Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ERDŐDY, velikaška obitelj s posjedima u Ugarskoj i Hrvatskoj, grana ugarskog roda Bakacs (Bakolcz, hrv. Bakač), čiji su preci bili kmetovi plemićâ Draghfyja de Beltek na posjedu Erdőd (područje današnjeg naselja Ardud u sjeverozapadnoj Rumunjskoj), prema kojem je grana Bakacsa, koja je dobila plemstvo 1459, imala pridjevak »de Erdőd« (Erdewd) iz kojeg se razvilo obiteljsko ime obitelji Erdődy; u dokumentima zabilježeno je u oblicima Erdedi, Erdedy, Erdeody, Erdeödy, Erdeudi, Erdewdi, Erdewdy, Erdewdj, Erdoedi, Herdewdy. Utemeljitelj obitelji Erdődy Petar I (1463–1547), sin Nikole I, brata Tome (→ BAKAČ), državnoga kancelara i upravitelja Zagrebačke biskupije, prvi put se spominje 1489, kada je kralj Matija Korvin potvrdio njegovoj obitelji plemićki list i grb iz 1459. Prema genealogiji obitelji (M. Bedić), Petar I. imao je braću Pavla I (umro nakon 1505), Valentina I (umro prije 1509) i Ivana I (1474–1519), zagrebačkog biskupa. Petru I. podijeljen je 1511. barunat (liber baro de Eberaw, de Monyorókerék) s pridjevkom po posjedu Monyorókerék u ugarskoj županiji Vas (područje današnjeg naselja Eberava, njem. Eberau u Gradišću); taj pridjevak nosili su svi članovi obitelji Erdődy. S barunatom je Petar I. stekao i pravo na novo prezime Erdődy. On je o. 1512. bio kraljevski savjetnik i plaćao porez za posjede Koruška, Dijanovac i Moslavina u Križevačkoj županiji; 1515/16. zabilježen je u dokumentima s pridjevkom »od Moslavine« (de Monozlo); prema tom posjedu nosi prvo on, a potom i cijela obitelj naslov »vječiti knez od gore zaprte Moslavine« (comes perpetuum Montis Claudii). Nakon smrti T. Bakača (1521) naslijedio je Petar I. najveći dio njegovih posjeda u Ugarskoj i Hrvatskoj (Moslavinu, Jelengrad, Dijanovac, Plodin ili Plovdin, trgovište Kutinu, Okić, Cesargrad, Lipovec i Jastrebarsko). Nakon 1521. on je bio veliki župan županije Vas. U bitki na Mohačkom polju 1526. vodio je konjanike; u bitki je sudjelovao i Šimun (→ BAKAČ), zagrebački biskup i ban iz grane roda Bakacs zvane Tompa (u historiografiji pogrešno naveden kao brat Petra I). Obojica su se 1527. priklonila I. Zapolji. Petar I. ratovao je idućih godina protiv pristaša kralja Ferdinanda I. Dana 8. X. 1530. prisutan je pri sklapanju mira između zaraćenih strana u taboru kraj Dišnika i Novog Dvora (blizu Garešnice) i na skupovima s protivnicima 1531. i 1533. God. 1535. on i biskup Šimun priklonili su se kralju Ferdinandu I. Od te godine Petar I. bio je magistar kraljevskih konjušnika i veliki župan ugarske županije Zala. God. 1536. kralj mu je darovao posjede Petrovinu i Šiljakovinu, čemu se usprotivila zagrebačka općina na brdu Gradec; posjedi su bili u susjedstvu posjeda i grada Želina (više ne postoji), koji je isti kralj 1539. založio njemu i njegovoj drugoj supruzi Dori Puchhaim; grad i posjed ostali su u trajnom vlasništvu obitelji Erdődy. Sljedećih godina Petar I. sudjeluje u borbama s Turcima. Bio je dobrotvor franjevaca i 1531. utemeljio je njihov samostan sv. Leonarda opata u Popovdolu (danas selo Kotari iznad Ruda kraj Samobora). U travnju 1539. potvrdio je građanima trgovišta Jastrebarsko povlasticu prava sudovanja (jus gladii) stečenu 1257. God. 1541. bio je bolestan i predao je upravu svojih dobara sinu iz prvog braka sa Sarom Bánffy od LendavePETRU II, kasnijem hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom banu. Petar I. sastavio je svoju oporuku 15. XII. 1544. u Monyorókeréku. U njoj spominje svoje sukobe sa sinom, u kojima je iste godine posredovao i kralj Ferdinand I. To je vjerojatno bio razlog da se Petar I. preselio u Mletke, gdje su on i njegovi potomci primljeni u patricijat. Tamo je i umro 1547. Petar II. imao je sinove → TOMU II, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, i Petra III (1560–1613). Braća su 26. II. 1580. dobili od kralja Rudolfa II. potvrdu grofovskog naslova (podijeljen 1565. Petru II). Petar III, utemeljitelj hrvatske grane obitelji sa sjedištem u Jastrebarskom, ratovao je 1581. protiv Turaka kraj Križevaca i Ivanića te u Turopolju i Pokuplju. K. Ungnad, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, predložio ga je iste godine Hrvatskom saboru za svog zamjenika u vojničkim poslovima, ali Sabor to nije prihvatio. S bratom Tomom II. porazio je Turke u prosincu 1586. kraj Ivanića. Od 1587. Petar III. bio je veliki kapetan Žumberačke kapetanije, kapetan plaćenika i uskoka za Hrvatsku i Kranjsku te zapovjednik uskoka i hrvatskih konjanika, koji su branili Karlovac i Slunj. U listopadu 1591. porazio je Turke kraj Vinice na Kupi, a u srpnju 1592. obranio je svoj kaštel Kerestinec. Potkraj 1592. razbili su Vlasi njegovu četu konjanika kraj Lekenika. U bitki kraj Siska 22. VI. 1593. bio je zapovjednik 500 uskoka i hrvatskih konjanika. God. 1599. napao je Turke u Slavoniji, zauzeo gradove Pakrac i Čaklovec i došao do Požege, gdje mu se pridružio Luka Senčević, koji je Požegu zapalio. Iste je 1599. Petar III. imenovan za kapetana Kraljevstva, ali se već u listopadu odrekao tog položaja. God. 1603. sklopio je ugovor s plemićkim bratstvom Draganićima o pravima bratstva i njegovim obvezama prema vlastelinu — obitelji Erdődy. Za ratovanja bana Ivana II. Draškovića 1605. protiv pobunjenika u Ugarskoj povjerena je Petru III. obrana Banske krajine. Bio je sklon protestantizmu, ali ga se odrekao 1609. pod utjecajem P. Domitrovića, kasnijega zagrebačkog biskupa. — U četvrtom koljenu obitelj Erdődy se podijelila na dvije grane. Prvoj pripadaju potomci Tome II, a drugoj potomci Petra III. Tomin sin Stjepan I (1585–1638) školovao se u Grazu (1602, retorika), a 1604. imenovao ga je kralj Rudolf II. za srijemskog biskupa. Nije bio rezidencijalni biskup. God. 1608. zabilježen je i kao naslovni pečujski biskup. Bio je i vitez Reda zlatnog runa. Darovao je više dragocjenosti franjevcima (na Trsatu 1615) i isusovcima (u Zagrebu 1636. i Varaždinu 1638). Pokopan je u franjevačkoj crkvi na Kaptolu u Zagrebu (podatak iz oporuke njegove sestre Elizabete Moscon, koja je prije smrti odredila da je pokopaju uz njega). Njihov brat Krsto I (1586–1621), utemeljitelj ugarske grane obitelji, bio je 1606. komornik nadvojvode Matije i jedan od zastupnika nadvojvode i kralja Rudolfa II. pri sklapanju mira između Austrije i Turske 1606. kraj utoka rijeke Žitve (Zsitve) u Dunav u blizini utvrde Komárom (danas grad Komárno u Slovačkoj). Od 1621. bio je kapetan Petrinje. Bio je i vitez Reda zlatnog runa i do-brotvor franjevaca u Trnavi (1618). Brat Ivan II (1589–1626) školovao se u Grazu (1602, gramatika) i studirao u Bologni (1611). Nakon smrti Š. Bratulića (1611), zagrebačkog biskupa, zatražio je Ivanov otac Toma II. za svog sina zagrebačku biskupsku stolicu (zabilježio Ambrozij Jaškaj, rektor kolegija u Bologni; izabran je P. Domitrović). God. 1613. Ivan II. rektor je isusovačke Akademije u Ingolstadtu, gdje je tiskan spis Catena Jovis aurea (1613) s posvetom Ad … Joannem Erdeodum … Academiae Ingolstadiane Rectorem magnificum. God. 1615. imenovao ga je kralj Matija za egerskog biskupa; iako Sveta stolica nije potvrdila kraljevo imenovanje, Ivan II. potpisuje se i 1621. kao egerski biskup te veliki župan ugarskih županija Heres i Szolnok i kraljevski savjetnik (u dokumentu kojim svoje kmetove u Cerju kraj naselja Sela kraj Siska oslobađa najvećeg dijela obvezatnih radova; objavio R. Lopašić). Četvrti brat bio je → ŽIGMUND I, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban. — Četvrtom koljenu grane potekle od Petra III. pripadao je njegov sin Petar IV (umro 1659). I on se školovao u Grazu (1612. gramatika). God. 1620. bio je zapovjednik konjanika u Banskoj krajini, od 1625. kapetan utvrde Barilović, od 1628. veliki kapetan Žumberačke kapetanije i karlovački kapetan, a od 1630. i kapetan utvrde Tounj. Njegov brat Tomo III (umro 1669) bio je jedan od povjerenika za Petrinju (1626), a u Hrvatskom saboru član komisijâ za izradbu naputaka izaslanicima u zajednički ugarsko-hrvatski sabor (1655, 1657, 1659, 1664). God. 1658. član je zemaljskog odbora izabranoga od Hrvatskog sabora da upravlja zemljom i zastupa bana za njegove odsutnosti. Bio je dobrotvor isusovačke gimnazije u Zagrebu (1645, 1664). I njegov brat Nikola II. bio je među povjerenicima za Petrinju (1626), a od 1628. kapetan je banskih konjanika i kraljevski komornik. God. 1646. u odsutnosti bana Ivana III. Draškovića brani Bansku i Vojnu krajinu, a 1650. mjesto bana N. Zrinskog brani Pokuplje. God. 1651. član je komisije koju je od te godine Hrvatski sabor slao u Beč na vijećanje s kraljem i predstavnicima susjednih zemalja o uređenju odnosa u Hrvatskoj. Od 1651. on je i kraljevski posteljnik. Bio je dobrotvor crkvenih redova; s bratićem, banom Žigmundom I, utemeljio je franjevački samostan u Klanjcu (1630), a bio je i dobrotvor crkve sv. Katarine i isusovačkog samostana u Zagrebu (1631, 1641, 1647). Dao je sagraditi kapelu sv. Franje Ksaverskog na putu iz Zagreba u Šestine (posvećena 1658). Iste je godine prodao I. Zakmardiju grad Olimje (Ulimje). Zakmardi je njemu u čast napisao spis Apologia comitis Nicolai Erdödy (spis spomenut u Zakmardijevoj oporuci), a J. Habdelić posvetio mu je svoje djelo Zercalo Mariansko (Graz 1662). Nikolin brat Vuk I (umro 1645) školovao se u Grazu (1612, gramatika). U siječnju 1619. izabran je za kapetana Kraljevstva i idućih godina branio Pokuplje. Bio je kapetan Petrinje (1624–45). God. 1641. sudjelovao je u sukobima s Turcima iz Kladuše. Sa suprugom Barbarom Turóczy uveden je 1638. u posjed vlastelinstava Ludbreg i Vinica. Njegov brat Šimun bio je o. 1635. vlasnik kurije Nebojse. On i njegova braća Petar IV, Tomo III, Nikola II. i Vuk I, sklopili su 1644. sporazum sa zagrebačkim Kaptolom oko ostavštine T. Bakača (spor je trajao od 1521). Imali su i brata Valentina II, koji se spominje samo 1622. kao učenik u Grazu, skupa sa sedmim bratom Franjom I, koji je o. 1627. bio opat benediktinske opatije Szt. György de Ják (Jáak, Gyák), a od 1630. zagrebački kanonik. Umro je prije 4. V. 1631. Sestra Barbara bila je supruga Petra III. Šimuna Rattkaya i majka Jurja II. Rattkaya, povjesničara. Zbog razvrgnutih zaruka njezine sestre Ane Marije (Marijane) s banom Nikolom Frankapanom Tržačkim, vodila se 1621. parnica pred duhovnim sudom u Zagrebu. — U petom koljenu iz grane Tome II. zabilježen je u genealogijama Tomo IV, sin bana Žigmunda I. Tu su granu nastavili samo potomci Krste I. Iz braka s Barbarom Thurzó (1626. preudala se za Ivana III. Draškovića) imao je tri sina i kćer Elizabetu udanu Keglević (umrla 1641). Njezin brat Juraj I. senior (umro 1669) bio je veliki župan Varaždinske županije (1639–65). God. 1647–49. imao je naslov glavnoga komornika, a 1653–69. bio je kapetan Koprivnice. Bio je stalni član ugarskog izaslanstva u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (1655–62), a od 1662. tavernik za Ugarsku. Ženidbom s Elizabetom Batthyány stekao je utvrdu i vlastelinstvo Grebengrad. Skupa su obnavljali franjevački samostan i crkvu u Remetincu ispod Grebengrada (1645–57). Na tom vlastelinstvu on je već prije 1668. posjedovao majur (marof) i kuriju »Novi-Major aliter Lepenye vocata« u dolini Bednje te majur Kamena Gorica kraj Podruta. U povodu njegove smrti objavljena je elegija J. Kerija (Virtus post fata. S. l. 1669). Jurjev brat Mirko I (1620–1690) bio je kapetan Petrinje (1645–65) i Koprivnice (o. 1676). Sukobljavao se s građanima trgovišta Jastrebarsko (1646–70), a zbog njegovih nasilnih postupaka i nametanja novih tereta, pobunili su se njegovi kmetovi na vlastelinstvu Novigrad u Posavini što je izazvalo opću pobunu na tom području (1653–59); buna se ponovila 1670/71. On je 1670/71. bio član sudskog vijeća koje je sudilo optuženima u zrinsko-frankapanskoj uroti. God. 1681–87. tavernik je za Ugarsku, kraljevski komornik i savjetnik, a 1682–90. i veliki župan Varaždinske županije. Bio je dobrotvor franjevačkih samostana u Jastrebarskom i Klanjcu, gdje je dao sagraditi kapelu sv. Lucije (više ne postoji), isusovačkog samostana u Zagrebu, pavlinskog samostana u Lepoglavi (o tome svjedoči natpis iz 1676. nad ulazom u samostansku crkvu) i crkve sv. Marije Snježne u Volavju kraj Jastrebarskog. Umro je u Cesargradu i pokopan u franjevačkoj crkvi u Klanjcu gdje se nalazi njegov sarkofag. Njegov brat Gabrijel I. bio je 1647. član ugarskog izaslanstva u austrijsko Državno vijeće. Obavljao je i dužnost predstojnika Ugarske riznice te bio vrhovni meštar kraljevskih vratara. U isusovačkoj (poslije do 1786. pavlinskoj) crkvi Uznesenja Marijina u Varaždinu dao je 1657/58. sagraditi pobočnu kapelu sv. Franje Ksaverskog (natpis i grb u jednom medaljonu). — U petom koljenu iz grane Petra III. spominje se Žigmund II, sin Šimuna, samo kao učenik u Grazu (1654, sintaksa). Tu su granu nastavili samo potomci Vuka I. I njegov sin Vuk II. školovao se u Grazu (1637, principi). Ratovao je protiv Turaka. Nakon očeve smrti (1645), naslijedio je posjed Vinicu u Varaždinskoj županiji. Bratovština sv. Barbare iz crkve sv. Vida u Brdovcu posvetila je molitvenik Pobožne molitve (Beč 1678) njegovoj supruzi Barbari Drašković i njezinoj sestri Ivani Magdaleni (Julijani), prvoj supruzi Vukova brata → NIKOLE III, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana. I treći brat Juraj II. iunior (umro 1674) školovao se u Grazu (1639, gramatika). Uz naslijeđeno vlastelinstvo Ludbreg, posjedovao je vlastelinstvo Belec (nakon 1657), koje je nakon njegove smrti pripalo njegovoj udovici Elizabeti Keglević (umrla 1706). Bila je donatorica crkve na lokalitetu Kostanjevec (Kostanjec) kraj sela Belec (1677), na kojem je u XVIII. st. sagrađena crkva sv. Marije Snježne; u vezi s tom crkvom spominje se general pavlinskog reda Stjepan VII. Ordódy(u lit. kadšto pogrešno ubrajan u Erdődyje). Elizabeta je bila i donatorica kapucina u Varaždinu (o. 1701), pavlina u Lepoglavi i crkve sv. Vida u Brdovcu. — Šestom koljenu iz grane Tome II. pripadao je Aleksandar I, sin Jurja I. Školovao se u Grazu (1658, sintaksa). Bio je veliki župan Varaždinske županije (1665–82), pukovnik i kapetan Petrinje (1695–1723), a 1697. i zapovjednik njemačkih plaćenika. God. 1707–16. veliki je župan županije Vas, a potom predstojnik Ugarske riznice te do 1723. stalni član ugarskog izaslanstva u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. God. 1708. ugušio je pobunu kmetova u Letovaniću. Dao je obnoviti kapelu sv. Duha u Jastrebarskom (1697). Umro je prije 1. VIII. 1724. Njegov bratić Adam, sin Mirka I, odrekao se 1665. položaja velikog župana Varaždinske županije. Nakon 1666. više se ne spominje. Njegova udovica Elizabeta Rákóczy (umrla 1707) preudala se za njegova bratića Jurja III (1645. ili 1647–1712), sina Gabrijela I. i Judite Amadé (umrla 1678). Juraj III. bio je veliki župan Varaždinske županije (1690–1712) te ugarskih županija Bars, Arva i Saros (od o. 1698), tavernik za Ugarsku (1693–1705), dvorski sudac (od 1705), tajni kraljevski savjetnik i komornik te vitez Reda zlatnog runa. God. 1707. jedan je od poslanika Hrvatskog sabora u Beč kralju Josipu I (prijedlog za ukidanje Varaždinske ili Slavonske krajine). Nakon smrti bana Nikole III. bio je skrbnik njegove djece. Popravljao je utvrdu Varaždin (natpis iz 1705). Bio je donator kapucina u Varaždinu i franjevaca u Kotarima i Klanjcu (tamo se nalazi sarkofag njegove supruge Elizabete Rákóczy) i utemeljitelj župe sv. Ane u Osekovu (1711). Njegova korespondencija nalazi se u Središnjem arhivu obitelji Erdődy. Njegov brat Krsto II (Krsto Antun, umro 1704) bio je zapovjednik kraljevske straže (nakon 1681), predstojnik Ugarske riznice i tavernik za Ugarsku (do 1693). S četom od 100 Hrvata sudjelovao je u obrani Beča od Turaka (1683); zbog iskazane hrabrosti primio ga je kralj Leopold I. u svoju užu pratnju. U genealogijama su zabilježeni njegov brat Aleksandar II. i dvije sestre. — Grani Petra III. u šestom koljenu pripada Petar V, sin Jurja II. Školovao se u Grazu (1664, gramatika). Njemu i njegovoj braći Žigmundu III (ne spominje se u genealogijama) i Franji II (Ivan Franjo, umro 1694), posvetio je B. Milovec molitvenik Dušni vrt (Beč 1664). I Franjo II. školovao se u Grazu (1668, principi). God. 1682. bio izaslanik Hrvatskog sabora u susjedne zemlje tražeći pomoć za borbu protiv Turaka. Bio je pukovnik i kapetan Petrinje (1687–94), Kostajnice i Letovanića (od 1693), kraljevski savjetnik i posteljnik. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu. U povodu njegove smrti tiskan je anonimni spis (Rota nativitatis… Graz 1694). Njegova sestra Ana Kristina (umrla 1678. ili 1679) bila je supruga Žigmunda II. Rattkaya i majka A. B. Rattkaya, senjsko-modruškog biskupa. Bratić Franje II, Tomo V (Tomo Vuk), sin bana Nikole III, školovao se u Grazu (1665, sintaksa). Bio je kapetan Petrinje (1670–87); nakon 1687. više se ne spominje. P. Vitezović Ritter posvetio mu je anagram (zbirka Fata et vota… Beč 1699, 255). Njegov brat Nikola IV (1691–1706) umro je za školovanja u Grazu i pokopan je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu. Bio je posljednji muški potomak grane Petra III. Njegova sestra Ana Barbara bila je udana za Dizmu Andriju Auersperga, čija je obitelj tako stekla njezine posjede Bosiljevo i Belec. S njom je grana Petra III. izumrla i u ženskoj lozi. Vlasništvo posjedâ te hrvatske grane potvrdio je kralj Josip I. već 1707. ugarskoj grani Tome II, koja je nastavila obiteljsku lozu. — Sedmom koljenu te grane pripada Aleksandar III (umro 1729), sin Aleksandra I. i Kristine Csáky. Školovao se u Grazu (1687, poetika). Bio je predsjednik Ugarske komore, predsjednik komisije za razgraničenje u Ugarskoj (1718), veliki župan Varaždinske županije (1713–29) i županije Vas. Bio je general i kapetan Petrinje (1723–28). Njegov rođak Juraj IV. Leopold (1672–1759), sin Krste II. i Suzane Pálffy de Erdőd, polazio je isusovačku gimnaziju u Požunu. God. 1707. član je izaslanstva Hrvatskog sabora za sređivanje prilika u Varaždinskom generalatu; 1712–18. kapetan je Kostajnice, 1718–23. potkapetan Kraljevstva, 1729–59. veliki župan Varaždinske županije, od o. 1732. predsjednik Ugarske komore, od 1748. dvorski sudac i državni barun, a od 1752. vitez Reda zlatnog runa. Bio je i prisjednik Stola sedmorice, vijećnik Ugarskoga namjesničkog vijeća, čuvar ugarske krune, predstojnik Ugarske riznice, kraljevski komornik i savjetnik i veliki župan županija Bars i Arva. U ime svoje obitelji nastojao je 1743–46. bez uspjeha oko pripajanja kotara Kutine Banskoj Hrvatskoj i Križevačkoj županiji i spajanja kutinskog vlastelinstva (vraćeno obitelji Erdődy 1738) s obiteljskim posjedom Moslavinom. God. 1754. kupio je od Josipa Esterházyja posjede Kuzminec, Grbaševac i Rasinju. U Popovači je dao sagraditi barokni dvorac (1746–54). Tih godina pobunili su se i njegovi kmetovi u Moslavini (1755–57). Njegov brat Ladislav I. Adam (Adam, 1677–1736) posvećen je u proljeće 1707. za biskupa u Nitri. Bio je član više izaslanstava iz Hrvatske u Beč (1719–21. pregovori o zimovanju njemačke vojske, a 1724. o sudstvu i porezima). Obavljao je dužnost potkancelara, a od 1724. kancelara Ugarske kancelarije. U povodu njegove smrti tiskan je spis B. Schwahotzyja (Neniae comiti L. A. Erdödy. Požun 1736). Njegov brat Gabrijel II. Antun (1684–1744) polazio je isusovačku gimnaziju u Požunu. Bio je prepošt ostrogonskoga Kaptola, opat benediktinske opatije Szt. Győrgy de Ják i kraljevski savjetnik. U Hrvatskom saboru zastupao je cijelu obitelj Erdődy (1707, 1709). Za egerskog biskupa posvećen je u Beču 1715. Bio je donator zagrebačke katedrale (1709. tapiserije) i franjevaca u Klanjcu (križ okovan srebrom 1715). Njemu je posvećen spis Argus oculatus (Požun 1733), a u povodu njegove smrti tiskani su u Košicama 1745. spisi F. K. J. Dessöffyja i L. Auera. I njegov brat Mirko II. Juraj (umro 1736) polazio je gimnaziju u Požunu, gdje 1695. s braćom sudjeluje u školskim predstavama (F. Fancev). Kada se 1718. zahvalio na položaju potkapetana Kraljevstva, imenovan je za pukovnika i kapetana Kostajnice, Jasenovca i Novoga Grada na Uni. Od 1734. kapetan je Petrinje (posljednji iz obitelji Erdődy). Bio je pokrovitelj kapucina Štefana Zagrepca, koji mu je posvetio treći svezak svoga djela Hrana duhovna (Zagreb 1723) i donator crkava (Sv. Juraj ob Jezeru, Sv. Katarina u Zagrebu). U crkvi sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu nalazi se votivna slika s njegovim likom. Njegov je brat Josip I (umro 1723) polazio 1705. isusovačku gimnaziju u Zagrebu. Bio je oženjen Terezijom Berényi. — Osmom koljenu iz ogranka poteklog od Jurja I. pripada Ladislav II (1693–1747), sin Aleksandra III. koji je bio 1728–33. kapetan Petrinje, a 1733–47. major u Banskoj krajini. God. 1739. predsjednik je komisije za regrutiranje u općem ustanku (insurekciji). God. 1740. stekao je darovnicom kralja Karla VI (uz odštetu od 80000 forinti) posjede obitelji Pethő de Gerse (izumrle u muškoj lozi) u Varaždinskoj županiji (potvrda kraljice Marije Terezije 1742). Na stečenim posjedima gradio je dvor u Gornjem Cerju i pregradio dvor u Ivancu (1744); obnavljao je i grad Jastrebarsko (1741). Darovao je iste godine oltar franjevačkoj crkvi u Kotarima. I njegova udovica Ana Marija Illesházy (umrla 1765) bila je dobrotvorka crkava (franjevačka crkva u Klanjcu, župna crkva u Ivancu). Njegov brat Ljudevit I (1694–1753) bio je u vojnoj službi od o. 1732. Kao pukovnik sudjelovao je u regrutiranju u općem ustanku (1741. i 1745). Bio je predsjednik komisije za pridruživanje donje Slavonije Banskoj Hrvatskoj (1743) i predsjednik povjerenstva koje je istraživalo samovoljni povratak hrvatskih banderijalnih četa iz Italije u Hrvatsku (1743/44). Vodio je izaslanstvo Hrvatskog sabora u Beč zbog pokušaja Dvora da od Banske Hrvatske odvoji prekokupske i primorske krajeve (1747). Od 1748. banski je namjesnik u Hrvatskoj (potvrda u siječnju 1749) i general-major. Iste je godine imenovan za velikog župana Požeške županije (uveden u dužnost 1750). God. 1750. umrla je njegova supruga Kristina Stubenberg, koja je prva u Zagrebu priređivala javne plesove i sudjelovala u igrokazima; pokopana je u franjevačkoj crkvi u Jastrebarskom. Po nalogu kraljice Marije Terezije Ljudevit I. posredovao je 1751. u pobuni pravoslavnih krajišnika (Kiugova buna). Iste je godine promaknut u čin podmaršala. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Kotarima. Treći brat Stjepan II. školovao se u Grazu (1720, sintaksa); nakon 1725. više se ne spominje. Iste godine umro je četvrti brat Karlo I. — Iz ogranka Gabrijela I. u osmom koljenu muške potomke imao je samo Juraj IV. Leopold sa suprugom Terezijom Esterházy. Njihov sin Antun I, general i kraljevski komornik, bio je veliki župan ugarske županije Arva (od oko 1751) i Varaždinske županije (1760–67), kojoj je Marija Terezija 1763. podijelila grb (nešto izmijenjeni grb obitelji Erdődy). Bio je dobrotvor franjevačke crkve u Klanjcu (oltar 1762). Nakon 1769. više se ne spominje. Njegov brat Ivan Nepomuk I (1723–1789) bio je savjetnik Ugarske komore (1749), vijećnik Ugarskoga namjesničkog vijeća (1752), veliki župan ugarske županije Zólyom (od o. 1760) i Varaždinske županije (1770–84), kojoj je darovao njezinu prvu poznatu zastavu. Bio je i dobrotvor tamošnjeg stanovništva za nerodnih godina. U Ugarskoj je bio i kraljevski natpeharnik, tajni savjetnik i glavni komornik (1789). Bio je sklon glazbenoj umjetnosti. Imao je kapelu i od 1785. uzdržavao opernu družinu i orkestar. U njegovoj ostavštini bile su i knjižnica, galerija slika u Požunu te glazbeni arhiv u njegovu dvoru Gálgoczu (danas Hlochovec u Slovačkoj); arhiv je dijelom propao za II. svjetskog rata. Njegov brat Krsto III, kraljevski komornik, trgovao je žitom i stokom i bio član više trgovačkih društava u Ugarskoj. Zbog kartaških dugova u Genovi, zaplijenjeni su mu 1777/78. posjedi u Hrvatskoj. Umro je prije 1793. U genealogijama su navedena i njegova braća Josip II. i Danijel te sestra Marija Josipa. — Devetom koljenu prvog ogranka (potomci Jurja I) pripadao je Nikola V (1719 — prije 21. IV. 1760), sin Ladislava II, koji je bio savjetnik Ugarskoga namjesničkog vijeća (1747), veliki župan županije Zólyom (od 1751), savjetnik Ugarske kancelarije u Beču i referendar pri vrhovnom trgovačkom direktoriju (od 1759). Njegov brat Aleksandar IV (umro 1793), bio je od o. 1765. u vojnoj službi; 1790. major je u Banskoj krajini, a 1784–93. veliki župan Varaždinske županije. Njihova su braća → IVAN NEPOMUK II, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, i Karlo II, kapetan, koji je bio dobrotvor župe i župne crkve sv. Marije Snježne u Kutini te u genealogijama zabilježeni brat Žigmund IV. te sestre Marija i Franjica. Sin njihova strica Ljudevita I, Leopold I (1740–1770), nije sudjelovao u javnom životu. Njegov brat Josip III. Kristijan (1741–1764) imenovan je u dječjoj dobi (1750) za pješačkoga kapetana u Banskoj krajini, a brat Ladislav III (1746–1786) bio je od 1770. vijećnik Hrvatskoga kraljevskog vijeća (utemeljeno 1767) i 1777. veliki župan Križevačke županije. Od 1772. bio je više od jednog desetljeća član dviju masonskih loža u Varaždinu. I on je imao svoju kapelu, a kapelnika I. Pleyela sâm je školovao. Njegova prva supruga Julijana Drašković (od o. 1774; prvotno udana za brata mu Leopolda I; umrla o. 1784), svirala je glasovir; sačuvana je njezina notna knjiga (HDA, ostavština F. K. Kuhača). Ladislav III. umro je u Beču, gdje je 1788. na dražbi u dobrotvorne svrhe rasprodana njegova bogata zbirka muzikalija. U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu čuva se njegov portret (kopija) i portret njegove supruge Julijane Drašković (rad bečkog slikara J. M. Millitza). Njegov rođak iz drugog ogranka (potomci Gabrijela I), Antun II, sin Ivana Nepomuka I, bio je kraljevski komornik. Njegov brat Josip IV (1754–1824) bio je kancelar Ugarske kancelarije i veliki župan ugarskih županija Hont (od 1779) i Nitra (od 1810) te Požeške županije (1790–97). Bio je vitez Reda zlatnog runa (od 1808), meštar kraljevskih nadstolnika i kancelar Reda sv. Stjepana. Upravljao je zajedničkom upravom obiteljskih posjeda u Hrvatskoj (Prefectura bonorum Croatorum, utemeljena o. pol. XVIII. st.; tada je obitelj imala oko 4000 kmetskih obitelji). Imao je kvartet glazbenika za koji je skladao i J. Haydn (uz ostalo i poznati Kaiserquartet). U Gálgoczu je sagradio kazališnu zgradu. Njegovom smrću izumro je drugi ogranak (potomci Gabrijela I) u muškoj lozi. — Od desetoga koljena obiteljsku lozu nastavljaju samo potomci Jurja I. Ljudevit II (Rudolf Ljudevit, 1749–1794), sin Nikole V. i Terezije Batthyány, bio je kraljevski komornik, savjetnik i referendar. Kraljica Marija Terezija imenovala ga je 1776. za komesara pri izboru profesorâ Kr. akademije znanosti i Glavne gimnazije u Zagrebu, utemeljenih iste godine. Utvrdio je s predstavnicima pavlina uvjete pod kojima će njihov red preuzeti obuku u hrvatskim gimnazijama. I Ljudevit II. je imao kapelu i svirao violinu. Bio je mason i utemeljitelj masonske lože u obiteljskom dvoru Monyorókerék (konstituirana 1776). Na grebengradskom vlastelinstvu dao je 1776. sagraditi novi dvor, Novi Marof, oko kojeg se uz cestu Zagreb—Varaždin razvilo istoimeno naselje. Njegov bratić Petar VI (rođen 1771), sin bana Ivana Nepomuka II, bio je 1809. major pješaštva općeg ustanka. Njegova supruga Ana Marija Niczky (1778–1837) bila je od o. 1803. u prijateljskoj vezi s L. van Beethovenom, koji joj je posvetio više skladba. Pisma koja joj je pisao objavljena su u Leipzigu 1867. Brat Petra VI, Juraj V, posjedovao je uz posjede u Varaždinskoj županiji, s bratom Karlom III, kraljevskim komornikom, i vlastelinstvo Kutinu na kojem su se 1815. pobunili kmetovi. Karlo III. bio je veliki župan Varaždinske županije (1806–11); i brat Aleksandar V (umro 1823) obavljao je tu dužnost (1811–23); 1823. priznao je općini Varaždin posjede i povlastice iz povelje kralja Andrije II (1209). Između 1806. i 1813. privremeno je upravljao i Požeškom županijom. Posjedovao je vlastelinstvo Dubravu kraj Pregrade i druge posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj. Imali su i braću Žigmunda V (1775–1815) i Tomu VI (umro 1808). Njihova sestra Suzana (rođ. 1782) spjevala je 1807. prigodnicu majci Tereziji Pálffy de Erdőd (tiskana u Zagrebu s. a.). Njihov rođak iz istoga koljena bio je Franjo III (rođ. 1768), sin Leopolda I. i Julijane Drašković, koji je umro kao dijete. Njegov bratić Juraj VI (1785–1859), sin Ladislava III. i njegove druge supruge Agate Schildfried, bio je veliki župan Varaždinske županije (1824–27, te ponovno od 1836) i zamjenik župana (1827–34). Sa suprugom Marijom Aspermont Linden (1787–1866) dao je u Mađarevu kraj Novog Marofa sagraditi župnu crkvu sv. Vida (1824) i osnovnu školu (1845). — Jedanaestom koljenu pripadao je Karlo IV. Nikola (umro 1833), sin Ljudevita II. Njegov rođak August (1806 — o. 1816), sin Petra VI, umro je mlad, a stric Juraj V. imao je sina Karla V (1793–1836), kraljevskoga tajnog savjetnika i velikog župana Varaždinske županije (1827–36). Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu, gdje je pokopana i njegova supruga Henrijeta Harbuval Chamaré (1795–1841). Brat Karla V, Ivan Nepomuk III (1794–1879) bio je mađaron kao i većina tadašnjih članova obitelji Erdődy. U Zagrebu je bio prisjednik Banskog stola (1824) i Kraljevinskog suda (1825), a od 1827. tajnik Ugarskoga namjesničkog vijeća u kojem je od o. 1843. vijećnik, a od 1861. savjetnik. U Hrvatskom saboru je 1836. član Odbora za uređenje poslovnika i vođenje dnevnika. Od 25. V. do 31. VIII. 1848. bio je guverner Riječkoga gubernija. God. 1860. izabran je za prvog predsjednika Čitaonice zagrebačke, društva narodnjaka i unionista — protivnikâ bečkog centralizma. U veljači 1861. uveden je u dužnost velikog župana Varaždinske županije u kojoj je 1834–44. bio zamjenik i administrator (za župana ponovno izabran 1867). God. 1861. sudjeluje kao veliki župan u radu Hrvatskog sabora; u svezi sa saborskom raspravom o državnopravnom položaju Hrvatske prema Carevinskom vijeću i Ugarskoj optužio je s J. Jankovićem pred kraljem Franjom Josipom I. zastupnike Narodne stranke da zagovaraju stvaranje jugoslavenske države. U saboru je bio ponovno 1872–75. među velikašima. Sa suprugom Terezijom Raczyńskom (1820–1909), posjedovao je u Banjskim dvorima u Ladanju u varaždinskom kraju, velike zbirke slika, sagova, pokućstva, posuđa i dr. (sve je izgorjelo u požaru 1919). Njegova supruga Terezija bavila se slikanjem. Bila je dobrotvorka. U Vinici je dala sagraditi i utemeljila zakladu za osnovnu školu za djevojčice (1897). Sahranjena je uza supruga u kapeli u perivoju Banjskih dvora. Brat Karla V. i Ivana Nepomuka III, Antun III (1797–1864), kraljevski komornik, sudjelovao je u veljači 1841. u utemeljenju Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu. Uz ostalo posjedovao je i vlastelinstvo Štakorovec–Stančić. Sestra Amalija (rođ. 1800), udana Pálffy de Erdőd, imala je posjed i dvor Lupinjak kraj Pregrade. Njezin stric Tomo VI. imao je sina Nikolu VI (1803–1809), a drugi stric Žigmund V. sa suprugom Marijom Festetić (umrla 1837) sina Aleksandra V. Ljudevita (rođ. 1804). U 1840-im pripadao je ugarskoj opoziciji, koja je okupljala protivnike Beča. God. 1848/49. član je prve nezavisne ugarske vlade. Kasnije se povukao iz političkog života. God. 1851 (ugovor 1852) prodao je Nove Dvore kraj Zaprešića banu J. Jelačiću. Zanimao se za moslavački folklor i bavio slikanjem (akvarel — pejsaž Moslavine iz 1839. u Državnom arhivu u Szombathelyju). Njegov rođak Stjepan III (1813–1896), sin Jurja VI, bio je kraljevski komornik, tajni savjetnik, natkonjušar i vitez Reda zlatnog runa. Njegov brat Ljudevit III (1814–1883) imao je posjede samo u Ugarskoj. Treći brat Karlo VI (1816–1864), husarski kapetan (o. 1847), naslijedio je od oca vlastelinstva Grebengrad—Novi Marof i Jastrebarsko, a 1860. kupio je Vidovec u Varaždinskoj županiji. — Dvanaestom koljenu pripadao je Kajetan (1795–1856), sin Karla IV. Nikole, utemeljitelj Kajetanove grane obitelji, kojoj članovi više nisu živjeli u Hrvatskoj. Sudjelovao je 1845. u zasjedanju Hrvatskog sabora. Sastavio je regesta dokumenata iz ostavštine Eleonore Patačić (rkp. iz 1837. Elencus Litteralium instrumentorum. Arhiv HAZU, sig. I. d 20). Banskom ogranku (potomci bana Ivana Nepomuka II) pripadala je → SIDONIJA, udana Rubido, pjevačica, kći Karla V. Njezina sestra Aleksandrina (1829–1877), udana Kulmer, bila je dobrotvorka i pokroviteljica HGZ (1866–74). Imale su još jednu sestru i brata Jurja VII (1823–1849) koji je, kao Sidonija, bio pristaša hrvatskoga narodnog preporoda. Njegov bratić Ivan Nepomuk IV (1847–1878), sin Antuna III, naslijedio je od oca vlastelinstvo Štakorovec–Stančić. Od 1872. bio je među velikašima u Hrvatskom saboru, a isto tako i Julije (rođ. 1845), sin Stjepana III, poručnik ugarske domobranske konjice, kraljevski komornik i savjetnik. U nekim genealogijama zabilježena su i njegova braća Ladislav IV. Gobert (rođ. 1837), husarski poručnik, i Franjo IV (rođ. 1842). Njihov bratić Juraj VIII (rođ. 1843), sin Ljudevita III, živio je u Europi i Americi. Kći njegova strica Karla VI. bila je Julija (→ DRAŠKOVIĆ), slikarica. Njezin brat Rudolf I (rođ. 1846), bio je od 1872. među velikašima u Hrvatskom saboru i dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke u Zagrebu. On i njegova supruga Lujza Drasche von Wartinberg bili su dobrotvori Opće pučke škole u Mađarevu, a 1890. utemeljili su (1898/99. proširili) bolnicu »Saluti« u selu Možđenec kraj Novog Marofa, u kojoj su se besplatno liječili stanovnici toga kraja i šire okolice. Rudolfov brat Stjepan IV (1848–1922) naslijedio je od oca Jastrebarsko. Bio je političar, član Unionističke stranke, a nakon njezina neuspjeha na izborima (1871/72) član Narodne stranke. U Hrvatskom saboru bio je među velikašima (1872–1918), osim 1887–92. i 1897–1902. kada je zastupao izborni kotar Jastrebarsko i 1893–97. izborni kotar Ogulin. Do 1906. bio je predsjednik Kluba Narodne stranke u Saboru; iste god. pokušao je stranku preustrojiti s N. Tomašićem i L. Čavrakom Letovanićkim, ali je ona nakon izbornog neuspjeha (1906) ubrzo prestala postojati. U dvoru Jastrebarsko imao je bogatu prirodoslovnu zbirku. Tamo je umro i bio pokopan na mjesnom groblju. U genealogijama se spominje njegov brat Franjo V (rođ. 1853). — Većina članova obitelji iz trinaestog koljena živjela je izvan Hrvatske. Tom koljenu pripadala je Olga (rođ. 1845), jedino dijete Jurja VII. i supruga Ljudevita, sina Metela Ožegovića. Njezin rođak Tomo VIII (1868–1918), sin Ivana Nepomuka IV, kandidirao se na listi Narodne stranke na izborima za Hrvatski sabor 1897 (nije izabran). Na vlastelinstvu Štakorovec–Stančić bavio se uzgojem trkaćih konja i nastupao na konjičkim turnirima. God. 1914. prodao je posjed i preselio u Požun; umro je u Beču. Njegov brat Leopold IV (1869–1935) bio je u mladosti poručnik konjice, a potom do 1918. vladin činovnik. Umro je u Varaždinu. Treći brat Koloman (rođ. 1873), bio je vlasnik posjeda Klemenovo–Svedruža kraj Pregrade. Njihov rođak Rudolf II (1883–1932), sin Rudolfa I, rasprodao je vlastelinstvo i dvor Novi Marof (do 1923) i iselio iz Hrvatske. — Svi članovi iz četrnaestog i petnaestog koljena živjeli su izvan Hrvatske. — Središnji arhiv obitelji pohranjen je u Središnjem državnom arhivu Slovačke u Bratislavi. Dio arhiva obitelji nalazi se i u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, a arhivske građe ima i u HDA i Arhivu HAZU u Zagrebu.

LIT.: Obitelj. — Hof- und Staats- Schematismus des österreichischen Kaiserthums. Wien, 1816, 1824, 1828, 1839. — Genealogisches Taschenbuch der deutschen gräflichen Häuser. Gotha 1847, 185–187. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 1. Pest 1857, 100–104; 4. 1858, 59–72; 9. 1862, 38–39, 76. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon der Kaiserthums Oesterreich, 4. Wien 1858, 66–69. — R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, 26, 28, 35, 41, 44, 112–113, 181, 191, 194, 201, 204, 222. — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 2. Zagreb 1879, 51, 56, 60, 75–77, 80–85, 88, 91–92, 98, 109–110, 114, 117, 130–135, 153, 156, 158, 170, 182–184, 193–195, 197, 199, 202–203, 205, 209, 216, 227, 329, 336–337. — R. Lopašić: Žumberak. Zagreb 1881, 30, 35. — Isti: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889, 465, 472. — I. Kukuljević Sakcinski: Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t.d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1891, 66, 72–74, 89–92, 125, 234, 281–282, 299, 329, 332, 341–342, 345, 348, 351. — L. Aigner (Abafi): Geschichte der Freimaurerei in Oesterreich-Ungarn, 3. Budapest 1893, 332–341. — G. Csergheö: Der Adel von Ungarn. Nürnberg 1893, 27, 157–158, 474. — Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Zagreb 1894–1918. — R. Lopašić: Hrvatski urbari, 1. Zagreb 1894. — I. Bojničić: Plemstvo i bogatstvo obitelji Erdödy. Prosvjeta, 3(1895) 1, str. 12, 14–15; 2, str. 44–46. — R. Lopašić: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 41, 49, 73–74, 77–78, 116, 247. — Gothaisches genealogisches Taschenbuch der gräflichen Häuser. Gotha 1897, 316–320; 1912, 277–280. — E. Laszowski: Cesargrad. Prosvjeta, 5(1897) 4, str. 117–118. — Isti: Okić-grad. Ibid., 13, str. 399–400. — Isti: Želin–Čiče. Ibid., 14, str. 435; 15, str. 455–456. — Isti: Sv. Lenard. Ibid., 23, str. 731–732. — J. Janković: Pabirci po povjesti Županije varaždinske. Varaždin 1898, 21–103, 109–110, 112, 115, 124, 126–127. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 8–9, 44. — V. Bunyitay, R. Rapaics i J. Karácsonyi: Monumenta ecclesiastica tempora innovatae in Hungaria religionis illustrantia, 1–4. Budapestini 1902–1909. — K. Horvat: Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva hrvatskoga. Rad JAZU, 1905, 160, str. 81–83, 86–88, 90, 96–97, 99–100, 109, 111. — Lj. Ivančan: Potomci plemena Ake. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905) 1, str. 74–76, 79, 82. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 2–4. Zagreb 1905–1908. — J. Kempf: Požega. Požega 1910, 139, 240–246. — V. Klaić: Sutla. Hrvatsko kolo, 6(1910) str. 125–126, 140, 144, 146–147. — Isti: Prilozi za povjest grada Zeline. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 11(1910–11) str. 15–16. — S. Širola (Z. J.): Grad Kerestinec. Prosvjeta, 19(1911) 15, str. 465, 486. — Đ. Szabo: Izvještaj o radu Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u godini 1911. III. Spomenici kotara Klanjec i Pregrada. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 12(1912) str. 208–209, 224–226, 228–229. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 1–5. Zagreb 1912–1918. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 9. Zagreb 1913. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1–3. Zagreb 1914–1917. — Đ. Szabo: Spomenici kotara Krapina i Zlatar. Zagreb 1914, 18, 43–44, 48. — Isti: Spomenici kotara Ivanec. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 14(1915–19), str. 28, 50, 54, 57. — Isti: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920, 45, 51–52, 73, 79, 82, 85, 88–90, 107, 133, 174. — D. Rakovac: Dnevnik. Zagreb 1922, 5, 20, 22, 24–25, 27, 37–38, 40, 49. — Lj. Ivančan: Podatci o zagrebačkim kanonicima od 1193. do 1924 (rkp. u Arhivu HAZU, br. 496, 539, 542, 547, 551, 561, 580, 698, 745, 831; Dopune i ispravci, str. 319, 1066). — S. Belošević: Županija varaždinska i slob. i kralj. grad Varaždin. Zagreb 1926. — E. Laszowski: Iz arhiva trgovišta Jastrebarskoga. Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, NS 2(1926) str. 163–166. — V. Noršić: Franjevački samostan u Samoboru. Zagreb 1929, 6–7, 20, 23, 26. — P. Szemere i E. Czech: Das Haus Erdödy. Aus der Familiengeschichte (u: T. Erdődy, Die Memoiren des Grafen Támas von Erdödy. Zürich—Leipzig—Wien 1931, 300–305). — F. Fancev: Građa za povijest školskog i književnog rada isusovačkog kolegija u Zagrebu (1606–1772). Starine, 1934, 37, str. 15, 31, 40, 50, 52, 55, 58, 60–61, 66, 91, 94, 99, 106, 110, 123–124, 126, 156; 1937, 38, str. 211, 215–216, 238, 242, 246, 279. — Isti: Prvi poznati diletanti isusovačkog školskog teatra u Varaždinu i u Zagrebu. Vrela i prinosi, 1935, 5, str. 130. — E. Laszowski: Jastrebarsko. Narodna starina, 14(1935) 35, str. 101–103. — F. Fancev: Hrvatski đaci gradačkog sveučilišta god. 1586–1829. Ljetopis JAZU, 1936, 48, str. 172–176, 178–181, 184, 188. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva. Zagreb 1938, 222–224. — A. Schneider: Popisivanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika godine 1938. Ljetopis JAZU, 1939, 51, str. 173. — Đ. Szabo: Kroz Hrvatsko Zagorje. Zagreb 1939, 24, 27–31, 41, 70, 72, 75, 77–78, 84, 93, 98–99, 112, 114, 116–118, 121, 126, 130–131, 137–139, 144, 152, 164–165. — M. Stahuljak: Neke crkve i kapele u Hrvatskom Zagorju. Hrvatska prošlost, 1941, 2, str. 140. — M. Vrana: »Dušni vrt« o. Baltazara Milovca (1664). Vrela i prinosi, 1941, 12, str. 198. — V. Noršić: Samobor-grad. Samobor 1942, 66–71, 89–90, 96–106, 110, 117, 122–123, 126–131, 139. — B. A. Krčelić: Annuae ili historija 1748–1767. Zagreb 1952. — I. Erceg: Šišićeve bilješke za povijest hrvatskih sabora u XVI. stoljeću. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1(1954) str. 418, 431–432, 440, 447, 451, 453, 456–458, 460, 466, 468–469, 475, 477–478. — L. Šavor: Regesti isprava iz arhiva porodice Keglević g. 1700–1853. Ibid., str. 257, 261–263, 265, 267–268, 271, 273–274, 277, 279, 281–287, 289–291, 293, 297, 299–300, 303, 305–306, 308–309, 316–321, 323, 325, 327–328, 331, 333–335, 337–338, 343–345, 348, 364, 366, 369, 371, 375, 386–387. — S. Antoljak: Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj. Zagreb 1956. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1–11. Zagreb 1958–1976. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 4(1961) str. 470, 482, 491, 513, 515–516, 521–522, 527, 529, 540–541, 544, 546, 552–553; 5(1963) str. 541–542, 544, 546–547, 549, 553, 556, 559–560, 563. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb 19623. — S. Pavičić: Moslavina i okolica. Zbornik Moslavine, 1. Kutina 1968, 45. — Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, 1. Zagreb 1969. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1–2. Zagreb 1969–1987. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 19732, str. 297, 349, 378, 380, 423; 5. 19732, str. 33, 92, 103, 111, 116, 120–123, 128, 137, 140, 144, 146, 150–151, 268, 433, 435–436, 441, 444, 446, 453, 463, 470, 479–480, 484, 494, 518, 561, 566, 571, 574, 578, 580, 601, 604, 606, 608–609, 611–612, 625, 645, 647, 658, 660. — I. Košćak: Od Grebengrada do Novog Marofa. Kaj, 6(1973) 4/5, str. 72. — Z. Kovač: Po dragome kraju. Ibid., str. 65–66, 68–69. — M. Schneider: Portreti 1800–1870 (katalog izložbe). Zagreb 1973, 59. — J. Adamček: Povijest trgovišta i vlastelinstva Jastrebarsko. Kaj, 8(1975) 1/2, str. 121, 129–138, 141, 144, 147. — L. Dobronić: Dvor Jastrebarsko. Ibid., str. 150–157. — A. Horvat: Između gotike i baroka. Zagreb 1975. — M. Kruhek: Žumberak, stara žumberačka gradina i žumberački uskoci. Kaj, 8(1975) 1/2, str. 197–198. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — N. Klaić: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd 1976, 52–53, 55, 60–61, 67–68, 70–72, 78–79, 95, 103, 106–110, 114, 116, 122–124, 130–131, 135–136, 150, 161, 197, 222, 227, 229, 247, 249–250, 253, 255–256, 258–259, 303, 305–308. — I. Filipović: Ispisi iz središnjeg arhiva obitelji Erdődy u Središnjem državnom arhivu Slovačke u Bratislavi. Arhivski vjesnik, 21–22(1978–79) str. 181–200. — A. Horvat: Pregled spomenika kulture s područja općine Klanjec. Kaj, 11(1979) 3, str. 21–22, 24, 26, 28–29, 35. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — A. Horvat: Pregled spomenika kulture područja općine Zabok. Kaj, 12(1980) 1, str. 85, 92, 101–102. — J. Buturac: Božjakovina — Brckovljani 1209–1980. Brckovljani 1981, 109, 111. — P. Cvekan: Franjevci u Jaski. Jastrebarsko 1982, 20–22, 24, 27, 31–33, 35–38, 40, 42–43, 45–47, 57–58, 75, 86–87, 93–94. — A. Horvat: Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj (u: A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982). — Ista: O metalnim sarkofazima u Klanjcu. Peristil, 1982, 25, str. 97–106. — L. Šaban: Notna rukopisna knjiga Julijane Erdődy-Drašković iz 1779. godine. Arti musices, 1982, 13/2, str. 101–147. — J. Adamček: Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma. Ludbreg (zbornik). Ludbreg 1983, 88–95. — P. Cvekan: Franjevački samostan u Klanjcu. Klanjec 1983, 17–22, 24, 30, 36–37, 39, 41–42, 44, 46–51, 53, 59, 61–62, 80, 83, 91, 93–96, 106. — I. Filipčić: Župa Pregrada. Zagreb—Pregrada 1983, 30–32, 85–87. — I. Mužić: Masoni u Hrvata. Split 19832, 38. — J. Adamček: Medvedgradsko vlastelinstvo. Kaj, 17(1984) 6, str. 43, 45–46. — J. Buturac: Vrbovec i okolica 1134–1984. Vrbovec 1984, 14, 30, 104, 106, 118, 120–121, 143–144, 150, 194, 197. — J. Adamček i dr.: Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću. Zagreb 1985. — P. Cvekan: Trsatsko svetište Majke Milosti i franjevci njeni čuvari. Trsat 1985, 83–84, 197–198. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 1–5. Zagreb 1985–1993. — J. Buturac: Regesta za spomenike Požege i okolice 1221–1860. Zagreb 1990, 40–41, 90–91. — I. Golec: Pregled povijesti petrinjske 1240–1918 (u: Župa sv. Lovre Petrinja, zbornik. Petrinja 1990, 56, 61). — S. Beleta: Erdődy od »zaprte gore«. Kaj, 24(1991) 4, str. 65–68. — J. Buturac: Regesta za spomenike Križevaca i okolice 1134–1940. Križevci 1991, 13, 15, 57, 60, 65, 72, 74, 79, 85–86, 95–96. — M. Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji Hrvatskoga Zagorja. Zagreb 1991. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1–2. Zagreb 1992. — M. Bedić: Moslavina od XII–XVI stoljeća. Zbornik Moslavine, 2. Kutina 1992, 35–38. — S. Beleta: Društveno-gospodarski odnosi u Moslavini od XVII do početka XX stoljeća. Ibid., str. 41–46, 50. — M. Beusan: Novi Dvori Cesargradski. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 12(1992) str. 5–7, 14, 19–20. — A. Szabo: Tradicija donatorstva i javnih djelatnosti ogranka obitelji Erdödy u Klanjcu od početka 17. do sredine 19. stoljeća. Ibid., str. 23–33. — J. Buturac: Regesta Jastrebarskog i okolice 1237–1919. Jastrebarsko 1993, 29–47, 58–59, 64–66. — I. Golec: Povijest grada Petrinje (1240–1592–1992). Zagreb 1993. — R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993, 161–187, 192–196, 204–205, 207–208, 217, 219–226, 233, 237, 239–240, 246, 265, 270, 278–280, 305, 323. — B. A. Krčelić: Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994. — Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb 1995. — P. Cvekan: Franjevci u Remetincu. Virovitica 1995, 9, 11, 22, 24, 26, 41–42. — A. Gulin: Povijest obitelji Rattkay. Genealoška studija i izvori (1400–1793). Zagreb 1995. — A. Szabo: Hrvatska grana grofova Erdedi. Matica, 45(1995) 4, str. 1–4. — L.Dobronić:VelikoTrgovišće.VelikoTrgovišće 1997. — Petar I. — S. Brodarić: Brodarics históriája a mohácsi vészről. Budapest 1903, 38 (hrv. prijevod:Mohačka bitka 1526. Vinkovci 1990). — A. Lukinović: Zagreb — devetstoljetna biskupija. Zagreb 1995, 144. — M. Bedić: Velikaška obitelj Erdődy — uspon i pad. Kaj, 29(1996) 3, str. 31–52. — Petar III. — R. Lopašić: Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskog zemaljskog arhiva u Gradcu. Starine, 1887, 19, str. 55–56, 60, 62–63, 65. — A. Nazor: O broju vojnika kršćanske vojske u sisačkoj bici 22. lipnja 1593 (u: Sisačka bitka 1593, zbornik. Zagreb—Sisak 1994, 97, 107). — Stjepan I. — M. Gašić: Brevis conspectus historicus dioecesium Bosniensis-Diacovensis et Sirmiensis. Essekini 1944. — J. Buturac: Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Zagreb 1970. — J. Buturac i A. Ivandija: Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb 1973, 336. — Nikola II. — J. Habdelić: Illustrissimo comiti Domino Domino Nicolao seniori Erdeödi… (u: J. Habdelić, Zercalo Mariansko. Graz 1662, list 2–5). — J. Lay: Barokni kompleks sv. Ksaver u Zagrebu. Kaj, 10(1977) 3/5, str. 60. — Elizabeta Keglević, udana Erdődy. — V. Noršić: Genealoški podatci o plemićkim porodicama iz matica župe Brdovec. Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, 8(1939) str. 164. — Isti: Opis nove župne crkve Bl. Dj. Marije u Belcu g. 1758. Zagreb 1952, 8, 18, 22. — Juraj III. — P. Cvekan: Djelovanje franjevaca u Varaždinu. Varaždin 1978, 34. — L. Dobronić: Po starom Moravču. Zagreb 1979, 74, 111. — Krsto II. — S. Antoljak: Značaj 1683. godine za historiju naroda i narodnosti Jugoslavije, a napose Hrvata. Prilozi Makedonske akademije na naukite i umetnostite. Oddelenie za opštestveni nauki (Skopje), 1984, XV/1, str. 28. — Juraj IV. Leopold. — Lj. Ivančan: Iztraga proti buntovnim krajišnikom varaždinskoga generalata g. 1755. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 5(1903) 1, str. 78–81. — E. Laszowski: Imanja Požeške županije od vremena oslobođenja Slavonije do god. 1766. Ibid., 2, str. 186. — Josip IV. — J. Kempf: (Pismo Josipa Erdődyja). Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 18(1916) str. 315. — Ljudevit II. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 1. Zagreb 1910, 475. — Ana Marija Niczky, udana Erdődy. — A. Schneider: Neostvaren boravak Beethovenov u Hrvatskoj. Zagreb 1942, 3–25. — Ivan Nepomuk III. — V-n.: (Čitaonica zagrebačka). Narodne novine, 26(1860) 6. II, str. 80. — (Hrvatski sabor). Ibid., 27(1861) 11. IX, str. 617; 19. IX, str. 641. — G. Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, 3. Fiume 1896, 225. — M. Polić: Parlamentarna povjest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1860–1880), 1. Zagreb 1899, 14–15, 17, 22, 59–60, 82, 261. — Amalija. — A. Horvat: Pregled spomenika kulture općine Pregrada. Kaj, 18(1985) 2/3, str. 178. — Juraj VII. — (Juraj Erdődy). Agramer Zeitung, 24(1849) 13. VIII, str. 453. — Rudolf I. — Das Spital »Saluti« in Novi Marof. Agramer Zeitung, 74(1899) 8. II, str. 5. — Stjepan IV. — Stjepan grof Erdödy. Obzor, 63(1922) 10. IX, str. 5. — (Graf Stjepan Erdödy — gestorben). Zagreber Tagblatt, 37(1922) 11. IX, str. 2. — I. Kršnjavi: Zapisci, 1. Zagreb 1986, str. 11, 284–287, 289, 291, 340, 342; 2. 1986, str. 460. — Tomo VIII. — S. Radić: Pismo S. Radića grofu Tomi Erdődyju. Obzor, 112(1897) 18. V, str. 23. — Umro Tomo grof Erdödi. Male novine, 9(1918) 12. II, str. 3.
 
Tatjana Radauš (1998)