BASILJEVIĆ (Bassegli), dubrovačka plemićka obitelj. Podrijetlom je iz Kotora gdje se od XIII st. javlja oblik Basilio. Dubrovački ogranak utemeljio je Basilius de Basilio, koji se u tom gradu spominje 1314. S vremenom je prevladao oblik prezimena Bassegli (Basiljević), a uza nj se javljaju oblici Basello, Baseglo, Baseyo, Baxeio, Vasiljević. Tijekom stoljeća članovi dubrovačkog ogranka istakli su se u javnom, privrednom i kulturnom životu grada. Potkraj XV i početkom XVI st. djelovao je humanist i teolog → Toma. U XVI st. bave se i trgovinom proširivši veze i izvan Dubrovnika. Bazilij je 1537. krenuo brodskom karavanom iz Seville u Peru, gdje je kanio trgovati. Nema podataka o njegovoj daljoj sudbini. Potkraj XVI i početkom XVII st. živio je → Marko, koji se istaknuo u javnom životu grada (1611). Drugi Marko (1634–1705) imao je u Veneciji trgovačku tvrtku, a pod starost vratio se u Dubrovnik. U obiteljskom arhivu sačuvana su zanimljiva pisma koja mu je pisao viši časnik u austrijskoj vojsci Frano Gundulić, sin pjesnika Ivana (Dživa), u Veneciju (1661–1670) i Dubrovnik (1670–1685), te Frano Bobaljević iz Dubrovnika u Veneciju (1667–1668). Bobaljevićeva i Markova pisma (neka s Lukom Gučetićem) dubrovačkoj vladi iz Venecije 1667, s obavijestima o odjeku vijesti o potresu u Dubrovniku i mišljenjima o njegovoj sudbini u drugim zemljama, objavio je dijelom R. Samardžić. Marko je posjedovao knjižnicu i numizmatičku zbirku; u obiteljskom arhivu sačuvan je katalog zbirke Medagliere di Marco Bassegli. U istom arhivu čuva se i više Markovih računskih knjiga. On je vjerojatno bio posljednji trgovac u obitelji. U XVIII st. Basiljevići žive od prihoda s prostranih zemljišnih posjeda. Njegov sin Tomo (Dživo Tomo, 1669–1740), stupio je u austrijsku vojsku i borio se protiv Turaka. Po povratku u Dubrovnik oženio se oko 1706. Umro je kao knez u Župi dubrovačkoj. Imao je više sinova: Marko je bio latinist i matematičar, Antun (kao benediktinac Euzebij, umro 1772) sredio je književnu ostavštinu pjesnika i biografa Ignjata Đurdevića (Đorđića), Džono (kao dominikanac Eugen, umro 1781) dulje vrijeme predavao je u Dubrovniku matematiku i filozofiju; Dživo (1717. ili 1718–1801), ugledni isusovac, bio je vicerektor Dubrovačkog kolegija (1770), a Jakubica (umro 1805) državni službenik i upravitelj obiteljskog imanja. Među njegovom djecom iz braka s Katom Apolonijom Sorkočević, sestrom Lukše i Miha, istaknuo se erudit → Tomo. Njegova sestra Deša (Terezija, 1759–1804), supruga Balda Gučetića (Gozze) bila je učena žena. Dopisivala se s A. Fortisom (49 Fortisovih pisama Deši 1780–1787. čuva se u obiteljskom arhivu Basiljevićâ i Arhivu Bizzaro; 22 je objavio Ž. Muljačić). Njezin sin Palo (Pavao) naslijedio je 1806, poslije smrti posljednjega muškog odvjetka Basiljevićâ, majčina brata Tome, sva njihova imanja i dodavši njihovo prezime svom, osnovao ogranak Gučetića → Basiljević Gučetić (Bassegli Gozze). — Arhiv obitelji Basiljević (s Arhivom Basiljević Gučetić) pohranjen je u Historijskom arhivu u Dubrovniku, gdje se nalaze i sačuvane knjige iz knjižnice koju je sakupio Marko (1634–1705), a njezin fond obogatili Tomo i njegov nasljednik Palo (Pavao). Postoji i abecedni katalog te knjižnice. U Dubrovniku se nalazi i nekadašnja palača Basiljevićâ (između Uske ulice i Ulice Marojice Kaboge, s pročeljem u Zuzerinoj ulici).
LIT.: Obitelj. — Franjo Marija Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de Ragusei, 2. Dubrovnik 1803. — Carl Georg Friedrich Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 27, 96. — Konstantin Jireček: Die Romanen in den Stadten Dalmatiens während des Mittelalters, 3. Wien 1904, 5. — Žarko Muljačić: Prinove u dubrovačkom Državnom arhivu (II). Arhivist, 2(1952) 1, str. 77, 79–80. — Isti: Tomo Basiljević-Baselji predstavnik prosvjećenja u Dubrovniku. Beograd 1958, 4–8, 106–109. — Irmgard Manken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — Bazilij. — Jorjo Tadić: Prvi naši iseljenici u Ameriku. Politika, 37(1940) 11 461, str. 8. — Dušan Berić: Prvi naši moreplovci preko Atlantika u XVI vijeku. Jugoslavenski mornar, 6(1950) 11, str. 376. — Vinko Foretić: Veze starih Dubrovčana s novootkrivenim zemljama i njihovo iseljavanje. Matica. Iseljenički kalendar, 1960, str. 146. — Isti (Dr. V. F): Dva Dubrovčana iz doba stare Republike u američkoj zemlji Perù. Dubrovački vjesnik, 13(1962) 636(637!), str. 4. — Marko (1634–1705). — Lujo Vojnović: Prva smrt Dubrovnika. Letopis Matice srpske, 87(1912). CCLXXXVII/3, str. 42, 44, 50. — Milan Rešetar: Dubrovačka numizmatika, 1. Sremski Karlovci 1924, 595. — Mirko Deanović: Frano Dživa Gundulića i njegov put u Moskvu 1655. g. Starine JAZU, 1948, 41, str. 11–20. — Radovan Samardžić: Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667 g. Arhivska građa (1667–1670). Beograd 1960. — Antun (Euzebij). — Sebastijan Slade-Dolci: Fasti litterario-ragusini. Venetiis 1767, 19. — Petar Kolendić: Nekoliko reči o ovom izdanju (u: Biografska dela Ignjata Đurđevića.) Beograd 1935, 318. — Džono (Eugen). — Augustin Đurđević: Cenni biografico-letterarii dei personaggi più illustri della congregazione ragusina di San Domenico dall’anno 1750 in poi. Split 1867, 18. — Dživo. — Simon Pavao Capitozzi i Đuro Bašić: Ljetopis dubrovačkoga Kolegija. (Priopćio Miroslav Vanino.) Vrela i prinosi, 1937, VII, str. 115, 142, 150, 152, 154, 158. — Deša (Terezija). — Žarko Muljačić: Iz korespondencije Alberta Fortisa. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1952, 23, str. 69–71, 73, 75–89, 92–100, 102–117, 138.
Vinko Foretić (1983)
