FILIP (Filippus, Phylippus), zagrebački biskup i ostrogonski nadbiskup (?, 1219 — ?, 18. XII. 1272. ili 2. I. 1273). Sin Joakima (Ivačina, Ivakina), župana županije Szeben iz ugarskog plemena Türje (Churla, Gurla, Gyurla, Jurle, Jurlye) i nećak hrvatskog hercega i slavonskog i dalmatinskog bana Dionizija. Bio je prije 1248. prepošt Kaptola u Dömösu (županija Esztergom) i kancelar kraljice Marije, supruge kralja Bele IV. Nakon smrti zagrebačkog biskupa Stjepana (1247) većina kanonika zagrebačkoga Kaptola ga je izabrala za biskupa i zatražila od kaločkog nadbiskupa Benedikta da ga posveti, što je ovaj i učinio. Zbog Filipove nedovoljne starosti za taj položaj i drugih razloga njegovom su se imenovanju protivili neki zagrebački kanonici na čelu s arhiđakonom Albertom, koji se obratio papi Inocentu IV. Papa je 1. X. 1248. odredio pokretanje istrage (C. Eubel navodi da je toga dana papa potvrdio njegovo imenovanje). Iste godine (oko 13. X. i ponovno 1. VII. 1259) darovao je Bela IV. Filipu i bratu mu Tomi ponovno posjed Slanje (Zolona, Sczolovna) kraj Ludbrega, koji je njegov otac Joakim dobio od kralja Andrije II. U oba dokumenta (1248. i 1259) Bela IV. ističe zasluge oca i sinova za ugarsku krunu, navodeći uz ostalo (1259) da je F. bio njegov poslanik u Češkoj i Bavarskoj. Počeci njegova biskupovanja vezani su za popravak zagrebačke katedrale, oštećene za provale Tatara. Ishodio je za tu svrhu od papa Inocenta IV (1251. i 1254) i Aleksandra IV (1257. i 1261) duhovne povlastice za vjernike koji pohode katedralu i daju novčani prilog na blagdane sv. Stjepana Kralja i sv. Ladislava Kralja, ali nema podataka o ikakvim popravcima. Nije iskoristio ni dozvolu pape Aleksandra IV. od 29. V. 1258. da može katedralu premjestiti na prikladnije mjesto. Na njegovu molbu papa Inocent IV. potvrdio je 20. II. 1252. darovnicu Bele IV. zagrebačkoj crkvi za posjed blizu Zagreba nazvan biskupska utvrda (»castrum episcopi«); smatra se da je to prvi pisani podatak o utvrdi Medvedgrad na Medvednici iznad Zagreba. U historiografiji je uglavnom bilo prihvaćeno, a u novije doba pobijano (Nada Klaić), da je F. gradio tu utvrdu na kraljevu zemljištu za zagrebačku crkvu (za pohranu dragocjenosti i dr.), što je spomenuto i u kratkom popisu zagrebačkih biskupa iz pol. XIV. st., De nominibus et temporibus episcoporum Zagrabiensis ecclesie, priloženom kao uvod uz spis arhiđakona goričkog Ivana Statuta Capituli Zagrabiensis saec. XIV (redakcija iz 1354; objavio I. K. Tkalčić 1874; Nada Klaić smatra da kratki popis biskupa, u kojem je F. nazvan »sollempnis persona«, nije djelo arhiđakona Ivana). Za svoga biskupovanja F. je zagrebačkoj crkvi pribavio kupnjom više posjedâ: 1254. zemlju Sveti Martin kraj Vaške (okolica Slatine u Podravini) oko koje se 1259. sporio s Pavlom, sinom bosanskog bana Boriča, i 1260. posjede Obrež (Obrys), Bezenče i Gaj (kraj Varaždina). Brinuo se i oko ubiranja crkvenih prihoda. Tako je 1253. izrekao prokletstvo građanima Petrinje koji su se opirali plaćanju desetine; oprost im je podijelio 1255. kada su obećali redovitu isplatu toga davanja. Na biskupskom posjedu Gora osnovao je naselje uz crkvu sv. Klementa (spominje ga u dokumentu od 18. XI. 1255. kao »nova villa nostra apud sanctum Clementem in Gorra«). Sa slavonskim banom Stjepanom iz plemena Gut-Keled uredio je kovnicu novca u Međimurju (o. 1256). God. 1259. posreduje oko zamjene posjeda Donja Kašina između zagrebačkoga Kaptola i Kukmana i njegovih rođaka. Nakon dolaska u Zagreb kraljice Marije, koja je tu zastupala svoga sina hercega Belu, F., nezadovoljan njezinim ustupcima građanima Gradeca (1261; porezne olakšice, osnivanje samostalne župe), traži od ugarskog dvora premještaj u Ostrogonsku nadbiskupiju. Kada se ispraznila tamošnja nadbiskupska stolica, obratio se papi Urbanu IV. koji mu je 11. I. 1262. odobrio odlazak u Ostrogon (Esztergom). Kao ostrogonski nadbiskup on je od 1262. obavljao i dužnost kancelara Bele IV. U svojoj darovnici od 20. VII. 1267. Filipovu bratu Tomi za posjed Prodavić (područje Virja), Bela IV. hvali Filipa koji je kao zagrebački biskup na vlastiti trošak obavljao diplomatske misije u papinskoj kuriji i nekim dijelovima Italije (isto spominje Bela IV. i ranije u dokumentu od 4. III. 1257) te što je posredovao u svađi kralja i njegova sina Stjepana. S Belom IV. sukobio se F. 1268. predvodeći ugarske prelate koji su se po nalogu pape Klementa IV. suprotstavili kraljevoj odluci da odobri zabranu plaćanja desetine crkvenim ustanovama. Kralj Stjepan V. potvrdio je 8. IX. 1270. Filipu i njegovim rođacima darovnicu za posjed Prodavić. On se potkraj 1272. spominje i kao župan županije Esztergom. Neki pisci (I. Kukuljević Sakcinski, Nada Klaić) poistovjetili su ga sa suvremenikom, prepoštom zagrebačkoga Kaptola Filipom.
LIT.: B. A. Krčelić: Historia cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, 1. Zagrabiae 1770, 84–87. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 370–373. — I. Kukuljević Sakcinski (I. K. S.): Događaji Medvedgrada. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1854, 3, str. 33–34, 79. — I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici Zagrebačke biskupije XII. i XIII. stoljeća, 1. Zagreb 1873, str. 93, 97–98, 101, 103, 105–106, 122–123, 125–127, 143, 159, 163–164, 168, 224; 2. 1874, str. 6, 132. — Isti: Prvostolna crkva zagrebačka nekoć i sada. Zagreb 1885, 7–9. — Isti: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 1. Zagreb 1889, str. XV, CXII–CXIII, CXL, CLXXXIII–CLXXXIV, 22–25, 28, 32, 50, 63, 80, 128. — C. Eubel: Hierarchia catholica medii aevi 1198–1431, 1. Monasterii 1898, 489, 570. — J. Karácsonyi: A Magyar nemzetségek a XIV. század kőzepéig, 3. Budapest 1901, 120, 122–123. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 4. Zagreb 1906, str. 364–365, 368–369, 371, 414, 421, 466–467, 469, 471, 480, 481, 521, 525, 564, 570, 593, 607; 5. 1907, str. 53, 68, 93, 128, 132, 135, 182–184, 203, 211, 216, 329, 435, 538, 548, 559, 566, 595, 607–608; 6. 1908, str. 8, 21, 52–53, 633. — Lj. Ivančan: Podatci o zagrebačkim kanonicima od 1193. do 1924 (rkp. u Zbirci rijetkosti NSK, br. 30). — J. Buturac: Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094–1944 (u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, 1. Zagreb 1944, 25–26). — A. Deanović: Zagrebačka katedrala u okvirima prvih iskapanja. Iz starog i novog Zagreba, 1963, 3, str. 27. — Magyar életrajzi lexikon. Budapest 1967, 551. — A. Horvat: O slučajnim nalazima s Medvedgrada. Iz starog i novog Zagreba, 1968, 4, str. 25–26. — I. Mirnik: »Castrum Medved« — pregled topografskog stanja grada. Peristil, 1971–72, 14/15, str. 73–74, 76, 79. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976, 303. — Ista: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982. — J. Adamček: Medvedgradsko vlastelinstvo. Kaj, 17(1984) 6, str. 30. — D. Miletić: Medvedgrad. Ibid., str. 78, 86–90. — N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987, 13–14, 29–36, 41, 43–46, 48–49, 52, 56. — A. Deanović, Ž. Čorak i N. Gattin: Zagrebačka katedrala. Zagreb 1988, 40. — L. Dobronić: Biskupski i kaptolski Zagreb. Zagreb 1991, 23, 26, 60, 130–131, 211,215.
Lovorka Čoralić i Tatjana Radauš (1998)
