KAČIĆI

KAČIĆI, pleme (XII–XVI. st.). U vrelima su zabilježeni u oblicima de genere Chacittorum, generatione Cacich, genus Chacittorum, nobiles de Cacich, Caçici, Cacicii, Cacicli, Caciki, Cazethi, Cazichi, Cazziki, Chacichi i Kazzeti. Vrela raspoznaju plemenite Kačiće na prostoru Lučke županije u zadarsko-biogradskom zaleđu (XII–XVI. st.), kao omiške knezove (XII–XIII. st.) te knezove u Makarskom primorju (XV. i XVI. st., kada se počinju granati i označivati obiteljskim imenima). Prema Qualiteru (XIV. st.), jedno su od 12 plemena koja 1102. prihvaćaju Kolomana za hrvatskoga kralja. U toj se prigodi kao njihov predstavnik navodi »knez« Jura (Juraj). Prihvativši Qualiter kao vjerodostojan, a na temelju istih imena »kneza« Jurja u njem i Jurja koji se spominje 1182. u Zadru, S. Antoljak (1980) zaključio je kako Kačići žive »u okolici Zadra i krajem XI. i početkom XII. st., a tako i u blizini Splita«. »Knez« Juraj, međutim, vjerojatni je predak Kačića zabilježenih u pol. XIV. st. u ustanovi »dvanaestero hrvatskih plemena« u zadarsko-biogradskom zaleđu. Kačići se spominju i u dvojbenom pripisu Supetarskomu kartularu. U prvom tekstu u pripisu jedan su od šest rodova iz kojih su birani banovi, a koji su birali kralja, ako umre bez nasljednika. U drugom pak tekstu u pripisu, u nizu banova između navodnoga kralja Svetopluka i kralja Zvonimira, spominje se osoba koja se naziva Kačić. U starijoj se historiografiji držalo da su Kačići prvotno pribivali u zadarskom zaleđu do rijeke Krke te da je vjerojatno kralj Petar Krešimir IV, kada je ovladao »dijelom nekadanje stare oblasti Neretve«, dio njih preselio na prostor između Cetine i Neretve kako bi ondje učvrstili vlast Hrvatskoga Kraljevstva (V. Klaić). S tim u svezi držalo se da su Slavac i njegova rodbina pripadnici roda Kačića. Ta su mišljenja poslije uglavnom odbačena, no i dalje se držalo da Kačići potječu iz zadarskoga zaleđa, odakle ih se dio raselio po Hrvatskoj od Gvozda do Neretve (M. Barada). Neki su pak istraživači zanijekali njihovo postojanje u zadarskom zaleđu, pogrješno tvrdeći da se ondje spominju samo pripadnici roda Kašića (S. Gunjača). U historiografiji je upozoreno da vrela »razlikuju dvije društvene razine u pojmu Kačić«, no da se ne može objasniti kako je nastala razlika između kneževskih omiških Kačića i »plemenskih« u zadarsko-biogradskom zaleđu, ni odgovoriti na pitanje »postoji li među njima izravna genetička veza«, premda bi na nju »smjeli pomišljati« (T. Raukar), ili pretpostaviti da su omiški Kačići nastali izdvajanjem od onih u Lučkoj županiji. Zasad je nejasno može li se ta sveza tražiti u Hodimiru, koji se prilikom potvrde crkve sv. Petra u Bubnjanima samostanu sv. Kuzme i Damjana 1207. spominje kao svjedok, i njegovu sinu Nikoli, omiškom knezu. — U XII. i XIII. st. pripadnici roda najvjerojatnije drže posjede u zadarskom zaleđu na širem prostoru Tinja, Nadina, Kačine Gorice te, čini se, Kokićana i Kamenjana. Poglavito su bogato dokumentirani od pol. XIV. st., kada su im posjedi (kao i u XV. st.) u Podnadinu, Bistrovini, Butini, Kačinoj Gorici, Suhovarama, Grguricavasi i Krnezi te širem prostoru oko tih sela (Donje i Gornje polje i mikrotoponimi Plase i Krušćica). Središte je najvećega broja pripadnika roda u Nadinu, a neki žive u Zadru, Ninu i vjerojatno Pagu, gdje se spominje »dominum Caçigh«. S njihovim se imenom mogu povezati toponimi Kačina Gorica, Kačišćina (Kačiština; prema N. Jakšiću, drugi naziv za Bistrovinu), Kačićić (Chacichich) i Kačić (Cacich), no ne i selo Kašić (Chasich), koje je vjerojatno povezano s Kašićima. Uz Katiće, potomnji otežavaju prepoznavanje pripadnika roda Kačića, jer ih vrela bilježe na sličan način. Kačići su većinom zapisani prilikom kupoprodajnih ugovora ili kao svjedoci. Miroš (spominje se 1166–82) prvi je izrijekom spomenut kao pripadnik roda Kačića. Čini se da je njegov otac Toljen (1164–66) isti s onim koji se 1164. spominje kao sudac u Tinju. U sporu u Zadru 1182. oko sela Kokićana među ostalima se navode Mirošev sin Dobroš, Dragoslav (nije jasno je li isti s onim koji se i 1238. spominje u sporu oko Kokićana, ili je u vrelima došlo do prenošenja okolnosti), sin Otre, Juraj i Deško, sinovi Tolišini (spominje se 1172–82) te Dragoš i Pribislav, vjerojatno sinovi Premkovi. Pri uvođenju samostana sv. Kuzme i Damjana u posjed zemalja i vinograda kraj Tinja 1188. kao svjedok se spominje Toljenov sin Vučina, koji je s bratom Tolišom kao svjedok zabilježen i 1172. Spomenuti Kačići najvjerojatnije pripadaju trima naraštajima. Herceg Andrija u pol. 1198. samostanu sv. Krševana u Zadru dosuđuje selo Suhovare, koje su mu prethodno oteli Maldenarije Zadranin i Toljen (u sjećanju na taj spor ta se dvojica spominju i 1239). Hodimir je zabilježen kao svjedok 1207. Sinovi pokojnoga Otre, Dragoslav i Petar, svjedoci su 1238. te su zabilježeni 1240. u sporu oko posjeda Kokićana, na granici sa zemljama Kačića; 1240. spominju se njihove zemlje pod utvrđenim gradom Nadinom, koji će postati središtem roda u zadarsko-biogradskom zaleđu. Te godine spominju se s Mirenom kao svjedoci u još jednom sporu. Kada je zadarski knez 1239. dosudio Kokićane samostanu sv. Krševana, spomenut je Tolislav. Kada pak ban »čitave Slavonije« Stjepan Gút-Keled 1249. u Klisu određuje granice posjeda Posedarja, spominje se da taj graniči s plemićima koji se zovu Kačići, odnosno s Kačinom Goricom (Jakšić). Tolislavov sin Juraj namirio je 1271. neki dug; zabilježen je i 1275–76. prilikom suđenja i namirenja nekoga ubojstva rodbini ubijenoga. Kada hrvatsko-ugarski kralj Ladislav IV. Kumanac u pol. 1285. daruje samostanu sv. Marije na Visokoj obali zemljište kraj Zadra, kao posjed »Cassicha« spominje se selo Brištane (Bristena; vjerojatno je riječ o Kačićima). God. 1290. u Zadru se spominju braća Vučina i Dominik, sinovi Prodanovi, koji stanuju kraj Svete Sofije (prema Gunjači, vjerojatno današnja Murvica), a kao svjedok te se godine navodi i Damjan pokojnoga Vukonje. U XIV. st. Kačići se počinju nazivati obiteljskim imenima uz pridjevak »de generatione Cacich«. Prilikom podjele imovine u Zadru 1315. spominje se vinograd koji je nekoć pripadao Nikoli. U sljedećem razdoblju Kačići se mogu pratiti kroz tri obitelji, ali im se ne može svima utvrditi srodstvo. God. 1339. u Ninu braća Vojin (Vojen; spominje se do 1361), Vladoj, Budislav (Butko; spominje se do 1390) i Mladošić, sinovi pokojnoga Perkovića (Perko Lapčić), daju Stanku Henčevu dva gonjaja zemlje u Butini za nasad vinograda. Ladislav pokojnoga Perka uvodi 1358. opata samostana sv. Krševana u posjed Kokićana i Suhovara. U zapisniku sastavljenu 1361. u prigodi ponovnoga uvođenja samostana u posjed Kokićana u opisu granica spominje se selo Kačićić, a kao svjedoci Vojen i Vlatko Radinić (u vrelima do 1390). God. 1356. u Zadru se Petar pokojnoga Jurja Ljubavčića obvezuje Butku Perka Lipičića (Lapčića) iz roda Kačića da će mu vratiti ždrijeb zemljišta i vinograd, što mu ih je Butko nekoć prodao na području Podnadina. Butko u Zadru 1374. prodaje plemiću Saladinu de Saladinis zemlju u Podnadinu, a 1390. Bogdulu Rubeju zemlje u Butini i Bistrovini; 1394. spominje se kao pokojni. Njegov sin Martinusije iz Podnadina, s nadimkom Kučić, 1394. prodaje zemlju u tom selu na mjestu zvanom Donje polje; kao zemljovlasnik spominje se i 1393, a 1396. zabilježen je kao pokojni. Valentin Martinusijev spominje se 1403. kao sitni zadarski trgovac. Karol (spominje se 1396–1416) pokojnoga Butka, s nadimkom Kučić, spominje se u svezi s kupoprodajom zemlje 1395–96, 1410–11, 1413. i 1416. Ivan Kučić bio je 1414. pouzdanik zadarskoga plemića Jakova Raduča te je kao jedan od talaca poslan u Veneciju; spominje se kao zemljovlasnik 1425, u sporu oko nasljeđa 1434, kao stanovnik Nadina 1435, a 1449. postavlja opunomoćenika za zastupanje u svim parnicama u Zadru. God. 1451. sastavlja oporuku, 1453. prodaje zemlju, a 1467. više nije živ. Druga obitelj poznata u vrelima potekla je od Radina. Njegovi sinovi Petar i Klapac (spominje se 1384–95) pred zadarskim Kaptolom 1386. daju u zakup na pet godina Zadraninu Marinu, sinu »ser Miche de Ginano«, zemlju u selu Bistrovini. Klapčev sin Mihalj iz Podnadina (u vrelima od 1384) zabilježen je kao stanovnik Zadra (1396) i prilikom kupoprodaje zemlje (1389–90, 1394–95, 1407, 1410). U veljači 1390. Petrova udovica Stoja i njezin šurjak Klapac (oboje iz Nadina) te nećak Juraj, sin pokojnoga Vlatka iz Zadra, sklapaju sporazum prema kojem se Stoja u njihovu korist odriče ukupne muževe imovine. U ožujku Klapac, Mihalj i Juraj prodaju Rubeju zemlju na mjestu zvanom Kačišćina (Chaciscina). Klapac se kao zemljovlasnik navodi i 1392–95, a Juraj u svezi s kupoprodajom zemlje 1392, 1394–95, 1398. i 1405. God. 1391. zemlju prodaje Vladislav, Klapčev sin, iz sela Blisinjana (Blisignane), a u ispravi se prilikom navođenja granica Nadina spominje selo Kačić. God. 1395. braća Mihalj i Greško, sinovi Klapčevi, stanovnici su Podnadina. Vjerojatno isti s Greškom jest Grgur pokojnoga Klapca iz Nadina, spomenut pri kupoprodaji zemljišta 1407. s bratom Mihaljem, a sam 1416. te 1425, kada daje u zalog zemljišnu česticu graničnu sa zemljom Ivana Kučića. Grgurov sin Šimun (Simon) 1459. prodaje zemlju u Nadinu, a Franko pokojnoga Mihalja iz Nadina 1461. prodaje zemljišta u Butini, Plasama (Plasse) i mjestu zvanu Kačić; sva ta zemljišta graniče sa Šimunovim. Pripadnik treće obitelji Petar, sin Galca iz Bistrovine, pred zadarskim Kaptolom u svibnju 1389. daje miraz budućemu mužu nećakinje Ruže (Rusa), kćeri pokojnoga brata Utišena, a u lipnju prodaje zemlju u Bistrovini plemiću Rubeju. God. 1392. Petar više nije živ, jer njegova udovica Dumina u Zadru postavlja prokuratora za miraz od 80 dukata, koje želi dobiti od imovine pokojnoga muža. Dokumenti bilježe i više Kačića kojima se ne može odrediti obiteljska pripadnost, no nedvojbeno pripadaju nadinskima. God. 1384. spominje se Medenić iz Podnadina u svezi s posjedom u Butini, a u svibnju 1390. Milgost pokojnoga Dražoja iz Bistrovine. Ivan pokojnoga Jakova iz Kačine Gorice ondje 1391. prodaje neku zemlju. Grgur pokojnoga Marka iz Bistrovine također prodaje 1394. zemlju, a 1395. saznaje se da je nastanjen u Pritičevićima. God. 1398. zabilježeno je kako je knez Posedarski svojedobno, od pokojnoga Mihalja Ivanova, vjerojatno iz roda Kačića koji su živjeli u Ninu, kupio sela Suhovare, Kačinu Goricu, Grguricavas i Krnezu. Matej pak pokojnoga Martinusija iz Blaćana sklopio je 1466. s polubraćom bratimsku zajednicu. Posljednji spomen nadinskih Kačića datira iz 1527, kada se Šimun (Simon) nalazi u citadeli u Zadru. U to je doba šire područje oko Nadina već opustjelo, pa se njihov nestanak povezuje s iseljivanjem zbog turske ugroze i poremećenim društveno-ekonomskim odnosima u XVI. st. Ne zna se je li Dabiša, sin Radovana »Kacige« i svjedok predaje prava izbora župnika hvarskomu Kaptolu u Starom Gradu 1322, pripadnik roda. U nekoliko slučajeva ne može se sa sigurnošću utvrditi je li riječ o Kačićima ili Kašićima (pristald Radoslav »Kasig« 1264, Priboj »Kasig«, svjedok darivanja bribirskoga franjevačkoga samostana 1347, te »plemeniti ludi Kašićane« u sporu pred lučkim sudom u Vukšićima 1492; vjerojatnije Kašići). U vrelima se spominju i Kačići za koje je teško (katkad i nemoguće) utvrditi pripadaju li plemićima Kačićima te jesu li i kako s njima povezani, primjerice vicešpan u Lici 1501–12. Dragiša. Tako su u historiografiji među pripadnike roda Kačića pogrješno svrstavani Bogdan (1387) i Martin (1434), koji ne pripadaju tomu plemićkomu rodu, već su vjerojatno njihovi podložnici. Kačići su se – vjerojatno nadinski – u XV–XVI. st. naselili i na širem području Cazina i Krupe. U Donjoj Jamnici 1487. između njih i knezova Blagajskih izbija spor. Čini se da su se odbili podložiti Blagajskima, koji su se potužili banu Matiji Gerebu. Kako se predstavnik Kačića, Franko Dokmanić iz njihova roda, nije odazvao suđenju i donio dokaze o pravu na Donju Jamnicu, isprave su – među njima jednu iz 1283 – predočili Blagajski; ban je 1493. odlučio u korist Blagajskih. R. Lopašić misli da su Kačići na tom prostoru živjeli već potkraj XIII. st. i da rodu pripadaju Guran Kruhavčić i Antun Radovanić iz cazinskoga sela Koprivnice (1482), sudac Pavao i plemići Tomo Bruminić i Tomo Živković (1486) te dvadesetak ljudi iz cazinske Koprivnice predvođenih sudcem (1547), što je teško i prihvatiti i odbaciti. Prema nekim tvrdnjama u historiografiji, Kačićima bi pripadala i plemićka obitelj Ajtić. — Omiške Kačiće prvi 1165. spominje bizantski kroničar Ivan Kinam. Pišući o pohodu Ivana Duke, vojskovođe cara Emanuela I. Komnena, on navodi da je pod bizantsku vlast uz 57 gradova u Hrvatskoj i Dalmaciji došao i »narod Kačića«. God. 1167. omiški se knez Nikola (u dokumentima do 1180), s rođacima i svima pod njegovim gospodstvom, zaklinje kotorskomu predstavniku na čisti i pravi mir bez prijevare do devetoga koljena. Također jamči Kotoranima slobodnu plovidbu od Molunta do Trastija (možda zaljev Trstenica jugoistočno od Orebića) ako im kotorska lađa koju susretnu »učini pravdu«. Vjerojatno je isti kao »conte Nicola Aprico«, koji je 1178. u Splitu sa sinovima Sonionom (vjerojatno Simon odn. Šimun; spominje se do 1190) i Jakovom (1176–78) bio »slavenski« svjedok u parnici Dujma Prestancijeva pred bizantskim upraviteljem i njegovim sudcem zbog posjeda u Perunu (obronak Mosora); novi Dujmov spor iz 1179. riješen je nagodbom pred Nikolom Apricom. Prema mišljenju Nade Klaić (1976), među svjedocima prve Dujmove parnice zabilježene su osobe bitne za povijesni razvoj Omiške kneževine, poglavito Sebena i Priban, sin Rusina, no u ispravi nema čvrstih dokaza da je riječ o Kačićima. Jakov se 1176. spominje i kao advokat Splićana (Latina) u sporu samostana sv. Petra u Selu i Adrijanićâ. U ožujku 1180. Emanuel Komnen piše Rogeriju, svojemu upravitelju u Hrvatskoj, da ispita navode splitskoga nadbiskupa Rajnerija prema kojima su splitskoj Crkvi neki stanovnici toga kraja, osobito neki Kačići, oduzeli posjede u Srinjinama. Rogerije bi čitavu stvar trebao raspraviti u nazočnosti nadbiskupa, Kačića i stanovnika, a ako bi nadbiskup iznio pismeni dokaz ili doveo pouzdane svjedoke, Rogerije mu mora vratiti sve prijeporne zemlje i posjed crkve sv. Bartolomeja. U historiografiji se uglavnom drži da je nadbiskup iskoristio tu priliku i krivotvorio isprave koje potvrđuju pravo na prijeporne posjede, što je ubrzo dovelo do sukoba s Kačićima. Kada je Rogerije 10. VI. 1180. u Splitu odredio nadbiskupu dva pristava koji su ga trebali uvesti u posjed zemalja crkve sv. Bartolomeja, među svjedocima toga čina spominju se knez Nikola i župan Brevko (Breueco; vjerojatno isti s otočnim knezom 1184 → BREČKOM). Rasplet sukoba između Rajnerija i Kačića dogodio se 4. VIII. 1180. Prema Tomi Arhiđakonu, kada je nadbiskup osobno pošao obaviti reambulaciju posjeda splitske Crkve na Mutograsu (brdo podno Mosora), pojavio se Nikola s braćom i rodbinom; mnoštvo je Slavena tada kamenovalo nadbiskupa, zbog čega su ih zadesili glad, mač i kuga. Daljnja vrela koja se odnose na Kačiće u kopnenom području Omiške kneževine vrlo su rijetka. U Povaljskoj listini (obuhvaća razdoblje 1184–1250) nakon Brečka se kao otočni knezovi (vjerojatno hvarski i brački) bez pobliže datacije spominju Sebena (u vrelima 1190–1208) i poslije njega Miroslav (prva četvrtina XIII. st.), sin Slavomira i unuk Usemira, svjedoci darivanja samostanu sv. Ivana, zatim braća Desislav (spominje se 1190–1226) i Radoš (1190–1208), sinovi Grubini. Većina Kačića iz listine u vrelima se javlja i poslije. Sin kneza Nikole Borislav u Splitu se spominje u ožujku 1188. kao advokat samostana sv. Benedikta prilikom nagodbe oko zemlje i vinograda te u lipnju 1200, kada splitski nadbiskup Bernard određuje posjed crkve toga samostana. Vukac se spominje 1189. kao trogirski svjedok pri popisu granica i posjeda samostana sv. Petra u Klobučcu. Na blagdan sv. Vlaha 1190. Brečko s rođacima zaključuje »čvrsti mir« Kačića s Dubrovčanima. Središnji dio ugovora jest odredba da će Dubrovčani, naiđu li slučajno na Kačiće, od njih biti sigurni; što Dubrovčani svojevoljno budu htjeli dati Kačićima, ovi neka to prime. Osim toga, Kačići se obvezuju vraćati Dubrovčanima nasilno otetu imovinu i k njima pobjegle serve te im jamče slobodnu plovidbu od Molunta do Vratnika (možda širi prostor oko Trstenice). Na mir su prisegnuli i Nikolini sinovi Borislav, Simon i Bogdan (spominje se do 1208), potom Petar Vučinin, Tvrden, Vukonja, Sebena, Vukoj Hrankov i njegov brat Dragan (spominje se do 1231) te sinovi Grubini (Grobinja) Desislav, Radoš, Sinko (u vrelima do 1208) i Juraj (Gureč). God. 1194. u popisu posjeda ženskoga benediktinskoga samostana sv. Nikole u Trogiru kao jedan od vlasnika samostanskomu zemljištu susjednoga posjeda spominje se Trebimir. God. 1208. Kačići i Omišani sklopili su mir s Mlečanima, ali tada su u podređenu položaju. U dokumentu knez Sebena navodi kako je s braćom i rođacima dubrovačkomu knezu poslao »našega brata« Sinka da se pred njim zakune Mlečanima na mir u ime Kačića i Omišana. Zbog daljnjih su pregovora s Mlečanima Kačići i Omišani, s dubrovačkim knezom, duždu uputili izaslanika, hvarskoga biskupa Mihovila. Radi utanačenja mira pak dužd je u Omiš poslao izaslanika. Kačići su se pred njim, zajedno s rođacima i cjelokupnim pukom pod njihovom vlašću, zakleli na trajno čuvanje mira i čvrsto prijateljstvo. Među nedvojbenim Kačićima u toj se prigodi spominju knezovi Sebena, Desislav, Radoš, Dragan, Bogdan i Sinko; drugima se ne može utvrditi pripadnost. Prema nekim mišljenjima, Poklat iz toga dokumenta pripadnik je Kačića i istovjetan s onim koji je 1177. šibenskim brodom orobio onaj papinskoga legata Rajmunda de Capelle (F. Dujmović), što se ne čini vjerojatnim. Navodi pak I. Lučića kako je »Brenkon, sin Kolomana kneza omiškog, bio šibenski župan« te da je »knez Saracen, otac kneza Domalda, bio sin ovog Brenkona« nisu bez osnove; Brenkon bi mogao biti isti s Brečkom iz Povaljske listine, no u starijoj se historiografiji, slijedom tih vijesti, pogrješno držalo da je i Domald, knez Šibenika, Zadra, Splita i Klisa, bio istovjetan s Maldučem te pripadao rodu Kačića. U veljači 1215. Kačići se prvi put spominju kao gusari. Nije jasno – ovdje i inače – u kojoj su mjeri oni doista to bili, a koliko su ih takvima označivali protivnici. Prema omiškom nadgrobnom natpisu iz XIII. st., čini se da je nakon Sebene knez bio Miroslav, no upitno je je li bio omiški knez ili samo otočni. Oko 1220. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. prijeti knezu Malduču i njegovoj rodbini da će ih – ako ne prestanu s pljačkom u području dvaju otoka i Žrnovnice te ne izbace gusare i patarene – sa sinovima Belom i Kolomanom kazniti. U travnju 1221. papa Honorije III. piše Splićanima da im šalje legata Akoncija, među ostalim kako bi spriječio gusarenje te zaštitio križare na proputovanju i druge kršćane. Te godine Akoncije piše Splićanima o brodu što su mu ga oni dali kako bi pobjegao pred bezbožnim Kačićima, koji su mu spremali zasjedu. U ožujku 1222. papa traži od Dubrovčana da legatu pomažu protiv bosanskih heretika i omiških gusara. Događaje opisuje i Toma Arhiđakon, prema kojem je Akoncije obavljao poslove po čitavom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, a zatim došao u Dalmaciju »da odvrati omiške gusare od razbojništva«. Akoncije je u Splitu čekao potrebne ovlasti iz Rima, a kad ih je dobio, »pozvao je čitavu Dalmaciju i Hrvatsku da mu pomognu protiv heretika i gusara«. Prema Tomi, akcija je bila uspješna, pa su se Omišani Akonciju pokorili i obećali prestati napadati kršćane, a on im je naredio spaliti gusarske lađe. Ipak, u travnju 1224. dužd piše da su Kačići i Splićani oduzeli brod njegovu pouzdaniku, a u travnju 1226, podsjećajući Dubrovčane na obveze prema Mlecima, Kačiće spominje kao neprijatelje. Naposljetku je vjerojatno splitski nadbiskup Guncel posredovao u miru s Kačićima; pišući mu u lipnju 1226, papa navodi kako su Kačići Omišani (Cacecli Almesiani) nakon Guncelovih propovijedi obećali prestati s gusarenjem te da svoje patrimonijalne posjede Kačići mogu primiti od kralja. U travnju 1226, kada hvarska općina daruje samostanu sv. Silvestra na Biševu posjed zvan Dragomirovo blato, kao knez spominje se Pribislav (u vrelima do 1245), a kao župan Desislav. Tada se kao svjedoci navode i pojedinci koji bi mogli pripadati rodu Kačića; za to, međutim, nema čvrstih dokaza, kao ni za pripadnost bračkoga kneza Dražine 1228. U ožujku 1227. mletački je dužd dopustio Zadranima da kao jamstvo zbog Kačića izruče šest talaca caru Fridriku II. U ispravi iz studenoga 1231. kao svjedok spominje se knez Dragan iz Omiša. Prilikom obnavljanja sporazuma Venecije i Dubrovnika u Dubrovniku se na poč. 1232. te u Mlecima u pol. te godine ponovo spominju Kačići; Dubrovčani ne smiju primati Kačiće i Omišane, a ako Mleci pošalju brodove na Kačiće, Dubrovčani im se moraju pridružiti brodom s 50 ljudi. U lipnju 1233. u Trogiru se u svezi s vinogradom u Resniku spominje Nikola (u vrelima do 1251). Njegova kći Priba zabilježena je u dokumentima 1272–79. God. 1292. u Trogiru se spominju Gausingna, kći Nikole Kačića, i njezina pokojna sestra Priba. U ožujku 1235. u Omišu omiški knez Koloman s rođacima i bližnjima sklapa trajni i čvrsti mir s Dubrovnikom, prema starom običaju. Na mir su prisegnuli i Kaliman (spominje se do 1239), Osor (u vrelima do 1258; u historiografiji postoji mišljenje da je hvarska plemićka obitelj Ozoris vjerojatno potekla od njega), Nikola Hodimirov (spominje se do 1245), Radoš Bogdanov (spominje se do 1274), Prodan Draganov (spominje se do 1245) te mnogi drugi, koje nije moguće razlučiti od ostalih Omišana i utvrditi im rodovsku pripadnost. U lipnju 1236. obnavlja se u Mlecima sporazum Venecije s Dubrovčanima; odredbe o Kačićima identične su onima iz 1232. Potkraj 1238. izaslanici omiškoga kneza Nikole, među kojima Vukan Hranenić, dogovaraju u dubrovačkom Velikom vijeću stanak (sastanak) Omišana i Dubrovčana u Stonu. Na stanku u svibnju 1239. knezovi Nikola Hodimirov i Pribislav Maldučev preuzeli su jamstvo za Omišane koji su opljačkali lađu i ubili dubrovačkoga plemića Grubešu te se obvezali opljačkano nadoknaditi od njihove imovine. Među Omišanima tada se spominju Prodan Draganov, knez Osor, knez Juraj (u vrelima do 1274) i Vladimir, sin kneza Kalimana. U prvoj pol. 1239. u Omišu pred knezom Nikolom i njegovom rodbinom mir sklapaju Humljani i Splićani. Otprilike u isto doba Toma Arhiđakon smješta pustošenje Maldučeva nećaka Toljena po splitskom polju. Dogovorena a neplaćena odšteta za Toljenov čin bila je povod za sukob. Toma opisuje kako su Splićani u prvoj pol. 1240, u doba potestata Gargana i Maldučevih sinova Pribislava i Osora na Hvaru i Braču, a nakon neuspješnoga napadaja na omišku utvrdu, preuzeli vlast nad Bračem. Izrijekom navodi da je tada Osor bio odsutan te da je na otoku ostala splitska »straža« od 50 ljudi. Nakon Osorova povratka i neuspješna pokušaja da ga se zarobi, on skuplja rodbinu za otpor Splićanima, napada Šoltu, zatim i Brač, gdje su ga Splićani porazili i zarobili. Zarobljenici, među kojima mnogi uglednici, ostali su 10 mjeseci utamničeni, dok nije sklopljen mir kojim su kneževa braća prepustila Splićanima brodove i odrekla se pljačkanja. O samom kraju tih događaja svjedoči i isprava iz svibnja 1240, kojom se Bračani zaklinju na vjernost Splitu i među ostalim obvezuju se nastupati protiv Omišana. U njoj se potvrđuju Tomini navodi o Toljenovu pustošenju, odšteti te splitskom zauzimanju Brača. Potkraj 1243. na Rabu mletački izaslanik ističe potrebu za ratom do istrjebljenja protiv Kačića i Zadrana. U ožujku 1244. car Fridrik II. traži od Omišana da njegovim podanicima nadoknade štetu što su je počinili gusarenjem duž apulijske obale; ako ne pristanu, to će biti osigurano silom. Već je Toma, pišući o miru Kačića i Splićana, spomenuo da su Omišani caru dali taoce kao jamstvo da ne će napadati apulijsku obalu. U ožujku 1245. knez Nikola Hodimirov, sa stotinjak Omišana i knezom Pribislavom te Osorom, Jurjem, Radošem, sinom Bogdana, Slomirom i Prodanom, sinom Dragana, sklapa s Dubrovčanima mir i obvezuje se da će, ako kralj krene u vojni sukob s Dubrovčanima i pozove Omišane, oni poći sa što manjim snagama. Svi spomenuti vjerojatno su Kačići; za ostalih stotinjak osoba ne može se utvrditi rodovska pripadnost, no čini se da su svi Omišani. Isprava je zanimljiva i zato što je s njom očuvan pečat konjaničkoga tipa kneza Nikole Hodimirova, prema kojem se zaključuje o njegovu iznimnu društvenom položaju i snazi (M. Reljanović). Dubrovnik je 1247. sklopio vječni mir i s Krajinjanima (stanovnici Makarskoga primorja), kojim se u slučaju sukoba Dubrovčana i Omišana Krajinjani obvezuju da ne će pomagati potomnje. Na poč. 1252. Kačići se već uobičajeno spominju u odrednici dubrovačko-mletačkoga ugovora. Vjerojatno je u ratu Dubrovnika sa srpskim kraljem Urošem I. 1252–54. na strani potomnjega sudjelovao knez Juraj; on piše dubrovačkomu knezu, spominje svoj posjed nedaleko od Dubrovnika, suprugu (kći svrgnutoga srpskoga kralja Vladislava), te kneza Osora. God. 1256. spominje se spor omiškoga kneza Osora i njegove rodbine s trogirskom općinom oko posjeda u Bijaćima, riješen pred kraljem Belom IV. i banom Stjepanom. Kada potkraj 1258. kralj potvrđuje prava Omišanima, knezovi Osor i Radoš nazvani su plemićima kraljevstva. U zamjenu za Jurja, kojega drži u zatočeništvu, kralj traži prepuštanje omiškoga kaštela, a svoje službenike bana i kaštelana vidi kao nadređene Omišanima, kojima daje trgovačke povlastice i potvrđuje nasljedna prava na svu zemlju u Hrvatskoj i Dalmaciji. Sačuvana vrela za sljedeće razdoblje ne omogućuju utvrđivanje naravi kraljevske vlasti nad Omišem; ipak, Nada Klaić drži da je stvarna vlast kralja odn. njegovih službenika bila neznatna. U dokumentu iz 1261–62. spominje se omiški knez Radoš, a u drugom iz 1262, u kojem Dubrovčani plaćaju »vraždu« rodbini ubijenih Omišana, kao knezovi se navode Radoš i Juraj. U tim se vrelima navodi i velik broj Omišana koji se kao rođaci ubijenih zaklinju da ne će nanijeti nikakvo zlo Dubrovčanima, no među njima nije moguće raspoznati tko pripada Kačićima. God. 1267. i 1268. dužd opominje Splićane zbog pomaganja omiškim gusarima. Na poč. pak 1271. potomnji su orobili lađu nadbiskupa iz Trana koji je putovao u Dubrovnik, a potkraj 1273. biskup Kefalinije Henrik navodi stvari koje su mu oteli »banus« (vjerojatno u značenju zapovjednika broda) Stanoj i Saracen, omiški gusari. U lipnju 1274. napuljski kralj Karlo I. Anžuvinac sklapa savez sa Splićanima protiv Omišana; zahtijeva od njih da uđu u rat protiv Omišana i ne sklapaju s njima mir bez njegova odobrenja te ih upućuje da savezu privedu i Šibenčane. U kolovozu Kačići odgovaraju sklapanjem mira s Venecijom u Zadru, u kojem se spominju knezovi Radoš i Bogdan te Juraj i Semen. Pristali su davati novčanu naknadu za savez i mir tijekom 20 godina, jamčiti da će svi koji izlaze iz omiške luke prisegnuti na mir, ne pljačkati mletačke lađe i ne ploviti iznad visine Riminija te na više drugih odredba povoljnih za Veneciju, među kojima i na mletačkoga predstavnika u Omišu. Na poč. rujna Karlo I. ponovo uglavljuje savez protiv Omišana, ovaj put sa Splićanima i Šibenčanima, a dva dana nakon toga Splićanima daje svoje brodove za istrjebljenje omiških »gusara«. Iduće godine naređuje da se na kopnu i moru gone Omišani. Nije poznato što se zbivalo sljedećih godina, no u travnju 1278. Hvar i Brač priznaju mletačko gospodstvo, a 1281. Omiš je u mletačkim rukama. O tom svjedoče dokumenti mletačkoga podrijetla, u kojima se govori o izboru omiškoga kapetana, građevinskim radovima, zapovjedniku omiške utvrde (kaštelanu) i njegovoj plaći. Od tada Omiš postaje sastavnim dijelom odnosa između knezova Bribirskih i Venecije, o čem u pol. 1283. svjedoči njezina zapovijed gradovima da priskoče u pomoć omiškomu zapovjedniku. God. 1293. spominje se knez Podin (u. prije 1305), koji je izručio Omiš Mlečanima, no ne može se sa sigurnošću utvrditi je li pripadao rodu Kačića. Poistovjećeni s Omišanima, Kačići se pak posljednji put spominju na poč. 1294, kada Mlečani pišu Dubrovčanima da plate odštetu što nisu naoružali brod protiv njih. Ne može se sigurno utvrditi pripada li omiškim Kačićima te je li i kako s njima povezan Ivan, sin Mateja Kačića, koji se 1285. spominje u Dubrovniku. Čini se da je područje Omiške kneževine obuhvaćalo otoke Brač, Hvar i Vis te vjerojatno u neko doba i Korčulu, a nije sigurno je li na kopnu uključivalo primorska Poljica do Žrnovnice na sjeveru i Makarsko primorje na jugu. U XIII. je st. središte kneževine nedvojbeno Omiš, a uz naslov omiškoga kneza u vrelima se spominje i naslov kneza otokâ. Odnos dvaju naslova, kao i red nasljeđivanja naslova omiškoga kneza, nisu jasni. V. i N. Klaić drže kako je riječ o svojevrsnu senioratskom pravu, prema kojem je među nositeljima kneževske časti jedan bio najodličniji. Taj bi svakako bio omiški knez. U XIII. st. pojmovi Kačići i Omišani poistovjećuju se, što onemogućuje pouzdanu identifikaciju pripadnika roda. Ipak, čini se da su kneževske titule nosili isključivo Kačići. U historiografiji su Kačići sustavno prikazivani kao nasljednici Neretvana i velika gusarska sila u XII. i XIII. st., katkad i kao patareni, što se može držati pretjeranim. Potkraj XIII. st. uključeni u politiku moćnijih od njih, kao lokalna nasljedna oligarhija nestaju, no zasigurno nastavljaju živjeti na tom prostoru. — U XV. st. u vrelima se javljaju Kačići u Makarskom primorju (Krajina), vjerojatni potomci grane omiških Kačića. O njima svjedoči najpoznatiji pripadnik A. Kačić Miošić, koji je u Mlecima 1751. dao potvrditi rodoslovno stablo (prvo rodoslovlje vjerojatno je sastavio Pavao Kačić 1620. te je do potvrde više puta dorađivano). Prema njegovim navodima, neki su Kačići otišli u Ugarsku služiti tamošnjim vladarima te se ondje sukobili s velikašima Zagarima. Pogubivši dio protivnika, pobjegli su u Dalmaciju – jedan u Zadar, drugi u Šibenik, a dvojica u gornje Primorje. Ta su dvojica sagradila kaštele u Gradcu i Trpnju te počela gusariti do Apulije i Napulja. Kada su Zagari čuli da su Kačići u Primorju, napali su ih, a kako »Kačića doma ne bijaše« porobili su im kuće, zarobili momke i djevojke te djecu i ženu kneza Vrsajka (vjerojatno živio oko pol. XIV. st.). No Vrsajko ih je sustignuo i porazio kraj Baške Vode. Prema rodoslovlju, primorski bi se Kačići razgranali od njegova sina Barana (druga pol. XIV. st.). Baranovi sinovi Vukašin, Vukić, Andrijaš i Baran dijelom su zasvjedočeni i u ispravama: bosanski kralj Ostoja potvrđuje 1417. prava svojih podanika Vukašina, Barana i Jurja Vukačića na Makar, Drvenik, Pasičinu, Miluse i Lapčanj (Gradac), a koja su im prethodno potvrdili bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i kralj Tvrtko I. U srpnju 1452. u Mlecima Grubiša iznosi molbe u ime svoje rodbine i Krajinjana, a mletačka vlada odgovara na njih: prima ih pod zaštitu i potvrđuje pravo na stare običaje koje su imali pod drugim gospodarima i bosanskim kraljem, zbog sigurnosti mogu podignuti utvrdu u Makru, gdje je i prije stajala, i luku za izvoz robe, opraštaju im se sva nasilja i pljačke; Kačići i Krajinjani će, bude li potrebno, na području između Neretve i Cetine ulaziti u vojne okršaje na vlastiti trošak te davati porez kako su to činili i prethodnim gospodarima. U studenom Mlečani slično odgovaraju na molbe te daju dopuštenje Kačićima da izaberu kneza. Sljedeće vijesti o Kačićima datiraju iz 1498, kada mletački pouzdanik na Hvaru javlja u Veneciju kako je valonski paša dobio naredbu Porte da s 25 brodova uništi Krajinu i Kačiće. Već iduće godine Primorje je pod turskom vlašću. Splitski knez piše u Veneciju da su Turci zarobili neke Splićane te da ih nitko nije htio spasiti sve dok knez Krajine Juraj Marković, turski podanik i mletački prijatelj, nije ponudio pratiti splitske izaslanike u Mostar. God. 1500. Juraj piše iz Makarske u Veneciju da je knez već 15 godina i da je uvijek bio mletački prijatelj. U njega je na poč. XVI. st. D. Papalić pronašao hrvatsku redakciju Ljetopisa popa Dukljanina. Za turske uprave Primorjem Kačići se gotovo ne spominju; dijelom i dalje žive ondje (postoje svjedočanstva i da zadržavaju mjesna kneštva), a dijelom se iseljuju na otoke i u prekojadranska odredišta. Od poč. XVII. st. ponovo ih se može pratiti u dokumentima, tada već kao pripadnike više obiteljskih grana poteklih od primorskih knezova. U XVII–XVIII. st. te se obitelji dalje granaju i postaju samostalni rodovi. Pritom se novonastali rodovi označuju prezimenom Kačić, vlastitim prezimenom ili kombinacijom obaju, što otežava njihovo prepoznavanje. U vrelima često nose naslov »conte«, a naseljeni su na čitavu prostoru omeđenu Cetinom, Neretvom i srednjodalmatinskim otocima. Prema rodoslovlju, od Vukašina i njegovih sinova Vukmira, Grubiše, Radoja i Radonje potekle su četiri loze. Prema prvotnu sjedištu Lapčanju ili Gradcu, Vukmirovi potomci poznatiji su kao gradački Kačići, potomci Grubiše i Radonje prema Bristu kao briški. Prvima pripadaju obitelji Juričević, Viskić (Visko), Stipić, Pekić (Peko) i Bartolović (ranije Sladojević). Među briškima poznate su obitelji Miošić, Aleksić (Alesić), Žarković te od njih ogranak Barišić. Od Baranova sina Vukića iz Kotišine poznata je loza njegova sina Ivana, koja se u XVII. st. prozvala Terzić, a od Vukićeva je praunuka Šimuna postala obitelj Šimunović (izumrla u drugoj pol. XVII. st.). Iz Kotišine su i Markovići te, vjerojatno, Begići. Od Baranova sina Andrijaša potekli su Šiljići (Šilje), Perići i Klarevići (Čavelići), a potomnjima pripadaju i ogranci Baše (Bašić) i Filipčević. Kačići iz Makra podijelili su se u Andrijaševiće, koji su u XVII. st. prešli i na Hvar, i Mitroviće (Dimitri). Od Baranova sina Barana postala je loza Baranovića. Srodstvo obitelji Mirković s drugim obiteljima nije utvrđeno, a identifikaciju pripadnosti pojedinih članova nekoj od obitelji osobito usložnjuje u svim lozama vrlo čest patronimik Barišić. — Od XIII. st. plemićki se rod pod nazivom Kačić (Kacsics) spominje i u Ugarskoj. Živjeli su uglavnom u sjevernim županijama Nógrád i Salgó, a kao samostalan rod spominju se do pol. XIV. st. Najranije dokumentirani Mihael obnašao je 1212. čast slavonskoga bana. U sljedećim dvama naraštajima rod se razgranao u sedam grana i više obitelji. Mihaelov sin Falkos (1255) posjedovao je Szécsény i Nógrád te je bio utemeljitelj roda Libercsea, iz kojega su, među ostalima, potekle obitelji Szécsény i Geréb. Prvoj je pripadao Kónya (Nikola), hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban 1366–67, a drugoj Matija, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban 1483–92, te njegova braća Ladislav i Petar.