JAKŠA

JAKŠA (Giaxa), hvarska plemićka obitelj. Prezime im je patronim od imena praoca Jakše, sina Mikšina, koji se spominje kao općinski sudac u hvarskom Statutu 1331. Javljalo se i u oblicima Iaxa, Jaxa i de Giaxa, od XVII. st. i s pridjevkom Duhnić (u XIX. st. i Duvnić); sporadični oblik Giaxich uzrokuje njihovo pogrješno poistovjećivanje s hvarskom obitelji Jakšić. Potjecali su od Piretića i imali zajednički grb (volovska glava iznad triju greda) s drugim obiteljima iz toga roda. Premda rodoslovlja iz poč. XIX. st. spominju mnoge obiteljske naraštaje od XIV. st., pripadnici obitelji u vrelima su do potkraj XV. st. rijetko posvjedočeni. Tako je 1384. u dokumentima zabilježen Nikola, a 1456. općinski egzaminator Jakša. Pouzdanik Žigmunda Luksemburgovca, Ladislav Jakcs, u historiografiji se pogrješno dovodio u vezu s Jakšama. Barem od XVII. st. Jakše su živjeli i na Visu, gdje su stekli znatne posjede, a kao splitski plemići prvi su put zabilježeni 1667. Mihovil (Mihoj) preselio se 1600. u Khaniju i posvetio liječničkomu pozivu, a viške posjede vodili su njegovi sinovi Frane i Petar. Kao »liečnika slavnog« spominje ga J. Kavanjin u devetom pjevanju, stihovi 62–64, spjeva Poviest vanđelska (Zagreb 1913). Nikola je između 1676. i 1687. u Korčuli bio kancelar, a u Splitu član plemićkoga vijeća i 1701. sudac. Marin se 1695. spominje kao soprakomit hvarske galije, a Antun kao prvi stalni bilježnik na Visu potkraj XVII. st. Među viškim Jakšama istaknuo se Julije (rođ. 1589), sin Andrijin (u. 1601). Prema njegovoj želji i s ostavštinom koju je namijenio u tu svrhu, u Visu je 1667. utemeljena ubožnica, koja je kao jedna od najbogatijih u Dalmaciji djelovala i na poč. XX. st. Ivan Nikola (rođ. 1678, u. nakon 1721) bio je 1715–20. župnik u Kaštel-Štafiliću. Na čakavskom je pisao nabožnu poeziju i povijesne zapiske te prikupio zbirku kaštelanskih crkvenih napjeva (Župni ured u Kaštel-Štafiliću). Prevođenjem psalama i crkvenih himna na hrvatski bavio se Šimun (u. 1742), 1733. zabilježen kao mitronosni opat i kanonik u Mlecima. Prema oporučnoj želji iz 1741, pokopan je u vlastitoj grobnici ispred glavnoga oltara viške crkve sv. Ciprijana, koju je gradio i opremao s drugim članovima obitelji. Među njima i Marinov sin Rafael (rođ. 1750, u. prije 1810), zabilježen 1783. kao brodovlasnik, 1795. mjesni sudac, 1797. predstavnik plemića u izaslanstvu Splitu, koje je nakon pada Mletačke Republike ispitivalo mogućnost predaje Habsburškoj Monarhiji, a spominje se i kao upravitelj viške ubožnice. Od njegove djece poznati su blizanci Marko i Jerolim (rođ. 1788) te Rafael (rođ. 1796). Drugi Marinov sin Joakim (1765–1840), oženjen mletačkom plemkinjom Marianom Corner, postao je 1798. sudac upravnik hvarske komune. Obiteljska se grana, po njem prozvana Jakinovi, nakon njegove smrti trajno preselila na Vis. Sin Frane (1808–1858) bio je viški načelnik, predsjednik Crkovinarstva i član Javne dobrotvornosti. Njegov je sin političar → NIKOLA. Nikolin unuk, pravnik i diplomat Nikola (Nikša; 1908–1989), bio je posljednji muški član obitelji. Rođak Joakima Marinova, Jakov Marija (1751–1809), bio je općinski i biskupski kancelar. Sastavio je latinske stihove o ruskom napadaju na Hvar 1806, a prepisivao je i isprave o zavičajnoj povijesti. Potomci su mu do 1907. živjeli u Hvaru. Brat Vicko (rođ. 1764) bio je hvarski gradonačelnik 1808–11. Njegov sin Jerolim (rođ. 1798), austrijski činovnik u Zadru, imao je sina liječnika Vicka (→ GIAXA). — Kao jedinima od stare hvarske vlastele, obitelji je 1822. priznato austrijsko plemstvo. Posjedovali su brojne zemljišne posjede i kuće, među kojima u Hvaru onu na zidinama kraj jugoistočnih gradskih vrata i sklop kuća južno od crkve Sv. Duha (postupno stjecan od XVII. st.), a u Visu baroknu palaču u naselju Kutu iz XVII. st. (tzv. Jakinovi dvori) te kuću s kulom na položaju Munjcu. Gradivo o obitelji većinom se čuva u Arhivu Muzeja hvarske baštine i Biskupskom arhivu u Hvaru, u Arhivu HAZU u Zagrebu te Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.