FANFONJA

FANFONJA, zadarska plemićka obitelj. Spominje se od XII. st. Njezino hrvatsko podrijetlo potvrđuju narodna imena u obitelji (Dobrica, Priba, Damjan, Desa) zabilježena već u početku rodoslovlja te tumačenja podrijetla njihova obiteljskog imena (»vanvonja« ili »fanfonja«, osoba koja govori kroz nos – I. Danilo, čovjek s govornom manom – Vesna Jakić-Cestarić, čovjek koji govori hrvatski – V. A. Duišin). Po jednoj teoriji fanfonja bi na mađarskom jeziku značilo začetnik koljena. U dokumentima je njihovo obiteljsko ime zabilježeno u oblicima Fafogna, Fanfogna, de Fanfognis, Flanfogna; pjesnik J. Baraković ih naziva Fafonić. Prema jednom rodoslovu iz obiteljskog arhiva prvi je poznati član obitelji Musol, hrvatski knez s pridjevkom »Vavonja« i zadarski plemić spomenut 1104. Iz druge pol. XII. st. poznat je Marko Fanfonja. Žena mu je bila Priba, a njihovi sinovi bili su Martin (ili Marin), 1215. poglavar Malog vijeća u Zadru, Sergius, rapski arhiđakon, i Damjan, svećenik. Vjerojatno je prema tim svećenicima obitelj imala pridjevak de Plebanis, zabilježen u ranijim dokumentima. Martinov sin Damjan imao je sina Desu, koji je u dokumentima zabilježen s oba pridjevka – de Plebanis (1283), de Fanfogna (1284). Njega je franjevački samostan u Zadru izabrao za svoga povjerenika. S nekolicinom plemića svjedok je pri sklapanju mira između Mlečana i Omišana (1274) te kada su se mirile ninska i rapska komuna (1284). Bio je zadarski sudac (1289); kao sudac sudjelovao je s Volčinom Matafarom u razgraničavanju posjedâ na otoku Pagu između zadarske i rapske općine. Njegov je sin → KRŠEVAN bio šibenski biskup, a kći Dobrica, opatica u samostanu sv. Marije u Zadru. U XIV. st. posjed obitelji širio se na otoke te na hrvatsko područje. Od 1302. do XVII. st. najveći su zemljišni posjednici na otoku Ižu, gdje uzgajaju sitnu stoku. Tu su posjedovali dvorac Polač (u XIX. st. škola). Imali su i posjed u Božavi na Dugom otoku. Od 1315. poznati su i podaci o trgovačkoj djelatnosti; dio novca ulažu u kupnju zemljišta. U tome se u prvoj pol. XIV. st. ističu druga dva Desina sina Mihovil i Jakov, koji potkraj života živi na Pagu i tamo piše oporuku (1350). U XIV. st. članovi su obitelji bili pristalice anžuvinske dinastije te ih u mletačko-ugarskim ratovima nalazimo najprije uz Karla I (Roberta), a zatim uz Ludovika I. Za mletačke opsade Zadra 1345, kada je gradu u pomoć krenula kraljevska vojska i došla do Vrane, Zadrani su joj poslali poslanike. Jedan od njih je bio Črne. Njega je kralj Ludovik imenovao vitezom i postavio na čelo dijela svoje vojske. Nakon neuspjele pobune Mlečani su kao taoce odveli u Veneciju 15 gradskih velikaša, među kojima je bio i Mihovil, sin zadarskog suca Jakova sina Desina. Neki zatočenici su zbog loših uvjeta života bježali iz Venecije, a Mlečani su za kaznu prodavali njihova imanja. Tako je 1348. prodana imovina Mihovila i sina mu Ivana. Obitelj je bila naklonjena i hrvatskim velikašima, knezovima Bribirskim, pa kada je kralj Karlo I. kneza Mladena (Mladin) II. odveo u Budim (1322), njegova se supruga sklonila u zadarski samostan sv. Nikole. Tu joj je sigurno na usluzi bio Črne, pa ga je imenovala za izvršitelja svoje oporuke. Nakon Ludovikove smrti izbijaju sukobi oko prijestolja u kojima je u Novigradu blizu Zadra život izgubila kraljica Elizabeta (1387). Ona je krišom sahranjena u crkvu sv. Krševana u Zadru čiji je opat tada bio Marin Nikolin. U tim burnim godinama kao zadarski poslanik spominje se Mace ili Macul Nikolin. God. 1396. on se nalazi na čelu grada. U sukobu između Žigmunda i Ladislava Napuljskog Zadar je pristao uz Ladislava kojega je 1402. u grad svečano uveo gradski knez Šimun Macin. Kada je sljedeće godine i okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja, Ladislav je imenovao Fanfonju Nikolina jeruzalemskim vitezom. Na čelu najvećega ženskog benediktinskog samostana sv. Marije tada je bila opatica Dobrica, Macina kći. Na čelu grada su u to doba Mace (1407) i spomenuti Šimun (1408) koji je bio i među 12 plemića koje su Zadrani 1409. poslali u Mletke na poklonjenje duždu. Nakon promjene vlasti nad gradom, u prvoj pol. XV. st. na važnim upravnim položajima u gradu ne nalazimo mnoge predstavnike obitelji. God. 1414. Ivan Macin je gradski sudac. On uza svoje ime nosi i titulu rodskog viteza. U Ninu se na mjestu kneza nalazi Ante, sin Krševana Matina. Ivanov brat Kolan (ili Nikola) je 1419. u Italiji postao vitez velikoga toskanskog vojvode, a ima i titulu viteza hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda. Treći brat Donat je gradski sudac i vođa zadarskog i ninskog brodovlja u sukobu s Pagom. Njegov sin Frane, pomorski trgovac, također je obnašao službu gradskog suca. U tom razdoblju se težište obitelji prebacuje s političkoga na gospodarsko djelovanje. Od 1413. do 1441. kupuje posjede na Bokanjcu, Svetom Ciprijanu, u Brdima i na Ugljanu. U drugoj pol. XV. st. Fanfonje, kao i ostali plemići, sve više daju zemlje u zakup. Pomorska pak djelatnost obitelji slabi, ali ne iščezava. Tako se 1440. spominje brod Donata, a prije toga neki je napuljski trgovac u Fanfonja unajmio brod za prijevoz robe do Palerma. U XV. st. obitelj raspolaže golemom imovinom i pripada najbogatijim zadarskim plemićkim obiteljima. U XVI. st. posjedovala je brojne solane na otoku Pagu. Njezini su se članovi istaknuli i u protuturskim ratovima. God. 1520. Nikola Grigorije, sin Franin, dobio je titulu viteza sv. Marka. Njegov sin Petar bio je doktor prava. U njegovu prijepisu iz 1544. sačuvana je kronika Pavla Pavlovića Memoriale. Njegov brat Frane bio je mletački satnik. Poznate su njegove velike zasluge u ratu protiv Turaka. On je o svom trošku dvama brodovima vozio Mlečanima topove u Obrovac, službovao pet godina kao konjanik, odlazio na turski teritorij u Livanjski sandžak, naoružao o svom trošku dva svoja broda za ratne potrebe i organizirao na turskom području špijunsku službu. Usprkos tome Mlečani su mu srušili kuću u gradu i uništili zemlju prilikom podizanja bedema. Za svoje zasluge dobio je čast zlatnog viteza sv. Marka. Njegov sin Grgur bio je zapovjednik na zadarskoj galiji i u jednom sukobu pao u tursko ropstvo. Drugi sin, Karlo, bio je poručnik u mletačkoj vojsci, dok je treći, mletački satnik Jeronim, za svoje ratne zasluge 1646. dobio naslov zlatnog viteza sv. Marka. Jeronimovi sinovi, Petar, Frane i Ludovik su također bili vojnici i stekli vojničku slavu. Prvi je dobio čast mletačkog viteza, drugi naslov mletačkoga kneza, dok se treći spominje kao satnik u kandijskom ratu. Jedan Petar, možda isti, bio je oko 1653. pisar i službeni mletački tumač za hrvatski jezik. Nasljednici Frane i Petra su osnivači dvaju ogranaka obitelji. Franini sinovi su → ŠIMUN, ratnik, pukovnik Gašpar i Ante, također pukovnik u mletačkoj vojsci. On je poslije bio komornik grada Mantove te potom državni pravnik. Ante, možda isti, potkraj XVII. st. na čelu je zadarskog društva Accademia degli incaloriti. Šimunovi su sinovi Josip, pukovnik i zapovjednik oružanih snaga u Zadru, Frane, latinski pisac, i Krsto, konjički satnik. Josipovi sinovi su Ante, poručnik mletačke vojske, koji je poslije postao redovnik, Šimun, nadpop i učitelj prava, Ivan Antonio, također učitelj prava, sudac i državni pravnik, te Faustino (umro 1790), mletački poručnik. Ogranak potekao od Petra nastavlja njegov sin Anđelo (1656–1699), gradski sudac. Kao nagradu za svoj rad on je dobio čast mletačkoga kneza zajedno sa svojim stricem Franom i bratom Ludovikom. Anđelovi su sinovi Jeronim, satnik koji je ratujući protiv Turaka upropastio obiteljsko imanje, i Petar, učitelj obaju prava i sudac. Njegov sin Anđelo (1757–1846) oženio se s Dijamantom kćeri i baštinicom Faustina iz prvog ogranka i tako ponovo ujedinio obitelj. U XVII. st. se spominju neki njihovi otočni posjedi, kao onaj koji obitelj drži još iz XIV. st. na Ižu te otok Zverinac koji je Venecija darovala obitelji 1690. Tu su oni izgradili najveću kuću na otoku, doveli prve kolone da im obrađuju zemlju i iznad sela podigli crkvicu, čime je udaren temelj novom naselju na otoku. Zverinac su Fanfonje prodali 1835. Djeca Anđela i Dijamante su Faustin, Frane, Antun i Ivan. Anđelo Fanfonja dobio je 1822. carsko-kraljevskim ukazom priznanje plemstva i istovremeno potvrdu lombardsko-venetskog plemstva. Njegova su djeca 1859. dobili potvrdu mletačkog plemstva. Faustin je bio bojnik i doživotni član Dvorskog vijeća. Antun se 1840. oženio Katarinom Garanjin, posljednjom nasljednicom trogirske plemićke obitelji Garanjin, i preselio u Trogir. Tako je nastao novi ogranak obitelji Fanfonja Garanjin. U političkim borbama u pol. XIX. st. Antun se isticao svojim talijanaštvom. God. 1848. bio je zapovjednik Narodne garde u Trogiru, a 1858–64. s prekidima načelnik grada. U svezi s tim izdao je brošuru Relazione del Conte Antonio de’ Fanfogna sui due trienii di sua gestione come podestà di Traù (Zadar 1864). U prvom Dalmatinskom saboru on je bio među vijećnicima koji su glasovali protiv sjedinjenja s Hrvatskom. Kralj Franjo Josip I. odlikovao ga je prilikom posjeta Dalmaciji 1875. viteškim križem. Za života je još dobio mnoga priznanja, uglavnom talijanskih ili protalijanskih organizacija. Umro je 1893. Njegova su braća Ivan i Frane bili u vojnoj službi, prvi kao satnik, a drugi kao mjesni serdar. Antun je imao petoro djece, Ruđera, Kolana, Dijamantu, Ivana Dominika i Ivana Luku. Ruđer (1843–1911), posjednik u Kaštel-Starom, bavio se slikarstvom i unapređenjem poljodjelstva. Njegov stric Ivan bio je doživotni član Carevinskog vijeća u Beču. U XX. st. dio je obitelji ostao u Trogiru, a drugi, posebno svi muški potomci Kolana Fanfonje Garanjina izjasnivši se talijanskim podanicima, preselili su se u Italiju, gdje još žive potomci u ženskoj lozi (D. Božić-Bužančić). — U njihovoj bogatoj knjižnici u Zadru čuvala se u XVII. st. Zadarska kronika Frana Grizogona iz XVI. st. U XVIII. st. imali su svoga arhivista, koji je prepisao kartular samostana sv. Marije u Zadru. Prema starijim piscima (G. Sabalich) knjižnica i arhiv preneseni su 1840. u Trogir, a prema novijima (H. Morović) dio knjižnice i arhiva ostali su u Zadru u vlasništvu Ivana, člana Carevinskog vijeća. Arhiv obitelji nabavljen je između 1895. i 1910. za Arhiv C. k. dalmatinskog namjesništva u Zadru (I. Grgić). Trogirski ogranak naslijedio je knjižnicu i arhiv obitelji Garanjin. Dio toga arhiva prodao je 1910. Ivan Dominik Fanfonja Garanjin, sin Antuna, Zemaljskoj vladi u Zagrebu (sada u HDA). On je 1903. prodao rkp. djela Tome Arhiđakona Historia Salonitana, znamenit po dodatku Appendicula (Qualiter), mađarskom povjesničaru i političaru Lajosu Thallóczyju za budimpeštansko Društvo »Svetog Stjepana« (i danas se čuva u Budimpešti). Arhiv ogranka Fanfonja Garanjin, s dijelom arhiva obitelji F. prenesenim 1840. u Trogir, pohranjen je u Državnom arhivu u Splitu.