je crkvu Sv. Nikole u Kotoru i bio ministar financija cara Dušana. Prilikom posvete crkve Sv. Nikole 1289. spominje se plemeniti muž Tripun Balduinov i sinovi mu Drago i German. Pri sklapanju mira i prijateljstva između Kotora i Dubrovnika 1294. prisutan je i kotorski sudac Sergije Bazilijev. God. 1318. prilikom postavljanja svećenika u crkvi Sv. Marije u Grdiću spominje se Drago Balduinov. On je vjerojatno otac Marka, Ivana, Vladislava, Nikole i Balduina. God. 1326. Marko, Ivanova žena Bella, Balduinova žena Ruža i Nikola kao crkovinari crkve Sv. Luke biraju Draga Markova za opata i upravitelja rečene crkve uz pripadajući prihod. Uskoro će Drago, u novoj funkciji, dati u najam crkvenu zemlju. Marko Dragov vjerojatno je i nećak kotorskog biskupa te možda i nasljednik njegova imutka. On se najčešće i javlja u notarskim spisima. God. 1327. jedan je mletački trgovac prikazao općinskom vijeću duždevo pismo kojim se Kotoru prijeti represalijama ako se ne podmiri dug pok. Draga Balduinova. Komuna odmah isplaćuje Mlečanina. Dragov sin Marko odbija sam nadoknaditi dug te zahtijeva da se on razdijeli na nasljednike ostalih Dragovih sinova. God. 1331. Bella, ud. Ivana Dragova, koja ima sina Draga, pristaje na svaki postupak Marka Dragova u svezi s oporukom Vladislava Dragova. God. 1340. spominje se Marko Dragov kao kotorski sudac. God. 1332. općinski povjerenici siročadi imenuju opunomoćenika u Dubrovniku, kako bi obavio poslove pok. Nikole Dragova iz Kotora u Dubrovniku. Osim gospodarskim vezama, obitelj D. je, poput drugih kotorskih plemićkih obitelji, i rodbinski bila vezana s Dubrovnikom, pa se tako jedan njezin pripadnik ženi s kćeri Mateja Bokšića. Dubrovački je građanin u XIV. st. i Jakov Drago. Luka Drago bio je 1385. izaslanik na dvoru Tvrtka I. Po prestanku bosanske vlasti nad Kotorom i Tvrtkovoj smrti knez je slobodnoga grada 1396. Te je godine već poznat kao trgovac solju. Kao knez rješavao je 9. I. 1396. s vojnim zapovjednikom neku svađu između majstora Petra, drvodjelca, i magistra Ivana, balista, a posljednjeg dana uprave izabran je s još pet plemića da izgladi spor nastao s Radičem Crnojevićem, koji je nakon toga Kotoru vratio Grbalj. Luka je bio i jedan od glavnih vojnih zapovjednika Kotora. Kotorski izvori govore da je bio na svim položajima u rodnom gradu: više puta član Malog vijeća, glavni kapetan, knez, sudac 1398/99. te istodobno prokurator samostana Sv. Klare i Bratovštine Sv. Križa. Spominje se prilikom pada Kotora pod Veneciju u srpnju 1420. Bavio se trgovinom, imao kuće u Kotoru, posjede u okolici, dionice u Grblju i vinograde na Puču. Bio je vlasnik nekoliko brodova. U ožujku 1399. ugovorio je s kapetanom Pinom iz Messine da mu ovaj preveze pun brod soli iz Valone za 70 dukata. Prijevoz soli do Valone za 90 dukata dogovorio je i s vlasnikom nave Petrom Ivanovim iz Albanije i kapetanom nave Bartolom Barikašom. Kako oni nisu ispunili ugovor, poveo je protiv njih sudsku parnicu. Financirao je i kotorsku upravu. U ožujku 1418. pozajmio je općini novac da plati tribut Balši III, a u veljači 1421. god. 93 dukata i 405 perpera za dva izaslanstva u Veneciju. Za te usluge Veliko vijeće dodijelilo mu je dionice u Grblju. Doživio je duboku starost. Kotorska općina ostala mu je dužna 93 dukata, pa su njegovi sinovi vodili spor u njegovo ime 1432. Njegovi sinovi Marin, Ivan i Drago održavali su veze s Crnojevićima i Balšićima, posebno u doba mletačke borbe za Skadar i priprema Balše III. da osvoji Kotor. Bili su u lošim odnosima s kotorskim providurima. Marin je bio knez u studenom 1399. Ivan je izaslanik Dubrovčanima 1412. u svezi s osvajanjem Ulcinja, Bara i Budve od Balše III, kada je Sandalj Hranić Kosača izmirio Balšu s Venecijom. Drago, jedan od najjačih brodara u Boki na poč. XV. st., bio je sudac kada je 25. VII. 1420. Kotor svečano predan Mletačkoj Republici. Brajanu Medojeviću dao je 26. IV. 1431. zavazda u zakup obradivu zemlju u predjelu Poda. Održavao je dobre veze sa zetskim vojvodom Altomanom i bio mu jamac. U doba samostalnosti Kotora kupio je u Dobroti posjed Orašje, a u travnju 1432. bio je knez. U ožujku 1418. pozajmljuje kotorskoj općini novac za plaćanje danka Balši III. God. 1432. jedan je od skrbnika hospitala siromaha Bratovštine Sv. Križa. Lukini sinovi bili su među najutjecajnijim plemićima u Kotoru. U Lukina brata Marka mlađega, koji je bio ugledan i bogat te poznat i u Srbiji, pohranila je sa svojim sinovima u veljači 1399. Mara, kći kneza Lazara i žena Vuka Brankovića, 183 funte srebra i dragocjenosti. Marko je 1395. bio auditor, a 1396. glavni vojni zapovjednik. Za kneza je izabran u ožujku, a za suca u travnju 1400. Bio je upravitelj općinske soli koju je Kotor dobivao sa svojih solana kraj Prevlake. U njegovoj kući na Trgu Sv. Tripuna bilo je 1397. veliko skladište soli, kojom je trgovao i razmjenjivao je za žito iz okolice Bijelog Polja i Polimlja. Također je bio brodovlasnik. Službeni opskrbljivači Kotora ugovorili su da njegov brod doveze 400 vreća žita za 120 perpera. Imao je mnoštvo dužnika. Drago Markov ml. bio je knez u travnju 1420, sudac te odvjetnik Marina Scitija u sporu sa skrbnicima hospitala Sv. Križa. Tripun dao je 1. XII. 1437. kapelanu samostana Sv. Jurja 58 perpera s obvezom da napiše brevijar za crkvu Sv. Jakova u Kotoru, a 1440. spominje se kao skrbnik gubavaca. Nikola je do 1445. arhiprezbiter, rektor te opat crkve i samostana redovnica Sv. Marije i Lucije na Grdiću. Bio je vjerojatno franjevac. Nikola Ivanov, zastupnik i kreditor Jelisavete, žene Đurđa Crnojevića, bio je oženjen kćeri Ivana Crnojevića. God. 1503. opunomoćio je Antuna Pasu iz Bara da naplati neki novac, a 1504. ima posebne Jelisavetine ovlasti da naplati sva dugovanja Đurđu Crnojeviću. Vicko Nikolin bio je arbitar u sporu koji je Nikola Ivanov vodio sa sinovima Marka Draga oko nekih međaša. On je vjerojatno brat Ivana, koji je oporukom iz 1536. ostavio svoj imutak kćeri Hipoliti te braći Tripunu i Nikoli 5000, a bratu Luki 1000 dukata. Tripun je 1543. zapovijedao kotorskom ratnom galijom. Bernard se spominje 1517, kada je kupio sag iz Carigrada za 32 dukata. Njegov sin Luka, otac pjesnika  → KAMILA, bio je jedan od najuglednijih Kotorana. God. 1531. biran je za glavnog zapovjednika kotorske ratne galije. Tripun Lukin s još četiri člana Bratovštine Sv. Duha u Kotoru ugovorio je s glagoljašem Matejom Curilicom da bude svećenik crkve spomenute bratovštine i doživotno uživa prihode zemlje i vinograda crkve Sv. Duha, koji se nalaze na Prčanju, Oštrom brdu u Lastvi i Kostanjici u Tivtu. U XVI. st. u bratstvu Drago bilo je više imenjaka, pa su neke obiteljske grane imale svoje nadimke: Sisoje, Kjastić, Longo i Bambagaj. Marko Lukin Sisoje bio je istaknuti privrednik, a Ivan Kjastići Franjo Bambagaj imali su kuće na trgu kraj crkve Sv. Tripuna. Među posjednicima zemljišta u izvorima se spominje Marko Šimunov, koji je bio posjednik ždrijeba starih Njeguša, općinski carinik i trgovac zlatom, srebrom i bakrom iz zetskih i raških rudnika. Junije Bazilijev posjednik je zemlje u Vrbi, Veljem dolu i Koritniku te postoje hipoteze da je obitelj Zmajević dobila prezime po toj obitelji (Draco), s čije zemlje potječu (R. Kovijanić). Među učenim članovima obitelji D. spominje se Marin, koji je 1552. sudac i sudjeluje u izboru nastavnika gramatike. U Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu zabilježen je 1581. Andrija Dragovich (Dragoevich) iz Kotora. Kotoranin Maro Dragovićposvetio je B. Kašiću pjesmu, koja je tiskana u Kašićevoj knjizi Pjesni duhovne od pohvala Božijeh iz 1617, u kojoj kaže: »Naši Dalmatini i vas rod Harvacki daržati će u cini pjevanja glas rajski«, koja potvrđuje svijest Bokelja o pripadnosti hrvatskom narodu u XVII. st. Nakon potresa 1667. Tripun je jedan od povjerenika mletačke vlade za obnovu grada, a Vicko 1668. šalje izvješće u Veneciju o stradanjima u Kotoru. Bio je dragovoljac u mletačkoj vojsci 25. II. 1655. te izaslanik u Veneciji. Ivan, plemić iz Kotora, studirao je pravo u Padovi, gdje je 1678. obnašao čast konzilijarija »nacije«, te mu se grb nalazi u auli Sveučilišta. Gradsko vijeće je 23. X. 1687. odlučilo da se opunomoći Bernard, nastanjen u Rimu, da nađe internista za gradskog liječnika u Kotoru. Antun Bernardov 1695. dobiva dvije godišnje stipendije po 70 dukata za petogodišnji studij u Padovi. Vicko Antunov također dobiva 1733. stipendiju za petogodišnji studij, a 1737. Serafin Antuna Bernardova dobiva i drugu stipendiju te za tri godine doktorira, a 1745. u Kotoru je doktor prava. Franjo je 1605. staratelj leprozorija u Kotoru, a Ivan 1761. član Saniteta grada Kotora. Iz obitelji D. potječu biskupi  → NIKOLA, → MARIN i → VINCENCIJE, a vjerojatno i dominikanac Albert, biskup Tremolija u Italiji. God. 1782. u Kotoru žive samo dvije obitelji Drago Buća. Čini se da je posljednji potomak obitelji → VINCENCO. Ogranak obitelji D. živio je i u Šibeniku, ali se ugasio u XVIII. stoljeću. Izdanci dubrovačke loze koja potječe od Paškala, Jakob i Ivan, bili su u službi cara Matije II, a Stjepan se 22. III. 1623. nalazio u Regensburgu u osobnoj službi Ferdinanda II. te 1635. kao pukovnik u Beču.