DE FRANCESCHI

DE FRANCESCHI, obitelj podrijetlom iz Furlanije (tal. Friuli) u sjeveroistočnoj Italiji, odakle je više njezinih grana doselilo u XVII. st. u Istru i naselilo se u Gologorici kraj Pazina. U domovini su pripadali krugu sitnih feudalaca u službi akvilejskog patrijarha, a spominju se od XV. st. U XVI. st. bili su nastanjeni u naselju Villa di Mione, nedaleko od kaštela Argonsa u Cárniji, odakle su doselili u Istru. Prezime obitelji zabilježeno je u dokumentima u oblicima De Franceschi (matice iz XVII. st. i mlađe), Defranceschi (potonji izvori), a u XX. st. i de Franceschi. Najčešće se upotrebljavao prvi oblik, koji i članovi obitelji drže izvornim. Prvi spomen obitelji u matičnim knjigama Gologorice potječe iz 1661, kada je zapisan obrtnik (mistro) Zuanne kao kum. De Franceschijevi su u Istru doselili kao trgovci i obrtnici, a u novoj postojbini neke grane stječu znatan imetak i istaknut društveni položaj, ulažući novac u kupovinu obradiva zemljišta i ostalih nekretnina te baveći se poljodjelstvom i stočarstvom. U Gologorici već 1701. posjeduju veliku kamenu kuću, koja je u duljem razdoblju bila društveno i kulturno središte iz kojeg se širio utjecaj talijanske kulture na pripadnike hrvatskoga kulturnog kruga tog područja. Materijalni položaj obitelji omogućuje njezinim članovima studiranje. Tako su Sebastian i njegov sin Gian Battista bili u razdoblju 1688–1782. notari u Buzetu i Cárniji. Liječnik Francesco završio je studij medicine u Padovi (1693) i službovao u Istri (među ostalim u Motovunu) i Cárniji. Kirurg Cosma Damiani diplomirao je medicinu također u Padovi (1710). God. 1712. župan Gologorice Gian Battista bio je na strani kmetova koji su se pobunili protiv nasilja namjesnika Gaetana Marottija i zbog toga je zatočen u kulu pazinskoga kaštela, odakle ga je izbavio tadašnji gologorički feudalac iz obitelji Turinetti marquise de Prie. Gian Battistin sin Gian Pier postao je u pol. XVIII. st. ubirač poreza u službi vlasnika gologoričkog feuda C. A. Biotza. Od 1772. zakupnik je poreza na tom području i u Novakima Gian Pierov sin Giuseppe, a drugi je sin Gian Matteo 1740-ih bio župnik u Gologorici, potom katedralni kanonik u Pićnu i apostolski protonotar. Časnik Gian Battista, sin Gian Battiste, borio se kao poručnik u sedmogodišnjem ratu 1756–63, a bio je i zapovjednik bribirskoga kaštela (do 1771). Na poč. XIX. st. između više obiteljskih grana ističe se ona kojoj pripadaju Giacomo i Giuseppe (umro 1838), sinovi Giuseppea. Oni su znatno proširili i zaokružili posjede svoje obitelji (često i zapljenom dužničkih posjeda). Kao i njihovi preci, cijenili su samo talijansku kulturu i jezik. U političkom smislu bili su proaustrijski orijentirani. Giacomo je sudjelovao u pobuni protiv Francuza u Istri još 1809, a nakon uspostave austrijske vlasti u Istri (1813) bio je s pićanskim kanonikom A. Tesackom član izaslanstva austrijskom caru Franji I; za careva posjeta Istri 1816. oba su brata bila u njegovoj pratnji. U daljem razdoblju isticali su se Giuseppeovi potomci, koji politički djeluju u skladu s buđenjem talijanskoga nacionalnog pokreta, osobito njegov sin, političar i povjesničar → CARLO. I Carlov sin → CAMILLO bio je povjesničar, a drugi sin → GIULIO slikar. Treći, Gian Pietro (1854–1884) studirao je pravo u Grazu i tamo bio među osnivačima i predsjednik Società degli studenti italiani, a po završenom studiju sudac u Rovinju i Puli (od 1880). Zanimanje za druga znanstvena područja ogleda se u njegovim prilozima o književnosti, istarskim starinama i biografskim studijama o istaknutim Talijanima u Istri, objelodanjenim 1876–84. u koparskim glasilima L’Unione i La Provinzia dell’ Istria, a prilog Notizie biografiche su Jacopo Andrea Contento objavljen mu je u publikaciji Prose e poesie edite ed inedite di Jacopo Andrea Contento da Pirano, raccolte per cura del dott. Felice Glezer de Rovigno (Poreč 1887). Potpisivao se D. F., G. P. D. F., Sergio. Camillov sin Carlo (1900–1972) pravnik i bilježnik (u Rovinju i nakon 1943. u San Doná di Piave u Italiji) bavio se također povijesnim istraživanjima. Uz manju studiju Il ramo istriano della famiglia Bembo (Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, Venecija 1961), u istom je časopisu tiskao i tri studije pod zajedničkim naslovom Saggi e considerazioni sull’Istria nell’alto Medioevo (1968, 1970, 1971). Priredio je za tisak i objavio očeva djela o Biblioteca civica u Trstu (1959) i o povijesti Pazinske knežije (1964). Svoju biblioteku s građom o povijesti Istre oporučno je darovao venecijanskim kulturnim institucijama Biblitoeca Marciana i Fondazione Giorgio Cini. — Toj su grani pripadali posljednji članovi gologoričke obitelji (potomci žive danas u Italiji), koji su imali svoje mjesto u javnom i kulturnom životu Istre.