DUDIĆ

DUDIĆ, hrvatska plemićka obitelj. U dokumentima su njezini članovi zabilježeni u oblicima Dudich, Dudics, Duditsch, Dudych, Dwodich, Dwdith, Dwdych. Nazivaju ih i Dudić ili Janko iz Orehovice (I. Bojničić). Podrijetlom su vjerojatno iz Sinja; po starijim oblicima imena toga grada nosili su pridjevke »iz Cetine« (de Czethyna — ime podgrađa sinjske utvrde, odn. današnjeg naselja do XVIII. st.) i »iz Sinja« (de Wzyn). Kao i mnoge druge obitelji iz tih krajeva, zbog opasnosti od Turaka odlaze iz zavičaja u sjevernije dijelove Hrvatske. Mihovilu i Andriji Dudiću te Lovri Ipolthfyju izdao je herceg Slavonije i hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban Ivaniš Korvin u gradu Krupi na Uni 13. VII. 1497. darovnicu za posjede na krapinskom vlastelinstvu Ladomerchy, Brestovec (danas Brestovec Orehovički), Lovrećska Sela i Rakitovec. Ivaniš Korvin darovao je u rujnu te godine Mihovilu i Andriji još neke posjede. Mihovil se nakon 1497. više ne spominje. Andrija je više od jednog desetljeća prvo u službi Ivaniša Korvina, a nakon njegove smrti (1504) u udovice mu Beatrice Frankapan. Bio je kapetan grada Krapine (oko 1503. i od 1508. dalje), kaštelan Medvedgrada (oko 1507), grada Gyule u ugarskoj županiji Békés (1507, grad je bio vlasništvo Beatrice Frankapan) i grada Vrbovca (1508, vjerojatno grad kraj Pregrade). Dne 26. III. 1504. kupio je od Ivaniša Korvina za 1000 zlatnih florena dvor i posjed Orehovicu na krapinskom vlastelinstvu. To je 5. VII. iste godine potvrdio kralj Vladislav II, a 1505. zagrebački je Kaptol uveo Andriju u posjed Orehovice. Od tada je obitelj imala pridjevak »iz Orehovice« (de Horehowicza, Horehowycza, Orahoczy). Imali su i pridjevak »de Dudicsfalva« (Dudych falwa = Dudićevo selo). Za Orehovicu i još neke posjede na području Krapine dobio je Andrija 1507. i 1508. potvrde vlasništva i darovnice od Beatrice Frankapan, a za Orehovicu 1508. od kralja Vladislava II. i jus gladii (pravo mača, tj. pravo izricanja presuda). God. 1507/08. spominje se i u vezi s lepoglavskim pavlinima; 1507. predao je s podbanom B. Alapićem prioru toga samostana crkveno ruho i dragocjenosti, dar Beatrice Frankapan, a 1508. povjerila mu je ista kneginja zaštitu Kamenice i Klenovnika, posjedâ istog samostana. U idućim godinama svi se podaci o njemu odnose na sukobe s plemićima sa susjednih posjeda, koji su započeli već 1503. Zbog toga su do 1517. vođene mnoge službene istrage i sudske parnice. God. 1519. spominje se njegova udovica Jelena. Više pisaca (I. Kukuljević Sakcinski, Đ. Szabo, E. Laszowski) govore o njegovoj braći Nikoli, Janku, Jurju, Matiji, Stjepanu, Ivanu (1517. jedan se Ivan spominje kao njegov bratić), Petru i Pavlu. Janko je zabilježen 1517. kao vlasnik Orehovice, a 1525 (vjerojatno taj isti) kao predstavnik kralja Ludovika II. pri uvođenju P. Keglevića u posjed grada i vlastelinstva Lobor. Istom zgodom spominju se i druga dva Dudića, Ivan i Tomo. God. 1517. spomenuta je udovica Krste kao vlasnica dijela posjeda Martinec (danas Martinec Orehovički). Jakov (neki ga nazivaju Janko) bio je dvorski savjetnik kralja Vladislava II. i vjerojatno Ludovika II (V. Bazala), a njegov sin Jeronim u službi kralja Ferdinanda I. Poginuo je u borbi s Turcima kraj Budima 1541. Jeronimov sin bio je humanist i diplomat → ANDRIJA. Ivan, koji se spominje 1533–55, bio je pristaša Ferdinanda I. Imao je posjed na području Zajezde te, osim Orehovice, i susjedne posjede Borychewcz i Vidovec (danas Vidovec Krapinski), na kojem je 1554. suvlasnik Tomo. Nešto prije zabilježeni su Šimun, vlasnik posjeda u Gornjoj Stubici (1533), i Mihovil, član vojne posade u utvrdi Ripač na Uni (1551). Vuku i dvojici drugih plemića darovao je 31. VII. 1556. Ferdinand I. posjed Martinec. Isti kralj darovao je obitelji 6. VII. 1564. i posjede na području Zajezde, Metna i Pochakovine. Vuk je umro između 1570. i 1576. God. 1588. kći već umrlog Adama bila je posjednica u Zajezdi. Krsto, Vukov sin, podijelio je 1585. sa sestrom Juditom, udanom Gregurović, obiteljske posjede. Na njegovu pečatu iz 1613. sačuvan je obiteljski grb. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1683. prigovoreno je Jurju, župniku crkve Sv. Jurja u Belcu, zbog odbijanja da smjesti vojnike na svom području. Hrvatske kraljevinske konferencije odredile su 22. VIII. 1713. da Nikola, u vezi s pojavom kuge, poduzme sve potrebno na području Trakošćana i Klenovnika. On je vjerojatno onaj Dudić koji je prije 1719. bio plemićki sudac Varaždinske županije. Oko 1758. spominje se Franjo, podbilježnik iste županije. Posljednji muški potomak obitelji, Vladislav, umro je 1760. — U XIX. st. arhiv obitelji čuvao se u Arhivu Varaždinske županije (I. Bojničić). — U XV. st. nastanjen je u buškoj župi (Bužanima) u Lici rod Dudićâ iz hrvatskog plemena Poletčićâ. Spominju se u naseljima Dugopoljci (1487), Stara Vas (Pavao Dudić 1485) i Čelopeci (područje današnjega grada Perušića). Nije poznato postoji li genealoška veza s Dudićima iz Sinja.