DIVNIĆ, plemićka obitelj u Šibeniku. U latinskim izvorima zabilježena je u oblicima Diffinich, Difingich, Difnich, Diphnico, Diunich, Divinich, Divnicch, Divnich, a u talijanskim Difnico. Obitelj je podrijetlom iz Skradina, gdje je 1368. zabilježen sudac Velike kurije Mihovil (V. Miagostovich). Ciprijan Jurjev spominje se u Šibeniku od 1374 (F. A. Galvani); on oko 1383/84. izvozi stoku u Mletke (D. Zavorović), a u dokumentima iz 1386. i 1391. zabilježen je kao sudac Velike kurije u Šibeniku i svjedok. U XV. st. djeluju njegovi sinovi Juraj (umro oko 1467), Šimun (umro 1462) i Nikola (umro nakon 1470). Bave se pomorskom trgovinom s Mlecima, Anconom, Hvarom, Rijekom, Cresom, Osorom prevozeći robu na tuđim i svojim brodovima (1441. spominje se Šimunova marsilijana, 1442. njegova i Nikolina karaka, a 1443. sva trojica grade novi brod). Bili su i suci Velike kurije u Šibeniku, Juraj između 1420–51, Šimun 1442–49. i Nikola 1441–48. Juraj i Nikola sklopili su 23. III. 1444, u svoje ime i u ime brata Šimuna, uz više drugih šibenskih plemića, ugovor s operarijem katedrale Sv. Jakova u Šibeniku, kojim su se obvezali u pobočnim lađama katedrale sagraditi obiteljske kapele o svom trošku (kapela Divnićevih peta s desne strane od vrata s obiteljskom grobnicom). U ugovoru s Jurjem Dalmatincem iz 1446. spominje se Nikola kao prokurator gradnje katedrale. Od tri brata potekle su tri glavne grane obitelji. Šimun, sin utemeljitelja prve grane Jurja, bio je franjevac konventualac; oko 1469. živi u samostanu Sv. Frane u Šibeniku, a 1470. odlazi u Francusku da dovrši studije. Njegov brat Ciprijan bavio se, poput oca i stričeva, pomorskom trgovinom sa Senjom i Rijekom (oko 1441/42). God. 1443. spominje se njegov zemljišni posjed na području Danila kraj Šibenika, a 1455. i 1461. bio je ispitivač isprava (examinator) šibenske komune. Njegov sin Frano imao je sinove Ciprijana, koji je trgovao solju (oko 1513), i Petra, zvanog Perhat, koji je 1509. poginuo u borbama s Turcima zajedno sa sinom (ili rođakom) Nikolom, kapetanom šibenskog distrikta. Treći brat Juraj posljednji je muški član prve grane obitelji. Njegova kći Katarina udala se 1542. za rapskog plemića i soprakomita rapske galije Šimuna de Dominisa. Utemeljitelj druge obiteljske grane Šimun, imao je sinove Ivana i Petra. Ivanov sin Šimun imao je nadimak Bisprić (Bisprich), koji nose i njegovi potomci; taj se ogranak ugasio u XVII. st. Potomci Ivanova brata Petra ističu se tek od polovice XVI. st., a u XV. st. i prvoj polovici XVI. st. članovi obitelji potekli iz treće Nikoline grane. Nikolin sin Augustin plovi 1477. pod zapovjedništvom svog ujaka Frane Dragojevića. Poslije se bavi trgovinom i zbog poslova putuje na Istok (oko 1518). Njegov brat Ivan Matija bio je šibenski kanonik i arhiđakon. Istom staležu pripadaju sinovi njegova brata Ciprijana šibenski kanonik Ivan Frano i ninski biskup, pisac i pjesnik → JURAJ. Njihov brat Šimun bio je u vojnoj službi na papinskom dvoru i za zasluge dobio 13. VII. 1490. od pape Inocenta VIII. naslov viteza Zlatne ostruge. Njegov sin → JAKOV naslijedio je strica Jurja na ninskoj biskupskoj stolici, a drugi sin Juraj, zvan Moleka, utemeljitelj je ogranka s tim nadimkom, koji je izumro na poč. XVII. st. Četvrti Ciprijanov sin Petar (umro 1518) bio je prvi soprakomit šibenske naoružane galije (od 1457). S braćom Šimunom, Nikolom i Jeronimom dobio je 16. III. 1500. od mletačkog dužda Agostina Barbadiga otok Kaprije. Jeronim je imao oko 1496. i posjed na otoku Prviću, kada je sklopio ugovor s majstorima Martinom Pavlinovićem i Jurjem pok. Rade o gradnji zdenca s krunom na svom tamošnjem posjedu (K. Stošić). Poznat je i njihov brat Tomo (umro oko 1496), koji je 1487. zastupao u nekom sporu svoga brata Jurja. Njegovi su sinovi latinist → JERONIM i kulturni djelatnik → NIKOLA (svjetovno ime Mate), franjevci konventualci i doktori bogoslovlja. U zidu dvorišta samostana Sv. Frane u Šibeniku uzidan je kameni obiteljski grb. Treća grana obitelji izumrla je u muškoj lozi sinom soprakomita Petra, Nikolom, koji je 1527. imenovan soprakomitom šibenske galije troveslarke. On je 1531. dao postaviti u obiteljskoj kapeli u katedrali Sv. Jakova u Šibeniku nadgrobnu ploču svojoj majci Katarini iz hvarske obitelji Griffico i sebi. Od pol. XVI. st. javljaju se u kulturnom i javnom životu grada članovi druge, Šimunove grane roda, koja je svom gradu i zemlji dala mnoge ratnike, književnike, povjesničare, crkvene dostojanstvenike i dr. Slabiji materijalni položaj zbog smanjenih prihoda s njihovih mnogobrojnih posjeda na šibenskom području, opustošenih za turskih napadaja, bio im je poticaj da školovanjem ili u vojničkom zvanju steknu sigurnija sredstva za opstanak. Šimunov praunuk Petar, sin Nikolin, bio je 1577. kapetan šibenskog područja, a 1582. zapovjednik kaštela Vrhpoljac (Vrpoljac) kraj Šibenika (danas u ruševinama). Imao je nadimak Malpaga (Malpašić), koji nose i njegovi nasljednici (neki pisci navode da je taj nadimak imao soprakomit Petar potkraj XV. st.). Njegov unuk Petar, sin Antunov, konjički kapetan, ratovao je deset godina protiv Turaka u austrijskoj, a od 1645. u mletačkoj vojnoj službi. Iste je godine zarobljen od Turaka i nakon pet godina koje je proveo kao veslač na galiji, otkupio se, vratio u Šibenik i stupio u mletačku službu; 1654. dobio je od mletačkih vlasti stalni godišnji prihod. Naslijedio je 1649. imetak i obiteljsko ime Hijacinta (Jacinta) Mihetića Dragojevića, brata svoje majke Klare; ogranak Divnić Mihetić Dragojevićizumro je u prvoj pol. XIX. st. Sin Šimunova praunuka Ivana Krstitelja bio je izdavač, pjesnik i prevoditelj → FRANO. I njegov sin šibenski arhiđakon i kanonik → IVAN KRSTITELJ bio je pjesnik. Imao je brata Danijela (umro 1598; vjerojatno pjesnik → DANIJEL). Njihovi su rođaci bili pisac i ratnik → IVAN i njegov brat pjesnik i ratnik → PETAR, sinovi Šimunova unuka Šimuna Petrova. Petrova je kći Klara (rođena 1567; prema V. Brunelliju zvala se Katarina) bila majka povjesničara Ivana Lučića (Luciusa), a sin pjesnik → NIKOLA bio je otac Petra (rođen 1606), kojeg je 1633. papa Urban VIII. imenovao apostolskim protonotarom, povjesničara → FRANE, glazbenika i pisara → FRANE (svjetovno ime Ivan Krstitelj), biskupa u Ninu i Feltreu → ŠIMUNA, provincijala franjevačke provincije Sv. Jeronima Nikole (1615–1686) i vojskovođe i povjesničara → DANIJELA. Njihov je suvremenik slikar → DOMINIK (prema I. Kukuljeviću Sakcinskom unuk hrvatskog pjesnika Petra). Danijelovi su sinovi ratnik → NIKOLA i Ivan Krstitelj (1663–1687), kapetan mletačke vojske. Za morejskog rata 1684–99. sudjelovao je u osvajanju Herceg-Novoga (1687) i iste godine poginuo kraj Gackog u Hercegovini. Nikolini unuci bili su šibenski biskup → NIKOLA, krčki biskup → DEODAT MARIJA i Danijel (rođen 1723), koji se 1748. spominje kao posjednik na otoku Prviću. Njegovi sinovi Melkior (rođen 1751) i Nikola (rođen 1753) stekli su 1772. doktorat u Padovi. Melkior je bio šibenski kanonik i primicerij, a Nikola za prve austrijske vladavine u Dalmaciji sudski prisjednik u Tribunale di prima istanza u Šibeniku (od 29. I. 1798). Imali su i trećeg brata Franu (rođen 1749). Njihov suvremenik bio je Ivan Jakov (umro 1827), načelnik Šibenika za francuske i druge austrijske uprave u Dalmaciji (1807–27) i posljednji član ogranka Divnić Mihetić Dragojević. Sin Franin, Danijel Kajetan (rođen 1790) bio je gradski vijećnik u Šibeniku (oko 1852); 19. VII. 1864. dobio je austrijsku potvrdu plemstva. Njegovi su sinovi Frano (1814–1895) i kirurg Melkior (Melko, 1818–1903) bili pristaše autonomaške politike u Dalmaciji. Melkior je bio načelnik u Drnišu (prije 1861–65) i veleposjednik u drniškom kraju. Na izborima za Dalmatinski sabor u mandatnim razdobljima 1861–64. i 1864–67. biran je kao predstavnik autonomaša za zastupnika u kuriji vanjskih općina Drniš, Knin, Vrlika, a u proljeće 1863. i za zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču. Nakon poraza na općinskim izborima 1865, kada u Drnišu pobjeđuje Narodna stranka, te gubitka položaja gradonačelnika u studenom iste godine, dvije godine prije završetka mandatnog razdoblja, zahvalio se na zastupničkom mandatu. — Potomci obitelji žive i danas. — U Šibeniku postoji palača obitelji, a obiteljski arhiv pohranjen je u Historijskom arhivu u Zadru.
LIT.: Obitelj. — I. Kukuljević Sakcinski: Pjesnici hrvatski XVI vieka, 2. Zagreb 1858, 97–98. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 39, 105. — F. A. Galvani: Il Re d’armi di Sebenico, 1. Venezia 1884, 82–90. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 9. Zagreb 1890, 257. — (V. Miagostovich): La Famiglia de Difnico. Il Nuovo cronista di Sebenico (Trieste), 3(1895) str. 65–92. — Isti: Sebenicesi allo Studio di Padova dallo scorcio del secolo XVII a tutto il XVIII. Ibid., 4(1896) str. 90–91. — Isti: I nobili e il clero di Sebenico nel 1449 per la fabbrica della cattedrale. Sebenico 1910, 7, 13, 21–23, 52, 70. — D. Frey: Der Dom von Sebenico und sein Baumeister Giorgio Orsini. Wien 1913, 20, 135–138. — U. Inchiostri: Codici inediti di storia Sibenicense. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 3(1928) V/29, str. 215–221. — G. Sabalich (G. S.): La Dalmazia guerriera. Ibid., V/30, str. 292. — K. Stošić: Galerija uglednih Šibenčana. Šibenik 1936, 20–23. — Isti: Sela šibenskoga kotara. Šibenik 1941, 167–168, 190–191, 220, 224, 227. — J. Perić: Kuća u Šibeniku od najstarijih vremena do konca XVIII stoljeća. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 2(1955) str. 243. — F. Dujmović: Nin i Šibenik. Ibid., 16–17(1969) str. 619–627. — V. Gortan i V. Vratović: Temeljne značajke hrvatskog latinizma. Forum, 8(1969) 10/11, str. 607–608, 619. — J. A. Soldo: Kalež i pokaznica Jurja Divnića u Šibeniku. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 21, str. 333–334, 339. — I. Barbarići J. Kolanović: Šibenski diplomatarij. Šibenik 1986. — J. Kolanović: Spisi kancelarije šibenskog kneza Fantina de Cha de Pesaro 1441–1443. Šibenik 1989. — Ciprijan Jurjev. — D. Zavorović: Trattato sopra le cose di Sebenico (rkp. iz XVI. st., Arhiv HAZU, prijepis iz 1958, str. 35, 37). — M. Zjačić: Spisi šibenskog notara Slavogosta. Starine, 1952, 44, str. 204, 216, 218, 223, 244, 269, 274. — M. Šamšalovići dr.: Diplomatički zbornik, 18. Zagreb 1990. — Klara. — V. Brunelli: Giovanni Lucio. La Rivista dalmatica, 1(1899) I/1, str. 9; 2, str. 119. — Šimun (oko 1490). — C. F. Bianchi: Zara cristiana, 2. Zara 1879, 216. — Ivan Jakov Divnić Mihetić Dragojević. — (V. Miagostovich): Primo Consiglio e Amministrazione comunale a Sebenico e a Scardona. Il Nuovo cronista di Sebenico, 2(1894) str. 99. — Melkior Difnico (1818–1903). — (Melkior Difnico). Narodne novine, 29(1863) 4. IV, str. 306. — (Melkior Difnico). Il Nazionale, 4(1865) 16. XI, str. 4; 42(1903) 19. XII, str. 3. — G. Novak: Prvi Dalmatinski sabor i događaji s njim u vezi. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 3(1957) str. 7. — D. Foretić: Borba za ponarođivanje općina u Dalmaciji (1865–1900). Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zbornik. Zagreb 1969, str. 101–102. — I. Perić: Dalmatinski sabor. Radovi Centra JAZU u Zadru, 25(1978) str. 58, 62, 215–216.
Tatjana Radauš (1993)