FERIĆ

FERIĆ, plemićka obitelj. U dokumentima je zabilježena u oblicima Ferich i Ferrich. Starinom je iz brodskog Posavlja gdje je prema usmenoj predaji bila poznata kao plemićka. Za zasluge u ratovima s Turskom i Francuskom (1793) u Red vitezova Svetoga Rimskog Carstva primljen je Stjepan, kapetan 8. slavonske vojnograničarske pukovnije (gradiške) i ađutant podmaršala Johanna Georga Geneynea, zapovijedajućega generala u Slavoniji i Srijemu. Podijeljen mu je grb i pridjevak »von Ferrenhain«. Nakon njegove smrti njegova grbovnica došla je u posjed Tadije (1788–1857), vjerojatno njegova nećaka. Tadija je završio studij prava (možda u Zagrebu) i nakon položenog odvjetničkog ispita (1803) imenovan je pododvjetnikom Zagrebačke županije. Potom je profesor u osječkoj gimnaziji do 1805, odvjetnik Zagrebačke županije te dugogodišnji upravitelj posjedâ Zagrebačke biskupije i kraljevinski poreznik. U to vrijeme osniva sirotište za plemićku djecu na svom posjedu u Svetom Urbanu kraj Štrigove u Međimurju (štićenici su njemu i supruzi Katarini 1822. podignuli obelisk). Od 1811. do 1831. član je više komisija Hrvatskog sabora, a od 1830-ih prisjednik sudbenih stolova Zagrebačke i Varaždinske županije. Za zasluge u državnoj službi Franjo I. dodijelio je njemu i njegovoj obitelji 22. VIII. 1833. plemstvo i grb gotovo istovjetan Stjepanovu s posjedom Hudi bitek (područje istoimenog sela kraj Kupinečkoga Kraljevca) te istoimenim pridjevkom. Osim posjeda u Međimurju i Hudog bitka, imao je i veći posjed u Borčecu kraj Stenjevca. God. 1838. postao županom (sudac) i fiškalom zagrebačkoga Kaptola. Bio je mađaron, član Ilirske čitaonice u Zagrebu i 22. VIII. 1838. izabran u upravni odbor društva. Kada su mađaroni 1841. istupili iz čitaonice i postali članovi mađaronskog Casina u Zagrebu, nije im se pridružio. D. Rakovac bilježi 1843. da je prihvatio ideje Hrvatskoga narodnog preporoda. Na posjedu Hudi bitek razvijao je svilarstvo. Sudjelovao je na osnivačkoj skupštini Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 3. II. 1841; 1842–45. član je glavnog odbora i redakcije glasila List měsečni. Potaknuo je osnivanje podružnice društva u Brezovici kraj Zagreba (1845) i bio član njezina odbora. U Zagrebu je o. 1830. dao sagraditi na uglu Markova trga i Mletačke ul. jednokatnu uglovnicu s mansardom (Đ. Szabo navodi kao graditelja B. Felbingera; Lelja Dobronić je ubraja među zgrade s neriješenim autorstvom). Iz te kuće ispaljen je prvi hitac za demonstracija protiv bana F. Hallera 29. VII. 1845. Prema obiteljskoj tradiciji, hitac je ispalila druga Tadijina žena Amalija rođ. Zerpak, koja je ostala vjerna mađaronskoj ideji. Sačuvano je više Tadijinih portreta (u Povijesnom muzeju u Zagrebu – djelo M. Stroja, Gradskom muzeju u Varaždinu i u obitelji). U drugom braku imao je četiri sina. Najstariji je bio → ALBERT, publicist, kazališni kritičar i feljtonist, a od drugih poznatiji je Franjo (1833–1905). Bio je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, od 1877. njegov potpredsjednik, i 1876–1905. član Zemaljskoga kulturnog vijeća. Kao član Narodne stranke (Neodvisne narodne stranke) na izvanrednim izborima za Hrvatski sabor u jesen 1890. izabran je za zastupnika u kotaru Veliki Grđevac, a na saborskoj sjednici 21. I. 1892. i za zastupnika zastupničke kuće u ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti. Od izbora 1892. do kraja života zastupao je u Saboru Petrinju te bio zastupnikom u budimpeštanskom saboru. Javljao se člancima u Obzoru (1874. i 1879) i Gospodarskom listu (1875). Njegova žena → HERMINA bila je samouka kiparica, a sin Mirko (1866–1954) građevinski inženjer. U Hrvatskom družtvu inžinira i arhitekta bio je 1910/11. predsjednik, a u društvenom glasilu objavio studiju s nacrtima Most preko Drave kod Dolnjeg Miholjca (Vijesti Hrvatskog društva inžinira i arhitekta u Zagrebu, 1908, 5). Surađivao je i u Tehničkom listu (1922), Novostima (1931) i Svojini (1935/36). Izdao je i bilješkama popratio Pravilnik za uređenje sela i drugih naselja u Savskoj banovini (Zagreb 1938). Njegova je kći → FEODORA FERIĆ-SEIWERTH, liječnica. Obitelj je izumrla u muškoj lozi.