BOGLIĆ

BOGLIĆ, pučka obitelj s Hvara; jedna grana pripadala je od kraja XVIII st. plemićkom staležu. Pogrešno se navodi (V. A. Duišin) da su potekli od obitelji Perasti, doseljene na Vis i Hvar iz Perasta, s kojom su bili u srodstvu ženidbenim vezama; neki Boglići potpisivali su se u XX st. Boglić Perasti. Obitelj B. potekla je vjerojatno iz Vrbanja na Hvaru, gdje se 1538. spominje Stjepan, a u spisu hvarskog kneza i providura Petra Semitecola među Vrbanjanima koji su obrađivali beneficije navedena je 1612. Petronila. Od XVI st. Boglići su nastanjeni i u Hvaru; u popisu vlasnika brodova, koji su se bavili ribolovom, zabilježen je 1593. Vicko (Vicenzo Boglich). U dokumentima o hvarskom ribarstvu Boglići se spominju i u drugoj pol. XVIII te u XIX st. kao vlasnici velikih mreža potegača. God. 1673. prevozio je Jakov svojim brodom kamen iz Korčule za gradnju katedrale u Hvaru; time su se 1672. i 1675. bavili i Stjepan i Luka, a 1682. prevezen je brodom obitelji B. iz Staroga Grada u Hvar crijep za istu crkvu. Obitelj je dobivala i općinsku zemlju u najam, primjerice Toma sa sinom u Smirićevu polju 1647. Poslije su dobivali zemlju u najam i na otočiću Jeronimu pred Hvarom (oko 1809). Jakov je bio kapetan topništva u mletačkoj vojsci, o čemu svjedoči danas uništen spis Attestati di Giacomo Boglich capo-bombardiere a Lesina, 1683–1708. Josip je bio hvarski notar (oko 1732–54), a Jakov (spominje se oko 1759–61) kancelar hvarske biskupske kancelarije. Poznati su njegovi prijepisi rukopisâ s građom o pučkom ustanku na Hvaru 1510–14: Sommario delle carte attinenti alla miracolosa crocetta della chiesa cattedrale di Lesina (prijepis iz 1760, rkp. u Zbirci rijetkosti NSB-a u Zagrebu; objavio u hrvatskom prijevodu J. Stipišić) i Raccolta di varie memorie attinenti al Miracolo del SS.mo Crocifisso, che si conserva nella Cattedrale di Lesina (prijepis iz 1760, rkp. u Historijskom arhivu u Zadru, ostavština Š. Ljubića). Dana 13. V 1798. primljeni su Boglići iz Hvara u hvarsko Veliko vijeće. Austrijske im vlasti nisu potvrdile plemstvo. U rukopisu Nobiltá di Lesina (u arhivu obitelji Machiedo u Hvaru) zabilježen je njihov grb. Početkom XIX st. ističu se članovi obitelji u javnim službama. Za francuske vladavine Josip je 1807. izabran za vijećnika općinskog vijeća u Hvaru; 1809. zapovijedao je topnicima Narodne garde u gradu. Jakov (1745–1826) izabran je 1809. u hvarsko općinsko vijeće, a nakon preuređenja općinske uprave u Dalmaciji (Napoleonov dekret od 15. IV 1811. o uređenju Ilirskih provincija), izabran je za načelnika hvarske općine. Na tom položaju posebno se zauzimao za gradnju javnih objekata u Hvaru: utvrde Napoleon (prema sačuvanu pismu iz 1812. zauzimao se za bolje nadnice domaćih graditelja) i ceste Hvar – uvala Vir. Dužnost načelnika obavljao je i nakon uspostave austrijske vlasti na otoku sve do oko 1818. U kući Joakima u gradu Hvaru djelovala je 1828–36. Glavna početna škola. On je 1835. bio član hvarske kazališne diletantske družine. Obitelj B. sudjelovala je u osnivanju društva za obnovu kazališnog života u Hvaru 1800. i ponovno 1900. Među potomcima ovih nekadašnjih hvarskih plemića u XIX st. bio je i povjesničar i knjižničar → JAKOV. Petar (1828–1910) je 1859. stekao u Padovi diplomu magistra farmacije; do 1864. djelovao je u Trstu, a iste godine dobio je dozvolu da otvori prvu ljekarnu u Kninu, koju je vodio do 1905. Liječnik Ante (1835–1909) bio je pristaša autonomaša u Dalmaciji. God. 1861. predstavnik je općina Hvar i Komiža u delegaciji dalmatinskih općinskih kongregacija, koja je sjedinjenju Dalmacije s hrvatskim zemljama do saziva idućega Dalmatinskog sabora. Njegov portret, djelo Vlaha Bukovca, čuva se u Galeriji umjetnina u Splitu. God. 1870. iselio je iz Hvara u Argentinu Josip te se u Buenos Airesu bavio privatnom poukom (poučavao je i djecu argentinskog predsjednika N. Avellanede), a poslije se posvetio vojničkom zvanju i stekao čin pukovnika. Nakon napuštanja vojne službe, sudjelovao je u javnom i političkom životu grada Concordia na rijeci Uruguay (provincija Entre Rios), gdje je živio i nakon I svjetskog rata. Napisao je biografiju paragvajskog političara J. G. R. de Francije El Dictator del Paraguay (nije poznato da li je tiskana). Među suvremenicima iz obitelji B. u Hvaru bio je satiričar i prevodilac → VJEKOSLAV BOGLIĆ PERASTI, zvan Điđi. U XIX st. u Starom Gradu na Hvaru živi jedna obrtnička (bačvari) obitelj B. Od 1864. hvarski su Boglići nastanjeni i u Stonu, kamo je doselio činovnik Antun (1817–1873). Ondje je rođen pjesnik i pisac → ANTE, sin činovnika Rudolfa, koji je objavio nekoliko priloga u Gruntovničarskom vjesniku (1932, 1934). Antina je kći filmska kritičarka → MIRA. — Boglići su bili vlasnici ljetnikovca u Milni kod Hvara, koji su stekli naslijedivši potkraj XVIII st. imetak hvarske obitelji Ivaneo Fasaneo. Obiteljska tradicija (zabilježio povjesničar Jakov B., objavio T. Breškovič) kazuje o vezi Boglićâ s gradnjom crkvice Sv. Josipa iz XVI st. na obali u Hvaru (zvanoj Fabrika). Obiteljski arhiv, knjižnica povjesničara Jakova, zbirka pečata, portret ljekarnika Petra (djelo slikara Nike Nardelija) i dr., pohranjeni su u njihovoj negdašnjoj kući u Hvaru, koja je, kao i ostali imetak obitelji, prešla u vlasništvo njihovih srodnika Božića. Arhivalije obitelji nalaze se i u Kaptolskom arhivu u Hvaru te u Arhivu obitelji Kasandrić (pohranjen u Centru za zaštitu kulturne baštine u Hvaru).