Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANKAPAN (Frankopan), plemićki rod (XII–XVII. st.). U dokumentima su zabilježeni u oblicima Francapani, Frangapani, Frangcipani, Frangepani, Frangiapani, Frangipani, Frangopani, Franepani. Bili su knezovi krčki, modruški, vinodolski, brački, brinjski, cetinski, drežnički, gatanski, hvarski, korčulanski, požeški, rapski, senjski, slunjski i tržački, markizi di Nemi, kapetani Rašpora i Krasa (Istra i južna Slovenija) te Postojne i Bihaća, načelnici Splita, Milja (Muggia), Trogira te trajniji ili povremeni gospodari mnogih imanja u Hrvatskoj, Bosni, Ugarskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji i Švedskoj. Obitelj je dala više banova, generala, kapetana i zapovjednika te biskupa i nadbiskupa. Podrijetlo im nije razjašnjeno. U traganju za razjašnjenjem njihova podrijetla bilo je pokušaja da ih se dovede u vezu s rimskim Frangipanima, a u XV. st. F. su, sukladno tadašnjoj humanističkoj rodoslovnoj modi, sami sebe smatrali potomcima rimskog patricija Anicija. Danas u povijesnoj znanosti prevladava mišljenje da potječu s otoka Krka, a u tom smislu određeno mišljenje zastupala je Nada Klaić po kojoj bi mogli potjecati iz vrbničkoga, isključivo hrvatskim življem nastanjenog područja, gdje su imali Gradec, kaštel s patrimonijalnim dobrima na Rovozniku. Početci njihove vlasti na Krku nisu dovoljno poznati. Prvi je po imenu poznati član obitelji knez Dujam I (kraj XI. ili poč. XII. st. — prije 23. VIII. 1163). O njegovu podrijetlu nema podataka, a na temelju njegova za sjevernu jadransku Hrvatsku neobična imena pretpostavljalo se da bi mogao potjecati iz Dalmacije. Dužd Vitale Michael u ispravi iz 1163. izričito tvrdi da je Dujam došao na otok za dužda Domenica Michaela za koga se zna da je tu službu obnašao između 1118. i 1130. Kao mletački podanik upravljao je otokom Krkom od o. 1126. do smrti. Nakon što je na poč. 1133. uz mletačku pomoć bio odbijen napadaj hrvatsko-ugarskoga kralja Bele II, knez Dujam I. je u studenom te godine bio nazočan sastanku u palači krčkog biskupa Dominika na kome se vijećalo o obnovi oštećenoga gradskog zida, koji je počeo popravljati krčki biskup, a i o nekim drugim troškovima. Kao predstavnik općine knez se tada obvezao da će razdijeliti prikupljeni novac. Dužnost krčkoga kneza obnašao i prvih godina duždovanja Vitalea Michaela (1156–72). Žena mu Marija umrla je prije prosinca 1153. kada su po Dujmovu savjetu Dedoh i Radoslav iz Omišlja za njezinu dušu darovali benediktincima nad rijekom Padom kraj Mantove crkvu sv. Martina i kapelu sv. Apolinara u Dubašnici na Krku. Nakon Dujmove smrti vlast nad otokom imali su Mlečani do 23. VIII. 1163. kada su se sporazumjeli s njegovim sinovima, knezovima → BARTOLOM I. i Vidom I (spominje se 1163–97). Kao krčki knez Vid I. je s bratom upravljao otokom do svoje smrti. Njihov mlađi suvremenik bio je → BARTOL II. Sinovi Bartola I, Vid II (spominje se 1198–1233) i malodobni Henrik (spominje se 1198–1233), te sin Vida I, Ivan I (umro nakon 1233) sklopili su 1198. ugovor s duždem Enricom Dandolom, pa im je on 1199. izdao povelju kojom povjerava upravljanje Krčkim kneštvom pod ranijim uvjetima. Braća Vid II. i Henrik stupili su u službu hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. prije 1213. kada je dužd Pietro Zani potvrdio za krčkoga kneza samo Vidova sina Ivana I. Braća Vid II. i Henrik pomagali su 1217. kralju Andriji II. u križarskom ratu u Svetoj zemlji, a na poziv kralja i pape Honorija III. ratovali su 1220. protiv Neretvana, Kačića i bosanskih heretika. Za stečene zasluge Andrija II. im je darovao otoke Brač, Hvar, Korčulu i Lastovo s okolnim otočićima, ali ih braća nikada nisu stvarno posjedovala. Papa je 1221. potvrdio kraljevu darovnicu posebnom ispravom. Prema krivotvorenim ispravama Andrije II. iz 1209. i 1223. Vidu II. bilo je osigurano nasljeđe Modruša i Vinodola. Nakon povratka na Krk, braća su se sukobila s krčkim knezom, bratićem Ivanom I. Dogovor o upravljanju Krčkim kneštvom postigli su 1232, a predviđao je naizmjenično šestomjesečno upravljanje trima njegovim dijelovima tijekom šest godina, što su 1233. potvrdili dužd Giacomo Teupolo i Veliko vijeće. Martinusije (spominje se od druge pol. XII. st. do prve pol. XIII. st.), brat kneza Ivana I, postao je svećenik redovnik. Oko pol. XIII. st. spominju se sinovi Vida II, Ivan II (1242–43), Fridrik I (1242–51), Bartol III (1242–51) i Vid III (1242–51). Oni su — sudeći po navodima krivotvorene isprave Bele IV, za koju se misli da sadržava historijsku jezgru (Nada Klaić) — pomogli hrvatsko-ugarskom kralju za njegova bijega pred Tatarima 1242. Kralj im je izdao povelju za boravka kraj Trogira 10. III. i potvrdio im ranije stečene darovnice. Za pobune Zadrana protiv mletačke vlasti 1242–43. braća su podupirala buntovnike. Zbog pristajanja uz hrvatsko-ugarskoga kralja, koji im je darovao posjede, i pomaganja Zadranima dužd ih je »kao buntovnike« lišio svake časti i vlasti na otoku. Među krivotvorenim poveljama obitelji Frankapan nalazi se i darovnica Bele IV. kojom je kralj 9. IV. 1251. potvrdio braći županije Vinodol i Modruš. Povelja je sačuvana u prijepisima iz 1270, 1279. i 1322, a o njima je kritički raspravljala Nada Klaić. Za Ivana II. zna se da je 1242–43. obnašao dužnost splitskog načelnika. Njegova žena Colapica (Colapiza) dotirala je 1257. za pokoj njegove duše gradnju zvonika stolnice sv. Dujma u Splitu sa 100 romanata. Bartol III. ostavio je sina Bartola, poznatog kao Škinela I (Schinella; 1254–61), koji je živio u Zadru i koji se potkraj 1254. spominje kao jedan od svjedoka. On je osnivač loze knezova Krčkih, koja će se zvati Škinelinom lozom. Sinovi Vida III, osnivača Vidove loze knezova Krčkih, bili su → FRIDRIK II, Bartol IV (spominje se 1260–70) i Vid IV (spominje se 1257–71). Za Vida IV. pouzdano se zna da je 1257–59. obnašao dužnost splitskog načelnika i nosio naslov modruškoga i vinodolskoga kneza. God. 1260–61. Venecija je vratila knezovima Krčkim oduzeto Krčko kneštvo. Polovica Krka s otočićem Prvićem pripala je Škineli I. i njegovim sinovima Petru I (spominje se 1261–83), Škineli II (spominje se 1261) i Bartolu V (spominje se 1261–81), a druga sinovima Vida III, Fridriku II, Bartolu IV. i Vidu IV. Knezovi Krčki obiju loza obvezali su se plaćati duždu godišnju pristojbu od 900 mletačkih libara, a kao članovi mletačkoga Velikog vijeća polagali su Mlečanima prisegu vjernosti. Važniju ulogu imao je Bartol V. koji se nazivao knezom krčkim, hvarskim i bračkim. Vidovi sinovi imali su vazalne obveze i prema hrvatsko-ugarskom kralju te postupno sve više utječu na hrvatske i ugarske prilike. Vid IV. je bio gorljiv pristaša kralja Bele IV. Kao splitski načelnik on je s primorskim banom Butkom, Šibenčanima i Trogiranima 1259. ugovarao savez protiv Poljičana. Ponovno se spominje 1271. kada ga senjski suci, vijećnici i čitav narod biraju »vječnim načelnikom«. Njegovi sinovi bili su Ivan (Anž) III (spominje se 1266–92) i → LEONARD. Ivan III. je prije 1266. oženio kćer nekog župana Aleksandra. Te je godine pred zagrebačkim Kaptolom primio miraz svoje žene, a 1271. donio je kralju Stjepanu V. na potvrdu ispravu kojom su Senjani izabrali njegova oca za »vječnog načelnika«. Od oca je naslijedio čast senjskog načelnika što mu je 1275. potvrdio kralj Ladislav IV. Kumanac, a obnašao ju je do 1279. Te godine kralj je potvrdio posjede Modruš i Vinodol Vidovim sinovima Ivanu III. i Leonardu, Fridrikovu sinu → DUJMU II. te Stjepanu I (spominje se 1279) za koga se ne zna u kakvom je krvnom srodstvu bio sa spomenutim knezovima. Do 1280. pomažu Baboniće u ratu s Gisingovcima oko banstva u Slavoniji. Ivanu III. i bratu mu Leonardu kralj Ladislav IV. Kumanac potvrdio je 1289. dotadašnje posjede i podijelio patronatsko pravo na Krbavsku i Senjsku biskupiju. Oni podupiru nastojanje da na prijestolje Arpadovića dođe kandidat iz napuljske dinastije Anžuvinaca. Prije 23. VII. 1290. braća Ivan III. i Leonard došli su u posjed Gatanske županije i stekli naslov krčkoga, vinodolskoga, modruškoga i gatanskoga kneza. Kada je 1305. na Krku došlo do pobune podanika obiju loza knezova Krčkih iz grada Krka i kaštela Omišlja, Dobrinja, Vrbnika i Baške, pobunjenici su se potužili duždu Pietru Gradenigu. U njihov spor umiješao se dužd, koji je slučaj povjerio osorskom knezu Rizzardu Quirinu, čijim je posredovanjem postignut sporazum. Škinelinu lozu, odnosno sinove Bartola V, Škinelu III (spominje se 1307–14) i Nikolu I (spominje se 1307–35), u to je vrijeme zastupao najstariji brat Marko I (spominje se 1307–17), a Vidovu lozu Leonard. Sporazum su Mlečani potvrdili 1307, ali, kako podanici nisu izvršavali preuzete obveze uslijedila je tužba knezova Krčkih, pa je dužd 1309. intervenirao u njihovu korist. Nakon smrti Dujma II. 1317. starješinstvo Vidove loze preuzeo je Vid V (spominje se 1288–1321), sin Ivana III. Njegova braća Bartol VI (spominje se 1288–1310), Fridrik IV (spominje se 1307–26) i Ivan IV (spominje se 1307–26) nisu se isticala u javnom i političkom životu. Budući da Vid V. nije podmirivao svoje vazalne obveze prema Mlečanima, oni su na svoju stranu pridobili Dujmova sina → FRIDRIKA III, koji je ostavio sinove Dujma III (umro 1348) i Bartola VIII (spominje se 1332–60) te kćer Elizabetu (spominje se 1346–48), udanu za bana Pavla II. Bribirskog. Nakon očeve smrti braća ostaju u vazalnom odnosu prema Mlecima. God. 1335. obećavaju pomoć Mlečanima u ratu protiv akvilejskog patrijarha Bertranda de Saint Ginks. U međuvremenu braća su se približila Anžuvincima od kojih su 1335. dobili Stolnobiogradsku županiju te se nazivaju knezovima krčkim, modruškim, požeškim i stolnobiogradskim. To je prvo svjedočanstvo da su knezovi Krčki stekli posjede i u Ugarskoj. Oko 1336. Devinski su založili Bartolu VIII. Rijeku, a 1337. dopratio je on iz Senja u Akvileju moravskog markgrofa Karla (poslije njemački car Karlo IV. Luksemburški). Te godine braća su se sukobila s avignonskim papom Benediktom XII. oko izbora senjskog biskupa. Kao patroni Senjske biskupije braća su se složila s Kaptolom da senjskim biskupom postane Bernardin, opat benediktinskog samostana sv. Jurja kraj Senja, a ne papin izabranik Ivan. Kao mletački podanici ne izvršavaju svoje obveze, pa ih dužd često mora opominjati. Veći nemar prema Mlečanima pokazuje Dujam III. koji nikada nije otišao u Veneciju radi polaganja prisege vjernosti. God. 1343. pratila su braća kraljicu Elizabetu preko Senja u Napulj, a 1344. odbili su pomoći Nelipčićima protiv hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Budući da Dujam III. nije bio Mlečanima položio ni prisegu vjernosti, lišili su ga 1345. Krčkoga kneštva i njegov dio ponudili bratu mu Bartolu VIII. Za zadarske bune 1345–46. bili su na strani mletačkih protivnika i onemogućili Veneciju da se domogne bribirske utvrde Ostrovice koju je Grgur II. Bribirski 1347. predao Ludoviku I. Zbog takva držanja Venecija ih je lišila Krčkoga kneštva i oslovljavala ih naslovom senjskih knezova. Nakon Dujmove smrti Bartol VIII. sređuje 1349. odnose s Mlečanima i dobiva polovicu otoka Krka, 1350. Ludovik I. potvrđuje mu Modruš i Vinodol, a 1351. Bartol VIII. naziva dužda svojim poštovanim gospodarom. Kao senjski dominus generalis pribiva sa sinovima → STJEPANOM II (I) i → IVANOM V, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom, saboru u Kninu. Čini se da je 1357. oduzeo Veneciji Škinelinu polovicu Krčkoga kneštva (L. Margetić). Zadarskim mirom 1358. nastupa novo razdoblje u povijesti knezova Krčkih, koji otada više nisu mletački vazali nego samo podanici hrvatsko-ugarskoga kralja. Ta će činjenica ubuduće utjecati na njihove odnose prema Veneciji. Škinelina loza u to vrijeme nije igrala zapaženiju ulogu. Bartol VII. Bačin (spominje se 1330–43), sin Marka I, oženjen Mabilijom, kćeri Paola Morosinija (Maurocena), malo je poznat. O njegovu bratu Nikoli II (spominje se 1335; umro 1386) zna se da je 1343. pribivao sastanku knezova Krčkih u Kninu na kome je utvrđeno da će knezovi samo potvrđivati općinskog suca koga izaberu vijećnici i prisežnici. On ne ispunjava svoje vazalne obveze, pa se često mora zbog toga opravdavati. U mletačkoj službi u Trstu bio je 1372–76, potom je bio otpušten te se vratio na Krk. Iduće je godine bolestan sastavio oporuku iz koje se vidi da živi skromno. Nikolinom smrću 1386. prestaju vijesti o Škinelinoj lozi knezova Krčkih, budući da se njegov sin Marko III. posljednji put spominje 1384, a već prije prestaju vijesti o sinu Nikole I, Marku II (umro prije 1355), i o sinovima Škinele III, Rigusu (posljednji se put spominje 1343) i Nikoli III (posljednji put se spominje 1377). Vidovu lozu knezova Krčkih nastavljaju jedino sinovi Bartola VIII, Stjepan II (I) i Ivan V. te dvije poimenice nepoznate kćeri od kojih je jedna bila udana za Huga VIII. Devinskog, a druga za Otona grofa od Stubenberga. Stjepan II (I) je imao samo kćer Elizabetu, koja je s majkom Katarinom Carrara nakon očeve smrti 1390. napustila Hrvatsku i preselila se vjerojatno u Ortenburg. Poslije se udala za Fridrika II. Celjskog. Ivana V. naslijedio je sin → NIKOLA IV, hrvatsko-dalmatinski ban, a kći nepoznata imena bila je udana za nekog Poljaka. Tada su posjedima knezova Krčkih pripadali otok Krk, Senj s kotarom te županije Gatanska, Vinodol, Modruš, Drežnik sa Slunjom i Cetin s kotarom Klokočkim. Polovica prihoda od Krka i Senja te gradovi Slunj, Drežnik, Trsat, Bakar i Bribir bili su založeni Elizabeti, kćeri Stjepana II (I). Nikola IV. je imao 10 sinova i kćer. Sin Juraj i kći Katarina spominju se samo 1416. Oca su naslijedili sinovi → IVAN VI. ST., hrvatsko-dalmatinski ban, Nikola V (spominje se od 1416; umro prije 15. X. 1456), → STJEPAN III (II) MODRUŠKI, hrvatsko-dalmatinski ban, Bartol IX (spominje se od 1416; umro prije rujna 1458), Dujam IV (spominje se 1416–87), → MARTIN IV, Žigmund (spominje se od 1434; umro 1465), Andrija I (spominje se 1434–39) i → IVAN VII. ML. KRČKI. Nakon očeve smrti 1432. braća nisu dugo živjela u slozi. Bansku čast preuzima najstariji sin Ivan VI. st. i dijeli je s trećim bratom Stjepanom III (II), što im je 16. I. 1434. potvrdio i kralj Žigmund, te se otada oni u vladarskim ispravama nazivaju hrvatsko-dalmatinskim banovima. Braća su se suočavala s različitim pritiscima. Papa Eugen IV. oštro ih 22. IX. 1434. prekorava što odbijaju prihvatiti novoga senjskog biskupa Ivana. Mnogo neugodniji bio je njihov spor s grofovima Celjskim i knezovima Zrinskim, a kao arbitar nastupao je kralj Žigmund, koji je braću pozvao u Budim. Kralj je 4. IV. 1435. naložio zagrebačkom Kaptolu da kneza Ulrika II. Celjskog uvede u posjed polovice otoka Krka i gradova Trsata, Bakra i Bribira, a 23. IV. naredio je braći Frankapanima da knezu Nikoli Zrinskom smjesta ili vrate oteti grad Slunj ili uzajmljene novce. Nakon što je 1436. umro Ivan VI. st., kao kraljev buntovnik i odmetnik, njegova udovica Katarina predala je u siječnju 1437. banu Matku Talovcu sporne posjede i preselila se sa sinom Jurjem I. Cetinskim (spominje se 1449–66) u Rmanj na Uni. Tako je kralj počeo oduzimanjem smanjivati veliki frankapanski posjed i podrivati njihovu moć. Ivan VI. st. je 1434. ostavio u Švedskoj sina Matiju, o kome se u hrvatskoj historiografiji donedavno ništa nije znalo, iako je Matija tamo bio jedan od vodećih velikaša. Nakon što je kralj Žigmund uništio brata Ivana VI. st., Stjepan III (II) je 1437. s braćom Bartolom IX, Martinom IV, Žigmundom, Andrijom I. i Ivanom VII. ml. sklopio savez s Habsburgovcima na deset godina. Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. braća se zbog različitih interesa i težnja još više udaljavaju, ali kao pristaše Habsburgovaca pomažu kraljicu Elizabetu. U njezinoj službi kao poslanik 1441. putuje u Češku knez Žigmund. Fridrik III. Habsburgovac povjerio je upravu posjeda Đurske biskupije Bartolu IX, a Dujma IV. postavio je 1447. svojim kapetanom u Kranjskoj nakon što je kapetansku čast oduzeo njegovu bratu Stjepanu III (II). Na toj osnovi braća se sve više udaljavaju, a od 1445. međusobno i sukobljavaju. Stjepan III (II) i Martin IV. pristaju najprije uz napuljskoga kralja Alfonsa V. Aragonskog, a potom uz stranku gubernatora Jánosa Hunyadija, dok se ostala braća, osim Ivana VII. ml., koji oslonac traži u Mlecima, drže Habsburgovaca. Njihove nesuglasice i razmirice dovode 1449. do sastanka u Modrušu na kome braća dijele veliku državinu na osam dijelova, koji su pripali sedmorici Nikolinih sinova (u međuvremenu umrli su ban Ivan VI. st. i Andrija I) i sinu Ivana VI. st. Jurju I. Cetinskom. Tom je podjelom Nikola V. dobio Ozalj, Ribnik i Grižane, Stjepan III (II) trg Modruš i dio grada Tržac te gradove i kaštele Vitunj, Grobnik i Dubovac, Bartol IX. trg Brinje i grad Jelovik te gradove Sokol, Tržac (dio) i varoš Bihać, Dujmu IV. pripali su Ostrovica u Lici, Novigrad u Lici, Slunj i Ledenice, Martinu IV. su dopali Okić, Starigrad, Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat, Žigmund je zadržao gradove Otočac, Prozor, Vrhovinu i Dabar u Gackoj, Ivan VII. ml. dobio je županiju Bužane i grad Hreljin, a njihovu sinovcu, Jurju I. Cetinskom dopali su gradovi Cetin, Rmanj, Lapac, Baška i Ribnik. Tako se obitelj Frankapana raspala na osam loza, a njihova državina na osam velikih gospoštija. Nakon podjele jedino su otok Krk do 1451. i Senj do 1469. ostali zajedničkim dobrom kojima su skupno upravljali i dohotke dijelili. Nakon smrti Nikole V. 1456. njegove posjede naslijedili su sin mu Bartol X. Ozaljski (spominje se od 1458; umro 1474) i kćeri Barbara, udana za Vilima Lichtensteina od Mikulova, i Margareta, redovnica u zadarskom samostanu sv. Dimitrija. Dvije godine poslije (1458) umro je Bartol IX, a naslijedili su ga sinovi Ivan VIII. Brinjski (Anž, Angelo; spominje se 1458–1514), koji je boravio u Brinju, i Nikola VI. Tržački (spominje se 1458–1531), s boravištem u gradu Tržac na Korani, te kćeri Doroteja, supruga krbavskoga kneza Karla Kurjakovića, i Jelena, supruga Gašpara Herbsta. Izmirenjem kralja Matije Korvina i cara Fridrika III. 1462. nastao je mir i među Frankapanima, koji su se 27. VI, osim kneza Ivana VII. ml., našli u Brinju, gdje su gradu Senju podijelili povlastice i odredili međe kao u doba kneza Nikole IV. Nakon propasti bosanske države 1463. Turci su sve češće ugrožavali susjedne hrvatske zemlje, a na udaru njihovih četa bili su i frankapanski posjedi. Prema V. Klaiću, Frankapanima je 1465. zaprijetio i kralj Matija. Priliku za upletanje u obiteljske odnose pružila je smrt kneza Žigmunda (1465), koji je ostavio udovicu Jelenu i kćeri Barbaru, poslije udanu za srpskog despota Vuka Grgurevića Brankovića, i Doroteju, poslije suprugu kneza Stjepana Blagajskog. Žigmundova braća i rođaci su 5. III. 1466. u Senju na obiteljskom skupu također raspravljali o Žigmundovoj baštini, ali nije poznato što su zaključili. Za Žigmundovu baštinu pokazao je veliko zanimanje i kralj Matija koji je tvrdio da ona pripada izravno kruni. U pol. 1466. odnosi među Frankapanima ponovno su bili narušeni, a obitelj podijeljena u dvije suprotstavljene stranke okupljene oko Stjepana III (II) i njegova nećaka Ivana → BERNARDINA OZALJSKOG, kojima je nijekano posjedovanje županije Modruš i gradova Tržac i Vitunj. Time spor nije završen, jer su na početku rujna sinovi Jurja I. Cetinskog, Ivan IX (poginuo 1493), Andrija II (spominje se 1466–99) i Nikola VII (spominje se 1466–81), prosvjedovali protiv Stjepana III (II) i njegova sina zbog spomenute županije i gradova. Zbog sve češćih turskih prodora stradavali su posjedi Frankapana, pa su se knezovi 1469. za pomoć obratili Mlečanima nudeći im svoju djedovinu u zamjenu za utočište na njihovu području. Na to je reagirao kralj Matija koji je udario na Frankapane, a njegov kapetan Blaž Podmanicki potkraj te godine prodro je u Senj i zaposjeo grad. Uza sve te nevolje, obitelj su 1471. potresle nove unutarnje razmirice kada je Ivan VIII. Brinjski na prijevaru zarobio strica Martina IV. i držao ga kao sužnja dok nije dobio Skrad, Bribir i Bakar. God. 1474. umro je bez potomaka Bartol X. Ozaljski, sin Nikole V, i bio pokopan u franjevačkoj crkvi na Trsatu. Od posjeda koje je Bartol X. Ozaljski baštinio, njegova je sestra Margareta 1474. prodala Grižane stricu Martinu IV, a gradovi Ozalj i Ribnik pripali su Stjepanu III (II) i njegovu sinu Bernardinu Ozaljskom. Po gradu Ozlju njihovi potomci nazivani su Ozaljskim. Nikoli VI. Tržačkom potvrdio je 29. VI. 1475. kralj Matija posjedovanje gradova Tržac, Drežnik, Furjan i Bosiljevo. Od 1476. u nemilosti kralja Matije bio je Ivan VIII. Brinjski, koji je uzalud pokušavao braniti svoje posjede. Kraljeve su čete do 10. VI. 1479. ovladale svim njegovim gradovima, uključivši Sokol s trgom Brinjem. Frankapanska baština se i idućih godina ozbiljno osipala. God. 1480. kralj Matija je došao u posjed Martinova baštinskog dijela u Vinodolu, a potom je iste godine Ivan VII. ml. predao Mlecima otok Krk. Mlečani su na Krku ostavili Ivanova razbaštinjenog sina Nikolu, koji se nakon toga više ne spominje, ali su zabranili povratak ne samo knezu Ivanu VII. ml. nego i njegovoj ženi Elizabeti i kćeri Mariji Katarini (umrla prije 30. IV. 1520). Konačne udarce Frankapanima zadaju Turci, koji najčešće preko njihovih imanja prodiru do Furlanije, Istre i Slovenije te zaposjedaju frankapanske gradove i posjede. Stoga će se Frankapani u obrani svojih imanja ubuduće isticati kao vrsni političari, diplomati i hrabri ratnici. God. 1493. sudjelovali su u bitki na Krbavskom polju, u kojoj je poginuo Ivan IX, sin Jurja I. Cetinskog, spasio se Bernardin Ozaljski, a u tursko zarobljeništvo u Carigrad odveden je Nikola VI. Tržački. Njegova žena Elizabeta Petheö de Gerse založila je Samobor i otkupila muža. Na prijelazu iz XV. u XVI. st. obitelj Frankapana je vrlo brojna. Tada žive i djeluju potomci Stjepana III (II) Bernardin Ozaljski i njegovi sinovi Matija I (umro 1518), → KRSTO I. BRINJSKI, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, i Ferdinand te kćeri → BEATRICA, Marija Magdalena, žena Matyása Pongrácza de Dengeleghy, Veronika, udana 1489. za Grgura Štefkovića, i Ižota udana za Istvána Perényja, potomci Bartola IX, Ivan VIII. Brinjski i njegovi sinovi → VUK I. BRINJSKI, Krsto II. Tržački (umro 1530) i kći Katarina (spominje se 1535), udana za kapetana u Postojni, Bernardina Manassesa, sin Jurja I. Cetinskog, vesprimski biskup i kaločko-bački nadbiskup → GRGUR I. CETINSKI i kći Doroteja (spominje se 1480–1504), udana za Ivana Blagajskog, te Bartolov sin Nikola VI. Tržački i kćeri Doroteja i Jelena kao i potomci Dujma IV, Mihajlo Slunjski (spominje se 1481–99) i njegovi sinovi Matija II (spominje se od 1520; umro 1526) i Juraj II. Slunjski (spominje se 1520; umro 1553) te kći Doroteja (spominje se 1531–75), udana za kneza Stjepana Blagajskog. Ferdinand (Ferand, Franjo) Ozaljski spominje se u više isprava 1495–1524. zajedno s ocem Bernardinom i braćom Matijom I. i Krstom I. Brinjskim.God. 1508. spomenut je među dostojanstvenicima nazočnima krunidbi kraljevića Ludovika II. Jagelovića iFerdinand Frankapan kao izabrani i potvrđeni modruški biskup. U historiografiji nije razjašnjeno o kojem je članu obiteljiFrankapana riječ. S obzirom na vrijeme kada je živio, od poznatih Frankapana u obzir bi dolazio jedino spomenuti Bernardinov sin, ali poteškoću stvara činjenica da opsežna diplomatička izvorna vrela o njemu govore isključivo kao o svjetovnoj osobi prije i poslije 1508. Nakon poraza hrvatskog plemstva na Krbavskom polju Frankapani više ne uspijevaju braniti svoje posjede, pa ih postupno napuštaju. S obzirom na to da je pomoć kršćanske Europe i hrvatsko-ugarskog dvora bila nedovoljna, Frankapani s nekim drugim hrvatskim velikašima (Ivanom Karlovićem i Nikolom Zrinskim) pomišljaju da priznaju sultana, ali, iako u vrlo teškim materijalnim prilikama, konkretne povoljne ponude ipak odbijaju. Bez uspjeha traže pomoć 1522. u Veneciji te više puta govore o svom teškom stanju pred njemačkim državnim saborom. God. 1526. sudjeluju u bitki na Mohačkom polju u kojoj je poginuo Matija II. U dinastičkim borbama koje su zahvatile i hrvatske zemlje nakon poraza na Mohačkom polju, Frankapani su se podijelili te jedni pristaju uz nadvojvodu Ferdinanda, a drugi uz Ivana Zapolju. Pristaše Ferdinanda, → NIKOLA VIII. TRŽAČKI, Vuk I. Brinjski, Juraj II. Slunjski i → STJEPAN IV (III) OZALJSKI brzo su se u njemu razočarali te su se s drugim hrvatskim velikašima sastali na sabor u Topuskom 1535. i zaprijetili kralju svrgavanjem ako ne bude ispunjavao preuzete obveze. U XVI. st. glavna briga Frankapana bila je očuvanje obiteljskih posjeda i hrvatskih zemalja koje su se našle na udaru pljačkaških četa lokalnih turskih zapovjednika u Bosni i vojnih pohoda prema habsburškim zemljama. Suvremenici tih zbivanja bili su potomci Ivana IX. Cetinskog, sin, kaločko-bački nadbiskup → FRANJO (IVAN X) i kći Katarina (spominje se 1533–40), supruga Gábora Perényija, sin Ferdinanda Ozaljskog Stjepan IV (III) i njegova sestra Katarina (spominje se 1541; umrla 1562), udana za Nikolu Zrinskog, kći Vuka I. Brinjskog Elizabeta (spominje se 1555–72), žena Ivana Alapića pa baruna Josipa Dornberga, sinovi Krste II. Tržačkog Nikola VIII. Tržački i Krsto III, kardinal i tridentski biskup, sin Mihajla Slunjskog Juraj II. i kći Doroteja, te sin Jurja II. → FRANJO I. SLUNJSKI, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, i kćeri Ana (spominje se 1575–78), udana za Nikolu Olaha Czaszara de Lanser, i Katarina, žena Emerika Csobora. Osipanje obiteljskih posjeda Frankapana posvjedočuje primjer Stjepana IV (III) Ozaljskog, kojega je djed Bernardin stavio pod zaštitu kralja Ferdinanda I. i koji je 1541. došao u veću ovisnost o N. Zrinskom, koji je tada oženio Stjepanovu sestru Katarinu. God. 1544. sklopio je Stjepan IV (III) ugovor sa Zrinskim o zajedničkim dobrima i uzajamnom naslijeđivanju, što je izazvalo prosvjede drugih Frankapana. Novim ugovorom u Čakovcu 1550. on se podijelio sa sestrom Katarinom, kojoj su pripali Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin. Nakon Stjepanove smrti parničilo se za njegovu ostavštinu. God. 1580. Frankapani Tržački su dobili Novigrad (na Dobri), Zvečaj, Lukovdol (Severin) i Novi Vinodolski, a Zrinski su zadržali Ozalj. U XVI. st. obitelj Frankapana bila je pred izumrćem, najprije se smrću Franje (Ivana X) 1543. ugasila cetinska loza, potom 1572. smrću Franje I. slunjska i 1577. smrću Stjepana IV (III) ozaljska loza. Jedino je Nikola VIII, predstavnik tržačke loze Frankapana, ostavio potomstvo, sinove Stjepana V (IV) (spominje se 1559–88) i Gašpara I (spominje se 1559–90) te kćeri Uršulu (spominje se 1559), suprugu Ladislava de Reve, i Klaru (spominje se 1559), ženu Ladislava Kereczenyja pa Mihajla Bakića. U XVI. st. u Labinu su djelovali Frankapani za koje se ne može pouzdano utvrditi kojem su odvjetku obitelji pripadali. U izvornoj građi 1505. spominje se Ioannes Francopano i 1560. Katica (Cathiza) Francapagna. Redovnik sv.Augustina, pjesnik i humanist Fridrik(1530–1599) poznat je kao autor latinskih i talijanskih stihova. Talijanski slavist D. Ragni navodi njegovu latinsku elegiju Ad passerem solitarium (Rivista delle letterature slave, Rim 1926). Potkraj XVI. i u prvoj pol. XVII. st. žive i djeluju sinovi Gašpara I. Tržačkog, Juraj III (spominje se 1580–1610), → NIKOLA IX. TRŽAČKI, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, i → VUK II. KRSTO, general. Nakon očeve smrti upravu obiteljskim posjedima preuzeo je Juraj III, koji se 1581. spominje kao krajiški kapetan u Ogulinu, oko 1590. u Križanić-Turnju i Vražiću, a 1602. odrekao se konjaničkoga kapetanstva. Oko 1600. dijeli se s braćom te dobiva Černomelj i seli u Kranjsku, gdje pristupa protestantizmu. Njegovi potomci izbjegli su pod mletačku vlast u Furlaniju, a od njih se u uskočkom ratu 1616–18. istaknuo Vuk. Prema R. Lopašiću, Juraj III. ili njegovi potomci bili su osnivači loze Frankapana u Porpettu kraj Udina. Toj lozi pripadao je Orfej, koji je za priprema zrinsko-frankapanske urote bio zastupnik frankapanskih novovinodolskih imanja. U poč. travnja 1670. sklonio se s Julijom Anom, ženom → FRANA II. KRSTE TRŽAČKOGA, najprije u Furlaniju pod mletačku vlast, a kada je Beč zatražio njegovo izručenje i zaprijetilo mu uhićenje, napustio je to područje te s Julijom Anom otišao u Rim ili nekamo izvan Italije. U XVII. st. živjeli su potomci Vuka II. Krste, sinovi Gašpar II (spominje se od 1622; umro 1653), → JURAJ IV. TRŽAČKI, podgeneral i Fran II. Krsto Tržački, pjesnik i urotnik, te kći Ana Katarina (umrla 1673), žena bana Petra Zrinskog. Gašpar II, od 1622. ogulinski veliki kapetan, uspješno je ratovao s turskom vojskom 1634. u Zavaljskom polju kraj Bihaća i 1635. kraj Karlovca te 1642. razorio kaštele Stari Perušić i Crnu Vlast. Posljednji od Frankapana Tržačkih su potomci Jurja IV, sin Nikola X. i kći Marija Julijana (spominje se 1671–73), žena Ferdinanda Ernsta Abensberga-Trauna. Obitelj je uništena smaknućem Frana II. Krste, nakon čega su frankapanska imanja opljačkana, opustošena i zapaljena. Frankapani su se isticali i na kulturnom polju, kao umjetnici, pomažući pisanje i tiskanje knjiga, ili na druge načine. Korijenima na otoku Krku, najbogatijem području glagoljaške kulture, oni su u Hrvatskoj najdosljedniji i najuporniji zaštitnici te promicatelji glagoljice kao osnovnoga hrvatskog pisma u službenom i privatnom životu te u staroslavenskoj službi Božjoj, i to do te razine da su upravo oni uspjeli sačuvati etnički karakter velikog dijela hrvatskog prostora. Pojedini Frankapani mnogo su gradili, osobito crkve i samostane, među njima i najslavnije, franjevačke (npr. u XV. st. na Trsatu i na Košljunu). Ostavili su golemu baštinu, graditeljsku, rukopisnu, tradicijsku, koja se sublimira u emotivnom narodnom odnosu prema Frankapanima kao narodnim velikašima. Njihova su kapitalna baština brojni rukopisni spomenici vjerskog, pravnog, književnog, gospodarskog i drugog sadržaja na više jezika, a napose oni pisani glagoljicom, kao Kločev glagoljaš (XI. st.), Vinodolski zakonik (1288), Krčki statut (1388). Život i djelo pojedinih kneginja i knezova ušli su u književnost (A. Kačić Miošić, E. Kumičić, A. Šenoa, R. Katalinić Jeretov, M. Cihlar Nehajev i dr.), glazbena ostvarenja (I. Zajc i dr.), dramska uprizorenja (T. Strozzi, N. Fabrio, G. Paro i dr.) i bili predmetom likovnog stvaralaštva (O. Iveković i dr.). Njima su se bavili i najznamenitiji hrvatski povjesničari i književni povjesnici (I. Kukuljević Sakcinski, F. Rački, V. Klaić, R. Lopašić, F. Šišić, E. Laszowski, J. Šidak, N. Klaić, J. Adamček, L. Margetić, I. Frangeš, J. Vončina i dr.) te strani stručnjaci (S. Barabas, G. Fejér, B. D. Grekov, F. Ilešič, J. M. Lukjanenko, L. Thallóczy, A. Theiner, G. Wenzel, M. Wertner).

LIT.: D. Fabijanić: Memorie storico-letterarie di alcuni conventi della Dalmazia. In Venezia 1845, 77–84. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 4. Zagreb 1874. — V. Klaić (V. K.): O porijeklu hrvatskih Frankopana. Vienac, 16(1884) 1, str. 16. — R. Lopašić: Spomenici Tržačkih Frankopana. Starine, 1892, 25, str. 201–332. — G. Vassilich: L’ultimo dei Frangipani conte di Veglia. Sequito a lavoro: Da dedizione a dedizione. Archeografo Triestino, NS 18(1892)1, str. 138–176; 2, str. 312–331. — Đ. Šurmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898. — M. Magdić: Zanimiva tiskom jošte ne izdana izvorna izprava. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2(1900) str. 61–62. — V. Klaić: Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 6(1902) str. 1–31. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–18. Zagreb 1904–1990. — N. Gjivanović: Sluge Gašpara Frankopana i Petra Zrinjskoga u Dubrovniku god. 1668. Srđ, 6(1907) 8, str. 370–371. — I. Esih (ie.): Frankapani u hrvatskoj povijesti. Petstota obljetnica hrvatske glagolske povelje. Obzor, 71(1930) 198, str. 2–3. — E. Laszowski: Brežice u vlasti kneza Frankopana. Slika iz hrvatske kulture. Jutarnji list, 26(1937) 9309, str. 10. — M. Vuletić: Donatorka splitskog zvonika bila je Hrvatica Golubica Frankopan. Novo doba, 21(1938) 305, str. 15. — B. Poparić: U spomen 30. travnja 1671. Markiza Julija Ana Frankopanka. Hrvatska smotra, 11(1943) 3/4, str. 205–216. — F. Šišić: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102–1301), 1. Zagreb 1944, 115–116. — J. A. Soldo: Provala Tatara u Hrvatsku. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) str. 384. — B. Zmajić: Grbovi Krčkih knezova, kasnijih Frankopana. Krčki zbornik, 1970, 1, str. 255–257. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 1. Zagreb 19803, 180, 207–208, 235, 265, 321, 323–324. — Isti: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 19912. — L. Margetić: O nekim podacima iz novoobjavljenih vrela za stariju povijest Krka. Vjesnik istarskog arhiva, 2–3(1992–93) str. 15–40. — S. Krpan: Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1995. — M. Kruhek: Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb 1995. — T. Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb 1997. — I. Mažuran: Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb 1998.
 
Petar Strčić (1998)