KNEŽEVIĆ, plemićka obitelj s posjedima u Lici, Krbavi i Međimurju. Prema predaji, podrijetlom iz Broćna u Hercegovini, gdje su se prvotno zvali Krušević; nakon pogibije kneza Filipa kraj Jajca 1463. uzeli su prezime Knezići, potom Kneževići. Dva Filipova sina nepoznata imena otišla su u Rusiju, odn. Poljsku (iz toga bi odvjetka mogao potjecati general i diplomat Karol Otto Kniaziewicz, 1762–1842), a treći se, Ivan, izbjegnuvši s ukućanima i svojom četom, nastanio na području današnjega Gračaca te podignuo utvrdu na Gradini. God. 1466. kralj Matija Korvin dodijelio mu je plemstvo. Ivanovu granu nastavljaju potomci Nikola, Valemir, zapamćen kao kazivač narodnih pjesama, Stjepan Mudrosvit (Stipan), koji se vjerojatno pred turskim nadiranjem sklonio u Vinjerac, i, najposlije, prapraunuk Franjo (Frane; spominje se kao zapovjednik Krbave, no to se po svem sudeći odnosi na jednoga od njegovih predaka), kojemu je car Ferdinand II. 1628. potvrdio plemićke povlastice. Njegov najstariji sin Juraj (Jure) imao je sinove Nikolu i Iliju (Ile). Za Morejskoga rata (1684–99) Ilija je sudjelovanjem u protuturskim pohodima povratio obiteljske posjede u Lovincu, Štikadi, Grabu, Popini, Bruvnu, Resniku, Zrmanji, Zvonigradu i Gračacu te pod srušenom utvrdom na Gradini dao izgraditi novu; za te zasluge car Leopold I. dodijelio mu je zlatnu kolajnu te potvrdio plemstvo s naslovima kneza i vojvode. Sinovi mu Nikola i Juraj (Jure), što se školovao u Zadru, pridonijeli su 24. VIII. 1739. pobjedi nad Turcima u Gubavčevu klancu (okolica Gubavčeva Polja kraj Gračaca), a unuk, general → MARTIN, sin Jurja i Katarine rođ. Stibor iz Senja, istaknuo se prigodom njihova progona, pa je svu trojicu car Karlo VI. nagradio zlatnim lancem s medaljom. God. 1746. Juraj je postao satnikom u Ličkoj graničarskoj pješačkoj pukovniji. Prvi je zabilježio obiteljsku povijest, no taj je rukopis po svem sudeći izgubljen. Drugi se put oženio udovicom Helenom Vukasović, rođ. Pribinović, s kojom je imao sina Jurja (Georg, Jure), potpukovnika Petrovaradinske pješačke graničarske pukovnije, potom pukovnika i 1783–86. zapovjednika Székeljske graničarske husarske pukovnije, koji je zadržao prodor Turaka kraj Požege te 1785. sudjelovao u gušenju ustanka vlaških seljaka. U braku s posestrimom Uršulom Martin je imao dvije kćeri i šest sinova koji su doživjeli punoljetnost. Najistaknutijega, generala → VINKA, u literaturi se zamjenjuje s bratom, također generalom → PETROM. Juraj (Georg-Anton; 1733 –1805) bio je natporučnik u 39. ugarskoj linijskoj pješačkoj pukovniji, potom satnik u grenadirima toskanskoga velikoga vojvode Leopolda te od 1773. bojnik u Toskanskoj kraljevskoj pukovniji, odn. 23. linijskoj pješačkoj pukovniji. Neko je vrijeme bio guverner Livorna (od 1779. kao potpukovnik) te, kao pukovnik, otoka Elbe. Za Drugoga koalicijskoga rata odbio je 1799. predati upravu Francuzima te se uz pomoć Britanaca preko Napulja vratio u Beč, gdje je 1801. promaknut u general-bojnika i vjerojatno umirovljen. Antun (Anton-Joseph, Tone; 1737–1809) postignuo je čin potpukovnika, a u svezi s međimurskim posjedima vodio je dugogodišnju parnicu protiv Vinka i Ivana (Ive, Johann-Karl; 1743–1809). Ivan je sudjelovao već u Sedmogodišnjem ratu pod zapovjedništvom E. G. Laudona, a za austro-turskoga rata kao potpukovnik vodio je 1788. odjel 2. banske graničarske pješačke pukovnije u napadaju na Dubicu. God. 1791. prešao je u Brodsku graničarsku pješačku pukovniju, potom 1793–95. bio na čelu dobrovoljačkoga korpusa D. S. Wurmsera, s kojim se za Prvoga koalicijskoga rata protiv Francuske istaknuo kraj Lauterburga (Lauterbourg), Wantzenaua, Mainza i Meissenheima, i 1793–97. Njemačko-banatske graničarske pješačke pukovnije. Pukovnikom je postao 1793, a general-bojnikom 1797. Za Drugoga koalicijskoga rata sudjelovao je 1799. u uspjeloj opsadi Ancone. Zbog obzirna postupanja općina mu je dodijelila počasno građanstvo, no zbog navodne povrjede savezničkih obveza – Francuzi su se naime predali samo austrijskim postrojbama – osuđen je na zahtjev ruskoga cara Pavla i zatočen u tvrđavi Spielberg (Špilberk) kraj Brna. Rehabilitiran je 1801. i ubrzo umirovljen. U vojsci je služio i šesti Martinov sin, Leopold (Polde), isprva, kupivši čin satnika, u Otočkoj graničarskoj pješačkoj pukovniji, potom kao zapovjednik oštrostrijelaca u Laudonovoj vojsci tijekom Rata za bavarsku baštinu (1778). Istaknuo se u austro-turskom ratu 1788. kraj Izačića, no te se ili iduće godine razbolio i umro. Njihova sestra Cecilija (Cecilia-Maria) udala se za Josepha Portnera von Höfleina, satnika u Ličkoj graničarskoj pješačkoj pukovniji, s kojim je imala i kćer Anu Mariju, majku budućega bana J. Jelačića. Vinkovi sinovi Aleksandar (rođ. 1810) i Konstantin (rođ. 1811) spominju se 1830-ih kao kadeti dragunskih pukovnija, a Petrovi Maksimilijan Ivan (kršten 1804) i Aleksandar Franjo Kazimir (kršten 1809) napustili su vojsku nakon kraće službe. Ako nije istovjetan s prethodnim, tomu naraštaju pripada i Ivan (Johann; rođ. 1803), koji je 1820. istupio iz Terezijanske vojne akademije. Kao posljednji muški potomci hrvatske grane navode se Petrov unuk, husarski satnik Viktor, koji je 1898. nakon umirovljenja živio u Štrigovi, te Aleksandar, svjedok kupoprodaje 1923. Dio obiteljske korespondencije i dokumentarne građe čuva se u NSK (R 4693) i HPM, obiteljski fond gradiva u HDA, a portreti u HPM i grafičkoj zbirci HDA.
LIT.: (A. Gräffer): Geschichte der kaiserl. königl. Regimenter, Corps, Bataillons, und anderen Militär-Branchen, 1–3. Wien 1804–1812. — J. Svoboda: Die Theresianische Militär-Akademie zu Wiener-Neustadt und ihre Zöglinge von der Gründung der Anstalt bis auf unsere Tage, 1. Wien 1894. — I. Tomičić: Rod Kneževića. Glasovita lička obitelj u Gračacu i na Udbini. Prosvjeta, 6(1898) 15, str. 488–490. — A. Wrede: Geschichte der K. und K. Wehrmacht, 2. Wien 1898, str. 501; 5. 1903, str. 599. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899 (pretisak Zagreb 1995). — V. Deželić: Memoiri baruna Vinka Kneževića. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 9(1907) str. 44–54. — R. Horvat: Poviest Međimurja. Zagreb 1944 (pretisak Čakovec 1993), 238–241. — M. Atlagić: Grbovi plemstva u Slavoniji 1700–1918. Čakovec—Pakrac—Daruvar—Grubišno Polje 1982, 44–45. — F. J. Fras: Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine. Gospić 1988, 118–119, 122–123, 149–150. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1. Zagreb 1992. — V. Kalšan: Međimurska povijest. Čakovec 2006. — E. Ljubović: Grbovnik Gacke, Krbave, Like, Senja i Vinodola. Senj 2007, 112–113.
Vladimir Brnardić i Željko Holjevac (2009)
