FILIP, biskup (XIII. st.). Nepoznata podrijetla. Za veći dio njegova života nema biografskih podataka, a više nije moguće provjeriti ni Farlatijevu tvrdnju da je za biskupa posvećen u Lyonu, gdje je od 1244. boravio papa Inocent IV. Ne zna se točno kada je imenovan i zaređen za senjskog biskupa. Po nekima to je bilo u Lyonu 1246 (E. Hercigonja), ali se sa sigurnošću može tek tvrditi da je to bilo prije 20. IX. 1247. budući da se tada spominje kao jedan od sufragana i suposvetitelja splitskog nadbiskupa Ugrina. Uskoro ga Ugrin šalje u Lyon papi Inocentu IV. da mu donese nadbiskupski palij što je F. i obavio. U to vrijeme ponovno je bilo aktualizirano pitanje crkvenih prilika u Bosni, kojoj je vladar opet optuživan za krivovjerje i zbog čega je protiv njega kaločki nadbiskup počeo pripremati križarsku vojnu. Glas o tome stigao je do pape Inocenta IV, kome se i sam ban Ninoslav obratio preko senjskog biskupa dokazujući svoje pravovjerje. Sluteći političke motive navedene optužbe, papa je kaločkom nadbiskupu zabranio da nastupi protiv bosanskog bana. Ispitivanje čitavog slučaja povjerio je papa pismom od 27. III. 1248. senjskom biskupu Filipu i gvardijanu franjevačkog samostana u Splitu, koji su radi toga imali otići u Bosnu. O tom njihovu djelovanju nema traga u raspoloživoj izvornoj građi, ali je izvješće moralo biti povoljno po bana, budući da je kaločki nadbiskup odustao od vojnog pohoda. Boravak u Lyonu iskoristio je F. da od pape dobije dopuštenje za uporabu glagoljice na području svoje biskupije. Uvjeravao je papu da je to ono pismo za koje njegovo svećenstvo tvrdi da se u bogoslužju upotrebljava od sv. Jeronima. Posebnim pismom od 29. III. 1248. papa je biskupu F. dopustio da se služi glagoljicom u bogoslužju u onim »krajevima u kojima već postoji spomenuti običaj«. Biskupovo zauzimanje za glagoljicu daje za pravo zaključiti da je i sam pripadao svećenstvu koje se tim pismom služilo, a i da je njegova upotreba na području Senjske biskupije bila rasprostranjena. Posljednji se put F. spominje u ispravi od 13. V. 1257. Može se pretpostaviti da je još neko vrijeme bio senjski biskup budući da se njegov nasljednik, biskup Martin, spominje tek 1280.
LIT.: J. H. Sbaralea: Bullarium franciscanum Romanorum Pontificum institutiones, 1. Romae 1759, 511. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 120. — G. Fejer: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, IV/2. Budae 1829, 29. — M. Sladović: Pověsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske. Trst 1856, 95. — A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 1. Romae 1859, 205–206. — Isti: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 78. — I. Črnčić: Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji. Rim 1867, 58. — G. Wenzel: Arpádkori újokmánytár, 7. Pest 1869, 267–268. — A. Potthast: Regesta Pontificum Romanorum inde ab a. post Christum natum 1198 ad a. 1304, 2. Berolini 1875, 1083. — M. V. Batinić: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, 1. Zagreb 1881, 33. — V. Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb 1882, 81. — I. Kukuljević Sakcinski: Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Starine 1891, 24, str. 249. — E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892, 14. — F. Rački: Thomas Archidiaconus. Historia Salonitana. Zagrabiae 1894, 200–201. — L. Jelić: Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX saeculum. Veglae 1906, 9. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 4. Zagreb 1906, str. 342, 343, 355; 5. 1907, str. 66. — D. Reuter: Bullarii franciscani epitome sive summa bullarum. Ad Claras Aquas 1908, 48. — S. Ritig: Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju sa osobitim obzirom na Hrvatsku. Zagreb 1910, 215–224. — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. Sarajevo 1912, 81. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940, 202. — K. Draganović: Katolička Crkva u sredovječnoj Bosni (u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1942, 736, 755). — M. Perojević: Ban Matej Ninoslav (u: Ibid., str. 229–230). — L. Petrović: »Kršćani bosanske crkve«. Dobri pastir, 3(1953) 1/4, str. 107. — D. Mandić: Bosna i Hercegovina, 1. Chicago 1960, 444–445. — Isti: Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago 1962, 142, 161. — Isti: Franjevačka Bosna. Rim 1968, 27, 38. — J. V. A. Fine: The Bosnian Church. A New Interpretation. New York—London 1975, 147. — E. Hercigonja: Srednjovjekovna književnost (u: Povijest hrvatske književnosti, 2. Zagreb 1975, 232–233). — J. Šidak: Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu. Zagreb 1975, 201. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976, 401, 473. — Toma Arhiđakon: Kronika. Split 1977, 167–168. — N. Klaić: Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi Instituta za istoriju, 14(1978) 14/15, str. 58. — M. Bogović Slunjski: Zašto je senjski biskup 1248. putovao na papinski dvor? Zvona, 22(1984) 5, str. 5. — D. Dragojlović: Krstjani i jeretička crkva bosanska. Beograd 1987, 68. — N. Klaić: Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.). Zagreb 1989, 131. — I. Gavran: Suputnici bosanske povijesti. Sarajevo 1990, 26. — S. Krasić: Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku (u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije 1089–1989. Sarajevo 1991, 195–196). — B. Pandžić: Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj državi (u: Ibid., str. 242).
Mile Bogović (1998)
