CRIJEVIĆ

CRIJEVIĆ, plemićka obitelj u Dubrovniku. Obiteljsko ime zabilježeno je u oblicima Çereua, Çereva, Cer’evik’, Çeria, Cerva, Cervia, Cervinus, Çireva, Creua, Crěvik’, Crieva, Črěvik’, Xeriva, Zereva, Zreua, Zrieva, Zriva. Prema dubrovačkim kronistima Anonimu (XV/XVI) i N. Ranjini (prva pol. XVI st.) potječu iz Kotora (Ranjina govori i o bosanskom podrijetlu tih kotorskih predaka). U Dubrovniku se prvi spominje 1198. Lampre, kao jedan od konzula u dokumentu o odluci dubrovačke kurije konzula o pripadnosti crkve Sv. Marije u Rožatu u Rijeci dubrovačkoj, benediktinskom samostanu na Lokrumu. U ugovoru između bugarskog cara Mihajla I Asena i Dubrovnika od 15. VI 1253. spomenuti su među Dubrovčanima koji sudjeluju u javnom životu Andrija (André Črěvik’) i Ivan (Žunj Črěvik’), a Andrija je bio i jedan od dvanaestorice plemića koji su sudjelovali u sklapanju ugovora s humskim županom Radoslavom 22. V 1254. Andrija je između 1247. i 1269. bio češće odvjetnik komune i sudac. Od njega i od Lampre iz XII st. potekle su dvije glavne grane obitelji. Njihovi potomci bavili su se trgovačkim poslovima, trgujući olovom, voskom, tkaninama i dr. Bili su zakupci dubrovačkih i srpskih carina, sudjelovali u javnom životu i diplomatskoj službi Republike. Tako Andrijin sin Orsat, koji je imao razgranate poslove u Srbiji, Veneciji i Kotoru, sudjeluje 1301/02. u mirovnim pregovorima Dubrovnika sa Srbijom. Njegov sin Nale dubrovački je poslanik u Srbiji (1319, 1329/30, 1332) i Bosni (1336); često je bio član Malog vijeća. Njegove poslove vodio je uspješno njegov sin Džive (umro 1362), koji je bio poslanik u Veneciji (1348), na dvoru srpskog cara Stefana Dušana (1349), ponovno u Srbiji (1357), a 1358. u poslanstvu kod ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. God. 1359–62. redovno je biran za kneza Republike. Njegov sin Lampre bio je brodovlasnik i bavio se pomorskom trgovinom. Od 1381. upravljao je građevinskim radovima u Dubrovniku (usvojen je njegov plan za gradnju dijela zidina), a kuća mu je bila uzor za gradnju više kuća koje su se u gradu gradile potkraj XIV st.. Njegov praunuk je pjesnik → ILIJA. Drugi praunuk Jakov Andrijin (umro 1517) bio je prior benediktinskog samostana Sv. Andrije na istoimenom otočiću pred Dubrovnikom. Jedan proces protiv njega zbog nediscipline (1483), vjerojatno je (prema K. Jirečeku) povijesna podloga za novelu o ljubavi Lopuđanke Margarete Spoletino i redovnika Teodora talijanskog pisca G. F. Straparole (Notte settima, Favola 2 u zbirci: Le piacevoli notti, 2. Venecija 1553). Među mnogobrojnim kasnijim obrađivačima te popularne pripovijesti bili su Š. Zlatarić, I. Đurđević, Đ. Ferić, P. A. Kazali, I. Trnski, P. Preradović, C. Benvenuti i dr. Martol (umro 1349) iz druge grane obitelji bio je poslanik u Srbiji 1344. i 1345; 1346. kupuje za Dubrovnik žito u Carigradu, a 1347. poslanik je u Napulju. Njegov unuk Martolica imao je potkraj XIV st. žive trgovačke veze s Venecijom. Martol je 1437. poslanik kod aragonsko-sicilijanskog kralja Alfonsa V, a Vlaho Martolov poslanik u gradu Trani u Italiji (1461). God. 1489. Frano Nika je poslanik kod kralja Matijaša Korvina, a Jakov Nika 1509–12. na dvoru kralja Vladislava. Iz te je grane potekao povjesničar → TUBERON LUDOVIK. U XVI st. u diplomatskoj službi ističe se Orsat Dragov. On je 1590. poslanik na Porti, a 1599–1601. na dvoru španjolskog kralja Filipa II, koji Dubrovniku 1600. potvrđuje povlastice svojih prethodnika i 1601. povlastice za izvoz žita iz južnih dijelova Italije. God. 1603. Orsat Dragov poslanik je kod mletačkog kapetana Jadranskog mora Bernarda Veniera. U XVI st. djeluje stonski te trebinjsko-mrkanjski biskup → TOMO. God. 1631. Gabrijel Gabrijelov poslanik je kod bosanskog beglerbega Abas-paše. Iste je godine poklisar harača na Porti Marin Marojice, a 1655. Trojan. Martolica Orsata poslanik je 1665. kod velikog vezira Ahmet-paše Čuprilića u Beogradu. Crijevići sudjeluju i u sređivanju prilika u gradu i diplomatskim misijama poslije velikog potresa 1667, kada je trebalo spasavati nezavisnost Republike. Tako je 1668. Vladislav upućen s Pavlom Gundulićem hercegovačkom sandžak-begu. Iste godine Džono Gabrijelov poslanik je kod dalmatinskog generalnog providura Antonija Priulija, a 1669/70. je s Matom Bunićem poslanik na Porti (u Solunu, Larisi, Jedrenu – sada Edirne). Zadaća im je bila da isposluju tursku zaštitu dubrovačke nezavisnosti ugrožene od Mletačke Republike. Uspjeli su i da Turska obnovi dubrovačke privilegije za prodaju soli na Neretvi. Na Porti su ih zamijenili Miho Martolicin i Brnjo Sorkočević (1670; kasnije 1672. Miho Martolicin je kažnjen zbog nedolična vladanja na službenom mjestu). Stjepo je 1669. bio kapetan u Konavlima, a potom iste godine zapovjednik dubrovačke vojske u Janjini na poluotoku Pelješcu. God. 1685. Marin Martolicin je s Ivanom Sorkočevićem poklisar harača u Jedrenu, a Antun poslanik kod generalnog providura Dalmacije Alessandra Molina. U XVII i XVIII st. djeluje biograf i crkveni povjesničar → SERAFIN MARIJA. U Zrcalu Velikog vijeća (Speculum Maioris Consilii) iz doba Dubrovačke Republike upisan je 1767. Martolica Orsatov, 1799. Orsat Martolice, a u siječnju 1808. uz njega zabilježen je i njegov brat Antun. Obojica su 1. XII 1817. dobila austrijsku potvrdu plemstva. — Poslije XIX st. potomci obitelji žive samo u Austriji.