HRANILOVIĆ

HRANILOVIĆ, plemićka obitelj u Žumberku. Prezime joj je zabilježeno u oblicima Hranilovich, Hranillovich, Hranylouych, Hranilowych, Hranylowych s pridjevkom Cvetašin, Cvjetašin, Czuetasin, Czvetassin. Podrijetlom je iz Travnika, odakle su se njezini članovi u XVI. st. zbog opasnosti od Turaka doselili u područje Sošica. Prvi je poznati član obitelji bio Mihael, rimokatolički župnik u Mahićnu kraj Karlovca, zabilježen 1596. u ispravi o kanonskoj vizitaciji. Zbog zasluga u ratovima protiv Turaka plemićki list i grb – ratnik s isukanom sabljom nad tijelom ubijenog Turčina odrubljene glave – dobili su 1603. Juraj i njegova djeca Stjepan, Jelena i Marta te unuci Petar, Juraj i Stjepan, što je 1609. potvrđeno na Hrvatskom saboru. Juraj je od 1605. i vlasnik posjeda u turopoljskom Hrašću. Kao vlasnik posjeda u Domagoviću kraj Jastrebarskog 1601–02. spominje se Petar. God. 1653. Petar Zrinski založio je posjed Hrnetić kraj Karlovca žumberačkom knezu i potkapetanu Petru (možda istovjetnom s Jurjevim unukom Petrom), a u njegovo vlasništvo došao je kraljevskim darovnicama Ferdinanda III (1653) i Leopolda I (1663) i posjed Sošice. Osim Petra, više je Hranilovića potkraj XVII. st. sudjelovalo u protuturskim ratovima. Mihael po nalogu Ratnog vijeća 1626. dobiva nagradu od 50 forinta, a braća Juraj (Jurko), slunjski poručnik, i Kristofor, ogulinski potkapetan, poginula su u svibnju 1693. vodeći vojsku u sukobu s Turcima kraj Ostrošca u bihaćkom kraju. Udovica slunjskoga kapetana Franje (umro prije 1700), Elizabeta, prepustila je 1700. za 200 forinta dio zemlje svom pastorku Janku, žumberačkom knezu, koji je iste godine sklopio pogodbu o diobi imanja u Sošicama s Jurjevom kćeri Renatom. Janko se već 1670. spominje kao konjanički zastavnik karlovačke kumpanije. U spisima Hrvatske kraljevinske konferencije sačuvan je izvještaj kapetana žumberačkih uskoka Petra (umro nakon 1715) vicegeneralu Karlovačkoga generalata J. Rabatti iz 1687. o nepravilnom postupku žumberačkoga kapetana E. Paradeisera. S Marijom Izabelom Kačić imao je sina Ivana Adama (rođ. 1688) te kćeri Rozaliju i Izabelu, čijom je udajom imanje Drežnik oko 1716. prešlo u posjed njezina muža Nikole Vojkovića. Petar je posjedovao i imanja u Prekrižju i Mekušju kraj Ozlja; 1709. spominje se kao vlasnik posjeda u Budačkom kraj Karlovca. Njegov je sin Ivan Adam po ženi Renati Gall postao vlasnikom posjeda Pluska kraj Velikog Trgovišća. Imao je djecu Ivana Adama i Reginu Elizabetu. Kao pitomci Hrvatskoga kolegija u Beču zabilježeni su nakon 1681. Ivan, 1718. Josip (Hinko) te 1749–51. Ljudevit. Zbog proširenja područja pod vojnom upravom obitelj je 1768. od države primila odštetu za ustupljena zemljišta i kmetove; 1780. za svoje su imanje u Sošicama Ljudevit (umro prije 1801), Ivan Nepomuk i Antun (vjerojatno braća) dobili odštetu, prva dvojica novčanu, a Antun posjed Modrušpotok kraj Ribnika blizu Karlovca. Možda je taj isti s Antunom rođ. 1760. koji je 1780–81. studirao pravo u Zagrebu, 1785. bio podsudac u Severinskoj, 1785–89. u Požeškoj županiji, 1789–96. u prekokupskim predjelima i 1806. u Zagrebačkoj županiji. Ljudevit je 1755. bio izaslanik podbana I. Raucha u gušenju seljačke bune u Varaždinskom generalatu, 1757–64. bilježnik, 1767. podžupan i 1790–99. zamjenik podžupana Požeške županije. God. 1764. od kraljevskog fiska kupio je posjed Blacko u Požeškoj županiji. Imao je kćeri Tereziju i Elizabetu te sina Franju Ksavera (1782–1834), koji je u Zagrebu 1796–1800. polazio klasičnu gimnaziju te 1801–02. studirao filozofiju i pravo. God. 1807–11. Franjo Ksaver bio je podbilježnik i prisjednik Sudbenog stola Požeške županije, od 1820. prisjednik Sudbenog stola Virovitičke županije, 1828–46. podžupan Požeške županije, 1846. kraljevski savjetnik. Svoju je kuću u Požegi 1842. ustupio gradskom poglavarstvu za održavanje sjednica, jer je gradska vijećnica te godine izgorjela u požaru. Imao je sina Franju Ksavera koji je umro 1834. u dobi od 20 godina, a prigodom njegova pokopa tiskan je nadgrobni govor (Rijetkosti NSK u Zagrebu, signatura R II D-8-301). Antun (rođ. 1760) studirao je 1780–81. pravo u Zagrebu; 1785–89. spominje se kao podsudac u Požeškoj županiji. Petar (1789–1863), umirovljen 1839. u činu kapetana, služio je u Drugoj banskoj graničarskoj pukovniji u Petrinji te se borio protiv Turaka i Francuza. Nakon Napoleonove okupacije dijela Vojne krajine 1809. prešao je u francusku vojsku, a od 1812. ponovno je u austrijskoj vojsci. Bio je načelnik Ivanić-Grada i posljednji zapovjednik građanske straže u Petrinji, gdje je i umro. Njegov sin Petar (1833–1904) također se posvetio vojničkom pozivu, postavši potkraj karijere 1889. podmaršalom; prema vlastitom zahtjevu umirovljen je 1891. kada je primio Viteški križ Leopoldova reda. Sudjelovao je u bitkama kraj Magente i Solferina 1859. te u austrijsko-pruskom ratu 1866. God. 1832. kao darovateljica velikog oltara nove crkve sv. Duha, izgorjele 1810. u požaru, spominje se Ana (Anka). — S Ferdinandom (o. 1776 – o. 1838), rođenim u Karlovcu, dio se obitelji nastanio u Zagrebu. God. 1790–93. polazio je klasičnu gimnaziju u Zagrebu, 1793. slušao predavanja iz filozofije, 1799. bio pisar u Poglavarstvu grada Karlovca, 1814. pučki tribun te 1826–30. podsudac Zagrebačke županije. Njegovi su sinovi bili Ivan Nepomuk (rođ. o. 1812), koji je 1829–31. polazio klasičnu gimnaziju i 1831–33. Kraljevsku akademiju u Zagrebu, i Ferdinand (o. 1831–1906), koji je u Zagrebu 1840–46. polazio klasičnu gimnaziju, 1846–48. studirao pravo na Kraljevskoj akademiji i potom od 1853. službovao u vladinoj Financijalnoj okružnoj direkciji kojoj je 1874–79. bio tajnikom. Posjedovao je nekoliko kuća u Zagrebu, u današnjoj Varšavskoj ulici te na Donjem Prekrižju. Imao je sinove Kolomana (rođ. 1847), koji se posvetio vojnoj karijeri, generala Oskara i geografa → HINKA. Oskar (1867–1933) je 1877–79. polazio dva razreda klasične gimanzije u Zagrebu. Pohađao je višu vojnu školu u Weißkirchenu (Hranice) u Moravskoj, odakle je 1886. prešao u vojnu akademiju Teresianum u Bečkom Novom Mjestu. Po završetku studija, stupio je kao poručnik u 53. pukovniju nadvojvode Leopolda gdje je bio pomoćnik zapovjednika. Postao je general-major, zatim vojni ataše u Sofiji, a radio je i kao prevoditelj s turskog jezika na bečkom dvoru. God. 1914. bio je na čelu vojne obavještajne službe. — U XIX. st. ističu se članovi obitelji iz Žumberka, svećenik → NIKOLA i sin mu, pjesnik i kritičar → JOVAN. Među brojnim svećenicima iz obitelji H. potkraj XIX. st. za grkokatoličku zajednicu osobito je zaslužan križevački biskup → ILIJA. Dio se obitelji na poč. XX. st. preselio u Cleveland u SAD, gdje su braća Vlado i Milan zasnovali grkokatoličku župu. Na Milanov poticaj u Indiani je 1921. osnovana Hrvatska katolička zajednica, a sudjelovalo je i u radu HBZ i Hrvatske lige, kojoj je bio tajnikom. Njegovi potomci danas žive u SAD. Iz obitelji su Makse (1873–1943), dekana grkokatoličkih župa u Žumberku, pravni pisac Josip (1904–1979) i učiteljica Marija (1907–1967), koja se bavila humanitarnim radom s nezbrinutom i hendikepiranom djecom. Kao pripadnici ustaškog pokreta zabilježena su braća Marko (1908–1931) i Stanislav (Stanko; 1906–1945); prvi je 1929. sudjelovao u atentatu na Antona Schlegela, iste godine uhićen, osuđen i obješen 1931, a drugi je 1930-ih pod imenom Paolo Đurić bio glavni tajnik Glavnog ustaškog stana u Milanu i bliski suradnik A. Pavelića. U žumberačkom kraju, Karlovcu i Zagrebu danas žive mnogobrojni potomci te obitelji u ograncima Bazeki, Vune i Repinci. Među njima su se istaknuli pisac → DANE, kemijski inženjer → JANKO, šumarski inženjeri → MAKSO i → SLAVKO te orguljašica i glazbena pedagoginja → VLASTA. Dio relevantne građe o obitelji nalazi se u HDA i DA u Ljubljani.