KOROĐSKI

KOROĐSKI (Kórógyi), plemićki i velikaški rod (XIII–XV. st.). Njegovi pripadnici u vrelima su najčešće zabilježeni u oblicima de Chorogh, de Korogh, de Koroug, de Korough, Korogy, Korogyi, a u domaćoj se literaturi za njih rabe različiti oblici obiteljskoga imena: od preuzimanja mađarskoga oblika (Korođi, prema Kórógyi) preko proširenja uporabe mjesnoga imena na obiteljsko (Korođ ili, prema latinskom, Korog) do pohrvaćivanja u obliku »od Kruga« ili Kružić, na temelju pogrješne pretpostavke da je mađarski toponim izveden od hrvatske, odn. staroslavenske riječi krug. Samo se S. Pavičić, dosljedno izvodeći pridjevak od toponima, služio oblikom Koroćski. Osim njega, jezično i povijesno opravdani mogli bi biti oblici Korođvarski, Kolođvarski i Korođgradski. Pridjevak dolazi od posjeda Korođ (Kórógy), na kojem su u XIII. st. podignuli nizinsku utvrdu ostatci koje se nalaze blizu sela Ivanovca (prije Jovanovac) južno od Osijeka, a ne kraj današnjega sela Korođ u Povučju. Ruševina je u novom vijeku poznata kao Korođvar, u pučkom govornom liku Kolođvar, u novije doba i Korođgrad. Glavninu posjeda imali su u donjoj Podravini. U užem su smislu potomci Filipa I, jednoga od trojice sinova kneza Kleta (Keled). Prema kroničarima Ákosu i Šimunu de Kezi (druga pol. XIII. st.), Klet bi potjecao od njemačkoga viteza Gotfrida koji je oko 1130. došao u Ugarsku iz Tiringije ili iz pokrajine Meissen, no čini se da su tvrdnje proizašle iz brkanja s nekom obitelji u zapadnoj Ugarskoj. Držao je posjed Orljavac u Požeškoj županiji, stečen darovnicom kralja Bele IV, i poginuo u tatarskoj provali 1241 (s njim i kćeri njegova brata). Od Filipova brata Ladislava potekli su najbliži rođaci Korođskih, Seglački (prema posjedu Szeglak u Baranjskoj županiji, kraj Harkanovaca), koje dio literature drži njihovim ogrankom. Treći brat, Grgur, imao je samo kćer Jolandu, udanu za Ladislava iz roda Péc, gospodara Nevne (Levanjska Varoš). Jedna Kletova kći bila je udana za ostrogonskoga župana Vincenta iz roda Báncsa, kojemu je Klet dao pola obiteljskoga posjeda Orljavca, što je poslije opozvao; cijeli su mu posjed 1243. prodali Kletova udovica Macha i sinovi, prodaju 1244. potvrdio Bela IV, ali su prodanim posjedom i dalje raspolagali Kletovi sinovi. Njima je kao nagradu za vjernu službu za tatarske provale kralj 1258. darovao posjede Košku, Dubravu i Kendcsapu (Čepin) koji su pripadali vukovarskoj utvrdi, što je 1270. potvrdio i kralj Stjepan V. Tri brata su 1259. tetki Čeni (Chen), udovici Petra Apora, sa 65 maraka naknadili posjed Szentiván (kraj Čepinskih Martinaca), na koji je imala pravo po osnovi djevojačke četvrtine. Po njoj se poslije u okolici zvao posjed Cseneréve (Čenin brod). Kletov sin Filip možda je istovjetan s vukovskim županom koji se spominje 1267. Grgur je 1290. ostavio braći udjele u Opatovcu (kraj Vukovara), Čepinu, Lipovi (kraj Mohača), Szávi (kraj Siklósa) i u utvrdi Korođ (tada se prvi put spominje), a kćeri utvrdu Orljavac. Nakon sporenja, Filipovi sinovi Lovro, Filip II. i Ladislav pred Pečuškim su kaptolom 1296. dogovorili s rođacima, Ladislavovim sinovima Ivanom, Filipom, Dimitrijem i Ladislavom (II) Seglačkim, diobu svih imanja u županijama Vukovskoj, Požeškoj, Baranjskoj i Tolnskoj. Iako je utvrda Korođ po nasljednom pravu trebala pripasti Seglačkima, oni su ju u zamjenu za druge posjede prepustili Filipovim sinovima, među kojima je najistaknutiji bio Lovro, glavni stolnik kraljice majke i vojvotkinje »cijele Slavonije« Tomasine Morosini. Na poč. XIV. st., za prevlasti Gisingovaca u zapadnim dijelovima Kraljevstva, Korođski su izgubili matičnu utvrdu i utvrdu Nádasd (kraj Mecseknádasda) u Tolnskoj županiji. Nakon sloma velikaške »oligarhije«, kralj Karlo I. Robert zadržao je te utvrde za sebe, a tek ih je njegov nasljednik Ludovik I. Anžuvinac vratio 1343. starim gospodarima. U prvoj pol. XIV. st. u vrelima se spominju i Lovrin sin Filip III, nećak Dimitrije II (Ladislavov) te Lovrina kći udana za Apora iz roda Péc, familijara vespremskoga biskupa Ivana III. Gorjanskoga. Filip III. bio je oženjen kćeri Egidija iz roda Mojslav (Moslavački), pa mu je tast 1313. oporučno ostavio posjed Sontu u Bačkoj županiji. Istodobno se među Seglačkima istaknuo Ladislav Ladislavov, pečuški biskup 1315–46, utjecaj kojega je pomogao da rod povrati izgubljene posjede. Njegov brat Filip sporio se 1312. i 1319. s ivanovcima oko međa posjeda Bonahida-Krassó (kraj Petrijevaca). Kad su njegov sin Filip (II) Seglački i biskup Ladislav od kralja dobili posjed Moslavinu i utvrdu Brštanovac (Bršljanica) u zamjenu za druge posjede, podijelili su ih 1335. napola s rođacima Filipom i Dimitrijem te su ugovorili da će tako razdijeliti i utvrdu Korođ kad ju vrate. Kao gospodari većega dijela Osijeka, Filip IV. i Ladislav II, sinovi Filipa III, sporili su se 1351–53. s cistercitskom opatijom iz Cikádora (Tolnska županija), kojoj su pripadale dvije trećine prihoda od osječke brodarine i tržne malte. Korođski su pokušali prisvojiti taj prihod, kao i opatijski posjed Kuni (kraj Tenja), ali su bili sudski prisiljeni vratiti ih (od osječkih pristojba ostala im je samo cestarina). Tada su držali u zakupu i udjel u Osijeku koji je pripadao titelskoj prepozituri Svete Mudrosti (Bačka županija). Filip III. imao je i sinove  → STJEPANA I, mačvanskoga bana, te Lovru II. O Filipu IV. malo se zna; čini se da njemu pripada lijepo izrađena nadgrobna ploča od crvenoga mramora ulomci koje su 1960. i 1993. pronađeni uz franjevačku crkvu Svetoga Križa u osječkoj Tvrđi. Ploča prikazuje heraldičko znamenje Korođskih (štit kvadriran crvenim i bijelim poljima), a gotički natpis uz rubove govori o plemiću Filipu »de Korog« (u. 1394). Ladislav II. javlja se u vrelima do 1384, isprva kao dvorski vitez, poslije porotnik dvorskoga suda te bugarski ban 1367–68. za ugarske okupacije Vidina i okolice 1365–69. Korođski kaštelan Ilija obraćao mu se kao svojemu gospodaru 1367. Filip (II) Seglački imao je sinove Ladislava (III), Nikolu i Ivana (II), kojima je kralj Ludovik I. izdao 1364. prijepis listine iz 1343. o povratu Korođa i Nádasda. Među njima se istaknuo Ladislav, koji je u dinastičkom raskolu 1385–87. pristao uz protivnike kraljice Marije i njezina muža Žigmunda Luksemburgovca, bio zarobljen te smaknut u Budimu 1388 (F. Šišić ga je u prikazu tih događaja pogrješno svrstao u obitelj Šuljok, Sulyok). Njegove je posjede kralj razdijelio odanim pristašama, primjerice Tizin (istočno od Osijeka) Alšanskima, a glavninu, uključujući utvrdu Kosvár (kraj Koške ili Zelčina) s pripadnostima, trećinu Čepina s cestarinom i tržnom maltom te vjerojatno Szeglak, Stjepanu i njegovim sinovima 1392. Time su Seglački izgubili društveno značenje, iako je na poč. XV. st. živio Emerik, sin Ivana (II). Sposoban i odan vladaru, ban Stjepan priskrbio je potomstvu mnogo novih imanja. Imao je pet sinova i kćer Doroteju, udanu za Petra Voćinskoga. Dvojica starijih sinova, Ivan i Ladislav III, javljaju se u vrelima potkraj XIV. st., Ivan kao predstojnik kraljeve konjušnice 1395–96. Mlađa braća, Stjepan II, Filip V. i Nikola, djelatni su u prvim desetljećima XV. st. Stjepan je bio oženjen Katarinom, kćeri slavonskoga bana Davida Lacka od Szántóa (Nemetinski), kojemu su Korođski 1411. na ime nekakva duga predali svoj dio u Nemetinu i okolnim selima. Bio je jedan od velikaša koji su poveljom izdanom 1. II. 1427. u Braşovu izjavili da podupiru kraljevu reformu kraljičinih prihoda (mjesto dotadašnje carine tridesetnice te slavonske marturine i vinske i žitne desetine, dobila je prihode osam rudarskih gradova s kremničkom kovnicom novca). Parničio se 1420-ih sa suvlasnicima u Ivankovu, članovima obitelji Botoša Hrapkovskih. Spominje se do 1430, a njegova udovica Katarina, s kćerima Apolonijom i Uršulom, zabilježena je i 1458. Među braćom se najviše istaknuo Filip (u. 1432. ili 1433). Kao kaštelan utvrde Miháld (Mehadia) u Županiji Temes naveden je 1402. među potpisnicima ugovora po kojem će ugarska kruna, ako kralj Žigmund umre bez muškoga potomka, pripasti austrijskomu vojvodi Albertu Habsburgovcu. S Ivanom Alšanskim ml. bio je 1404. tamiški i krašovski župan te kaštelan utvrde Sebes (Turnu Ruieni) u Županiji Temes, a poslije je nosio naslov baruna, bez posebnih državnih služba, osim što je 1413–19. bio glavni tavernik kraljice Barbare. S braćom je vodio parnice oko baranjskih posjeda s Batmonoštorskima, banom Ivanom Morovićem i plemićima iz Monoštora (Beli Manastir). Filip i Stjepan obećali su 1418. Žigmundu Voćinskomu pomoći iskupiti iz zaloga utvrdu Drenovac (Slatinski) ako ih učini nasljednicima u slučaju da umre bez potomstva (plan su im omeli Gorjanski). Filip je bio u pratnji kralja Žigmunda kad je u prvoj pol. 1415. sudjelovao u radu crkvenoga koncila u Konstanzu. Iskoristio je nazočnost pape Ivana XXIII. i ishodio neke crkvene povlastice, uz ostalo u svezi sa samostanom augustinaca u Osijeku koji su utemeljili njegovi predci, a zbog zapuštenosti je na osnovi patronskoga prava želio smijeniti priora. S tim povlasticama papa mu je 12. I. 1415. dopustio da osnuje franjevački samostan u mjestu Perecske kraj Villánya u Baranji (pogrješna su mišljenja E. Fermendžina, M. Pavića i J. Bösendorfera da se samostan nalazio u selu Berak u Srijemu, kao i Pavičićevo da je bio u nestaloj Prečki kraj Vinkovaca). Vjerojatno je za boravka u Konstanzu Filip upoznao nekoga člana bavarske grofovske obitelji de Castellis, s kojim je, možda na temelju istovjetnosti obiteljskih grbova, a u želji da svoje podrijetlo učini sjajnijim, utvrdio da tobože potječu od zajedničkih predaka. Otud se poslije povremeno služio naslovom »comes de Castellis dominusque de Korogh«. U rujnu 1416. preko zastupnika se pridružio pečuškomu proglasu ugarskih i slavonskih velikaša i prelata za skupljanje otkupnine za Ivana Morovića i druge plemiće koje su Turci 1415. zarobili u Bosni. Bio je oženjen Jelenom, kćeri palatina Eustahija od Jolsve (Jelšava u Slovačkoj), i s njom imao sina → IVANA II, mačvanskoga bana, te kćeri Katarinu i Mariju. Jelena ga je nadživjela, a 1433. kao udovica je posudila 600 mletačkih zlatnika Petru Čehu Levanjskomu radi suzbijanja husita. Tri Ivanova braka i naizgled proturječni podatci iz političke karijere naveli su neke povjesničare da pretpostave postojanje još jednoga Ivana (ili Ivana Filipa), njegova rođaka i približnoga vršnjaka, što vjerojatno nema temelja. Katarina je bila udana za velikaša Ivana Perényija, s kojim je njezin brat Ivan sklopio 1454. nasljedni ugovor u koji je unio svoje posjede u županijama Vukovskoj (utvrda Korođ, trgovišta Osijek, Čepin i Nemetin, kaštel Ivankovo), Baranjskoj (utvrda Harsány, kaštel Baranyavár, danas Branjin Vrh, trgovišta Szombathely ili Subotica, Szeglak i Verőfény ili Prisunce, posjedi Beremend i Ná­dasd) i Bačkoj (Okor, Kamarás). Ivanov sin Gašpar (u. u prvoj pol. 1472) posljednji je član roda. Spominje se među svjetovnom i crkvenom gospodom koja su 10. II. 1459. u Budimu položila pisanu prisegu vjernosti kralju Matiji Korvinu, suočenom sa strankom velikaša koju je predvodio Nikola Iločki. Gašpar je te godine 10 svojih posjeda u Bačkoj županiji dao kraljevu ujaku Mihályu Szilágyiju u zamjenu za njegove udjele u Nemetinu, Sarvašu, Szentszalvátoru (Mirkovci kraj Vinkovaca), Pačetinu i dr. Dijelove tih posjeda, osim Pačetina, držao je tada i bivši mačvanski ban Pavao Herceg od Szekcsőa (Sečujski), koji ih je 1460. založio Gašparu i njegovoj majci Elizabeti za 230 zlatnika, uz napomenu da oni, ako im ne vrati novac, mogu kao naknadu preuzeti njegove udjele u Szőllősu (Kneževi Vinogradi) i Kőu (Kamenac) u Baranji. Kad su se nakon smrti Ivana Kapistrana uz grob u Iloku počela popisivati njegova čudesa, Elizabeta i Gašpar izdali su u travnju 1460. u Osijeku povelju u kojoj su opisali čudesno oživljavanje njihova sluge na ratnom pohodu protiv Turaka u Srbiji. Osim toga, u jednoj zbirci Kapistranovih čudesa iz toga doba zabilježeno je Gašparovo izlječenje od crijevnoga krvarenja nakon što se zavjetovao svetcu. Gašpar se s majkom 1463–64. sudski izborio za pravo na posjed Odolju (kraj Ivandola) u Požeškoj županiji, koji su pokušali prisvojiti Ladislav i Pavao od Pakosa iz Tolnske županije. Nepoznati su razlozi zbog kojih je kralj Matija na poč. 1467. kaznio Gašpara oduzimanjem novosagrađenoga kaštela u Szeglaku i pripadnih mu posjeda. Otprilike u to doba Gašpar se zaručio s Apolonijom, kćeri glavnoga tavernika i bivšega erdeljskoga vojvode Ivana Rozgonyija iz Županije Abaúj (Rozhanovce kraj Košica). S tim u svezi, kralj je 21. IV. 1467. izuzeo od sudske vlasti mačvanskoga bana sve Elizabetine posjede i sve posjede Ivana i Renolda Rozgonyija u južnim ugarskim županijama. Do kraja te godine Elizabeta je u svoje i Gašparovo ime predala Rozgonyima utvrde Drenovac, Orljavac, Nevnu i Ivankovo te trgovišta Tomicu i Szentszalvátor s okolnim selima. Darivanje je možda bilo posljedica gubitka posjeda kojim je kralj kaznio Gašpara jer je napustio zaručnicu Apoloniju i uzeo drugu. Kad je 1469. sastavljen porezni popis Baranyavára, korođskoga vlastelinstva s Čepinom i drugim selima te trgovišta Osijeka, Hagymása (Aljmaš) i Draszáda, ta su mjesta vjerojatno bila u rukama obitelji Rozgonyi. Gašpar je 1471. prodao Berislavićima Grabarskima svoje udjele u Nemetinu i Sarvašu, a kad je te godine umro Ivan Rozgonyi, kralj je uslišao njegovu molbu i vratio mu stara obiteljska imanja. No ubrzo je potom, u pobliže nepoznatim okolnostima, poginuo u ratovanju s Turcima, a s njim je izumro i rod Korođskih, pa je kralj njegove posjede darovao erdeljskomu vojvodi Nikoli Čuporu i Ivanu Ungoru od Nádasda. Dijelom na temelju pučke predaje o napuštenoj lijepoj djevojci koja među ostatcima staroga grada tuguje za dragim (stvarna Apolonija Rozgonyi udala se poslije propalih zaruka za Benedikta Csákyja), V. Prohaska napisao je kratak trivijalni roman Kolođvarska djevica (Osijek 1938).