JELAČIĆ

JELAČIĆ, plemićki rod s posjedima u Zagrebačkoj, Križevačkoj i Varaždinskoj županiji. U dokumentima im je prezime zabilježeno u oblicima Elachich, Elachych, Ielachics, Ielachijch, Ielachych, Jel(l)achich, Jel(l)achych, Jelaçich, Jellachics, Jellatschitsch i Yelachych. Prema ondašnjem posjedu a današnjem novozagrebačkom naselju Buzin, pripadnici više ogranaka od poč. XVIII. st. imali su pridjevak »iz Buzina«. Pridjevak Bužimski, koji se uz njih javlja od XIX. st., izveden je iz imena utvrde Bužim u Lici, za koju se pogrješno navodi kako je bila u njihovu vlasništvu. Za pretpostavke pak o njihovu podrijetlu iz srednjovjekovne Bosne nema dokaza. Prvotno su bili nastanjeni uz rijeku Unu, a zavičaj su počeli napuštati u XV. st. zbog turske opasnosti. God. 1481. spominje se Barbara, kći pokojnoga Antuna »iz Brezovice«. Ona je možda istovjetna s kćeri Antuna »iz Hižanovca« u Križevačkoj županiji, ili njezina rođakinja koja se spominje 1497. u posjedovnoj parnici u Križevcima pred banom Ivanišem Korvinom (Arhiv HAZU, sign. D–XVIII–81). Potkraj XV. st. zabilježen je Filip u popisu plemićâ turopoljskoga naselja Bukovčaka, a 1504. Ivan, zakupnik posjeda Ternje. God. 1515. dobio je Pavao od kralja Vladislava II. predij Selo (vjerojatno posjed Jelačić Selo kraj Lasinje). Za Petra, kojega je 1532. u Steničnjaku zatvorio kaštelan T. Nádasdyja, zauzeli su se Nikola Zrinski i svećenici okolnih mjesta, pa je oslobođen (navod u literaturi kako je sa Zrinskim u Sigetu poginuo svećenik Janko nije dokumentiran). Petar je vjerojatno istovjetan s članom suda na zagrebačkom Gradecu 1534, i s onim koji je 1538. bio na saborskom zasjedanju u taboru kraj Gudovca. Oko 1550. bio je Mihovil predijalac na posjedu bivše opatije Topusko i plemićki sudac Zagrebačke županije, 1551. Marko vojnik u Senju (njegov potomak Ivan Givan Senjanin svjedok je u tamošnjim sudskim procesima 1609. i 1611), 1553. Matija »de Gradacz« jedan od svjedoka pri uvođenju plemića Menića u posjede u Pounju. Krsto je 1569. dobio posjed Bišević kraj grada Gore uz Kupu od Franje I. Frankapana Slunjskoga za zasluge u ratovima s Turcima. Po njem je jedna grana roda imala pridjevak »iz Biševića«. Gabrijel je oko 1570. imao sjenokoše u plemenitoj općini Cvetkovića. Prema jednom od nacrta za rodoslovlje (HDA, Zbirka rodoslovlja), Gabrijel i Helena Berislavić bili su roditelji Ivana (glavni primatelj privilegija), Gabrijela, Jurja, Petra, Nikole i Ane, koji su 1579. dobili od kralja Rudolfa II. potvrdu plemstva i grb. Kralj Matija II. potvrdio je 1614. braći (Nikola se više ne spominje, a Ana je bila udana) plemstvo i podijelio ponešto izmijenjeni grb, koji je ostao grbom cijeloga roda. Gabrijel je imao posjede na vlastelinstvima Tome II. Erdődyja Novigrad na Savi i Cesargrad te na krapinsko-kostelskom vlastelinstvu posjed i kuriju Pretkovec kraj Krapine, a 1612. spominje se kao zapovjednik krapinske utvrde; u istoimenom naselju kupio je 1615. kuću. Ivan je na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu Pavla Stjepanova Gregorijanca imao u općini Brdovec posjede Prigorje, Ključ i Šenkovec, a Juraj kao službenik Gregorijančeva brata Nikole na tom vlastelinstvu posjed Pušću i kao službenik obitelji Erdődy kmetove na posjedu Cesargrada. — U drugom koljenu rod se podijelio na dvije loze. Prvoj su pripadali Ivanovi potomci, a drugoj Petrovi. Ivan je imao sinove Mihovila (spominje se 1623) i Nikolu (spominje se o. 1645). Potomci Petra i Katarine Babonožić dijele se od drugoga koljena na dvije plemićke grane, od kojih će jedna u XIX–XX. st. biti barunska i grofovska. Vuk Petrov bio je 1622. potkapetan Kraljevine i 1627–36. kapetan kaštela Letovanića u Pokuplju, gdje su Jelačići imali posjede. Brat mu Gabrijel, utemeljitelj plemićke grane druge loze, bio je 1641–58. plemićki sudac, a brat Franjo 1656. podsudac Zagrebačke županije. Četvrti brat Ivan, vjerojatno istovjetan s gojencem Hrvatskoga kolegija u Beču 1644/45, bio je utemeljitelj plemićke, barunske i grofovske grane druge loze. — Trećemu koljenu iz prve loze pripadaju potomci Nikole i Jelene Babonožić, tri kćeri i sin Ivan, svećenik, koji je možda istovjetan s priorom pavlinskoga samostana u Olimju (spominje se 1702–06). Nikolin brat Mihovil je s Anom Posavec imao sinove Jurja (spominje se o. 1662), Petra, Mihovila i Krstu. — Trećemu koljenu plemićke grane druge loze pripadaju samo potomci Gabrijela i Katarine Barilović; potomci njegove braće Vuka i Franje nisu poznati. Gabrijelov sin Stjepan (o. 1646 – prije 9. VI. 1712) jedan je od najistaknutijih članova roda. God. 1675. izabran je za podžupana Zagrebačke i Križevačke županije; uz to je do oko 1692. bio kapetan utvrde Sredičko, potom i podzapovjednik Banske krajine. Oko 1675. izaslanik je kralja Leopolda I. staležima i redovima Kranjske. Za prabilježnika Kraljevine izabran je 1686. i na tom položaju ostao do izbora za podbana 1690. Iduće godine vodio je čete koje su preko Une protjerale Turke. U Hrvatskom saboru izabran je 1693. u izaslanstvo na zajednički ugarsko-hrvatski sabor. God. 1697. zastupao je Kraljevinu u povjerenstvu za utvrđivanje stanja u Banskoj krajini; u izvješću povjerenstva spominju se posjedi Komogovina i Prekovršac, južno od Petrinje, koje mu je za zasluge u službi darovala Dvorska komora. Nakon što je Karlovačkim mirom 1699. područje između Kupe i Une pripalo Habsburškoj Monarhiji, on je te godine predložio uređenje tamošnje vlasti; zauzimao se za uspostavu banske vlasti, predlagao način naseljivanja stanovništva, osobito uz granicu, opremanje i raspored utvrda. God. 1701. bio je predstavnik hrvatskih staleža u povjerenstvu za razgraničenje između Posavske i Banske krajine u Slavonskoj Posavini. U razdoblju 1700–03. sudjelovao je u gušenju bune Vlaha krajišnika između Kupe i Une, koji su odbijali priznati bansku vlast (prva »vlaška« buna u Banskoj krajini). God. 1708. povjerena mu je mobilizacija u Kraljevini. Među njegovim posjedima bili su Popov dol pod gradom Okićem i Degoj na području bivše opatije Topusko, gdje je njemu i njegovim potomcima zagrebački biskup S. Želiščević 1695. darovao utvrdu i posjed Bović. God. 1709/10. više se puta obratio zagrebačkomu Kaptolu i biskupu E. Esterházyju zbog vojnih zapovjednika u Banskoj krajini, koji su na tamošnje njegove i biskupske posjede nastojali nasilno naseliti Vlahe. Imao je i više posjeda u Zagrebačkoj županiji, među kojima Buzin (danas naselje u Novom Zagrebu), po kojem su on a potom i drugi članovi roda imali pridjevak »iz Buzina«. Stjepan je u oporuci 1712. svoju ostavštinu ravnopravno rasporedio muškim i ženskim potomcima. Kao Stjepana Jelašćića među protuturskim ratnicima spomenuo ga je A. Kačić Miošić (Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Split 1983, 295, 469). Njegov brat Ivan (Janko), satnik, bio je podzapovjednik Gornje pokupske krajine. God. 1696. vojni je zapovjednik na području Glogovnice u Križevačkoj županiji. Preseljenjem i smještajem pograničnoga stanovništva bavio se 1700 (s P. Vitezovićem Ritterom) i 1704–05. Imao je posjede Zamršje, Blatnicu te na ozaljskom vlastelinstvu Oštrc i udjel u posjedu Trešćeno. Sina mu Franju Krstu (→ DELIŠIMUNOVIĆ) posinio je 1676. Krsto Delišimunović. — Iz plemićke, barunske i grofovske grane druge loze trećemu koljenu pripada Andrija Ivanov. Istomu koljenu pripada i Baltazar, za kojega se ne zna čiji je potomak. Njemu i supruzi Juditi Bužan založila je 1657. obitelj Keglević posjed Pretkovec, koji je u razdoblju 1609–15. posjedovao Gabrijel iz prvoga koljena. Baltazar je imao kuću u Krapini, a njegova supruga, koja se oko 1702. spominje kao udovica, kuće na zagrebačkom Gradecu. — Istomu koljenu (nije poznato kojoj lozi) pripada i Ciprijan (u. 1683), prior pavlinskoga samostana u Remetama kraj Zagreba. — Četvrtomu koljenu iz prve loze pripadaju sinovi Jurja i Mihovila, sinova Mihovilovih; njihova braća Petar i Krsto nisu imali potomaka. Juraj je s Dorotejom Vidović imao tri sina. Juraj (spominje se o. 1674) oženio je Ilonu Prassóczi (Praskoczy), posljednju toga roda, koja je u miraz donijela posjede Čanjevo i Raven u Križevačkoj županiji. Njegov brat Gabrijel (u. 1705) imao je sa suprugom Barbarom Bedeković od oko 1700. u zalogu predij Molvice na vlastelinstvu Kerestinec. Ona je imala udjel u dvoru i posjedu Prigorje kraj Brdovca, u posjedu Brdovec oko 1728/29. te kuću na zagrebačkom Gradecu. Treći brat Ivan (vjerojatno poginuo u borbi s Turcima nakon 9. IV. 1716) imao je kuriju u Zlataru i posjede u brdovečkom kraju. Mihovil Mihovilov imao je s Barbarom Horvat sinove Petra (u. 1687) i Stjepana, koji je imao posjed Hrastinu s kurijom u općini Brdovec i 1735. bio izabran za plemićkoga podsudca Zagrebačke županije. — Četvrtomu koljenu iz plemićke grane druge loze pripadaju potomci podbana Stjepana. Sa suprugom Katarinom Suzanom Stolniković imao je sina Gabrijela (u. 1708), podžupana Zagrebačke županije 1691–1706, izabrana 1693. s ocem u izaslanstvo na zajednički ugarsko-hrvatski sabor. Sa suprugom Anom Marijom Budački imao je Gabrijel u zalogu posjed Erdődyja Brebrovec na jaskanskom vlastelinstvu, a u Pokuplju sa stricem Ivanom posjed Zamršje. Bio je potkapetan utvrde Sredičko. Borio se protiv ustanika pod vodstvom Ferenca II. Rákóczyja u Ugarskoj; za ratne zasluge ban I. Pálffy de Erdőd imenovao ga je 1705. zapovjednikom u Glini i vojske u Gorskom kotaru. U rujnu 1708, stignuvši sa svojim konjanicima u Međimurje, utopio se u Muri. Iz braka podbana Stjepana s Jelenom Martom Patačić potekla su dva sina. Nikola (poginuo u borbi s Turcima prije 12. XII. 1717), satnik, bio je 1706–17. podzapovjednik Jasenovca. God. 1709. otišao je s vojskom u Ugarsku, gdje je još trajala Rákóczyjeva buna. God. 1708. u popisu kurija u župi Zlatar zabilježene su njegove kurije u Ratkovcu i Lovrečanu. Nakon očeve smrti, podijeljeni su među nasljednicima ravnopravno posjedi Buzin, Mala Mlaka, Odra (Sveti Juraj), Jakuševec, Lazina, Degoj i Bović. Nikola je 1713. založio braći svoje dijelove posjeda Buzina i Male Mlake. Bio je suvlasnik posjedâ Letovanić i Stari Brod s obiteljima Erdődy i Škrlec. Njegova udovica Ana, s kojom nije imao djece, uz naknadu se 1718. odrekla Buzina, Lazine, Male Mlake i Degoja u korist Nikolina brata od iste majke Petra (1688–1768). On je 1737–39. bio zapovjednik četa u Pokuplju i od 1740. plemićki sudac Zagrebačke županije. Iz braka podbana Stjepana s Anom Marijom Wernek potekao je sin Juraj (u. prije 4. XI. 1714), podžupan Zagrebačke županije 1707. Imao je na cesargradskom vlastelinstvu posjede Jezero (Veliko Trgovišće) i Erpenju, a s Jurjem IV. Leopoldom Erdődyjem zamijenio je 1707. posjede na vlastelinstvu Kerestinec. Supruga Eva Elizabeta Gregurovečka (Greguroczy) donijela mu je u miraz udjele u posjedima na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu i u Varaždinskoj županiji, a posjedovala je i Oroslavje. Juraj je 1713. neke dijelove posjeda Buzina, Malu Mlaku i Odru prodao braći Nikoli i Petru, a neke založio Nikoli Škrlcu te sa sestrom Barbarom podijelio posjed Pristavu ili Jamnicu na cesargradskom vlastelinstvu. S četvrtom suprugom Veronikom Peharnik ili Hotković podban Stjepan nije imao djece. — Četvrtomu koljenu iz plemićke, barunske i grofovske grane pripadaju potomci Andrije Ivanova i Ane Katarine Sirčić, od kojih je zrelu dob doživio jedino sin Ivan. — Četvrtomu koljenu iz krapinske loze pripada Baltazarov sin Ivan koji je naslijedio Pretkovec, a dijelom i Oroslavje. — Petomu koljenu iz prve loze pripadao je Jurjev sin Franjo (u. prije 16. IV. 1710), s pridjevkom »iz Biševića«. U Križevačkoj je županiji imao posjede Čanjevo i Raven, u Varaždinskoj Beretinec i kuću u Varaždinu, na vlastelinstvu Novigrad na Savi posjed Oborovo, u Pokuplju udjel u posjedu Zamršje i posjed Mekušje (staro ime Otok), a bio je suvlasnik posjedâ Odra (Sveti Juraj), Buzin i Mala Mlaka. Žena mu je bila Doroteja Antolčić. Posjede Čanjevo i Raven dijelio je sa sestrama Martom, suprugom Stjepana Škrlca, i Juditom, suprugom Jurja Gorupa, podžupana Varaždinske županije. Dijelove zajedničkih posjeda treće sestre Cecilije prisvojio je Franjo. Od trojice sinova Franjina strica Gabrijela Ivan se samo spominje. Njegova brata Vuka (u. 1770) imenovao je 1729. ban Pálffy de Erdőd zapovjednikom posade u Glini. God. 1732. bio je zapovjednik utvrde Sračice, potom zapovjednik čete haramija u Glini do 1741, kada ga je ban J. Esterházy postavio podzapovjednikom Glinske krajine. God. 1744. Carsko ratno vijeće imenovalo ga je bojnikom banderijalne vojske iz Hrvatske, koja je do potkraj 1745. ratovala u Ratu za austrijsku baštinu. Ban K. Batthyány imenovao je Vuka 1750. zapovjednikom 1. banske pukovnije (Glinske) i vrhovnim zapovjednikom graničarskih straža, a 1752. potpukovnikom. God. 1756. na položaj je dao ostavku zadržavši naslov potpukovnika te je izabran za kraljevinskoga potkapetana. Sa suprugom Rozinom Paraminski (koja je potomak Judite Jelačić iz braka s Gorupom) stekao je u Turopolju posjede u Kurilovcu, Starom i Novom Čiču, Poljani (Poljana Čička), Lekeniku i Velikoj Mlaki; za više zajmova nasljednicima rođaka Franje dobili su u zalog posjede Čanjevo i Raven, koji su ostali njihovo vlasništvo, a zadržali su posjed Molvice, koji je u zalog dobio Vukov otac Gabrijel. Vuk je imao mlin u selu Trnju na Savi (danas dio Zagreba) i kuću na zagrebačkom Gradecu. Njegov brat Juraj (1703–1758) bio je 1731–40. plemićki sudac Zagrebačke županije, njezin podžupan 1743–49. i prisjednik kraljevinskoga Sudbenoga stola od 1744. do kraja života. God. 1755. u činu konjaničkoga potpukovnika sudjelovao je u gušenju kalničke seljačke bune. S bratom Vukom i sestrama Katarinom, Elizabetom i Juditom dijelio je 1732. roditeljski posjed Molvice, a s bratom i majčine posjede na području Brdovca i dvor Prigorje. Imao je i posjede Jezdovec, Hrelić i Posavije ili Orešje na području Stenjevca. Umro je bez potomaka. Posjede su mu 1761. podijelili sestre, njihovi potomci i brat Vuk. — Iz ogranka prve loze potekloga od Mihovila i Barbare Horvat u petom je koljenu samo po krštenju 1712–36. poznato desetero djece njihova sina Stjepana i Ane Hergović. Vjerojatno je barem jedan od Stjepanovih sinova imao potomstvo; na njegovu je posjedu Hrastini rođen Vuk (u. 1789), koji je od 1785. studirao pravo na Kr. akademiji u Pečuhu (ispis iz maticâ umrlih u Pečuhu u DA u Zagrebu). Njegov suvremenik ili brat Antun živio je na istom posjedu i imao troje djece, Baltazara (rođ. 1778), Josipa (rođ. 1785) i Anu (rođ. 1790). — Petomu koljenu iz plemićke grane druge loze pripadaju unuci podbana Stjepana, sinovi Gabrijela i Ane Marije Budački. Josip je 1712. primljen među građane zagrebačkoga Gradeca i 1731. bio izabran za zamjenskoga plemićkoga sudca Zagrebačke županije. Stjepan je ženidbom s Evom Terezijom Presek dobio više posjeda u Podravini i Županiji Somogy. Baltazar Adam bio je 1737–49. sindik (upravitelj dobara i prihoda) franjevačkoga samostana u Klanjcu. Braća su imala i sjenokoše u plemićkoj općini Cvetkovića (u posjedu obitelji od XVI. st.). Ladislav (u. prije 14. IV. 1749), sin njihova strica Jurja, od 1734. upravljao je posjedima naslijeđenima od majke u Varaždinskoj županiji. Sudjelovao je od 1737. u austro-turskom ratu (1736–39). Sa suprugom Marijom Franjicom Rozalijom Buzetti (Buzeth) kupio je 1739. od Franje Kiša Šaulovečkoga dvorac Šaulovec i posjed Obrež (Sveti Ilija) u Varaždinskoj županiji. I njegov se brat Aleksandar (1709–1783) borio u austro-turskom ratu kao zapovjednik bataljuna u Dubici. Nakon majčine smrti (1731) podijeljeni su 1733. obiteljski posjedi među braćom i sestrom Anom Marijom (u. 1750) te nećakinjom Franjicom Ilijašić, kćeri sestre Marte (u. 1730). Aleksandru su pripali udjeli u posjedima Kraj i Gornji Laduč te Vidovec u Varaždinskoj županiji. Po majci je bio suvlasnik susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva; na njem mu je 1768. dosuđena polovica posjeda Andraševec. Imao je kuće na zagrebačkom Gradecu (građanin od 1754) i na Harmici. U crkvi franjevačkoga samostana u Mariji Gorici kraj Zaprešića (građena 1753–58) dao je oko 1758. podignuti oltar sv. Ivana Nepomuka (od 1917. Presveto Srce Isusovo), na kojem je njegov grb, i pred oltarom obiteljsku grobnicu. Preživjeli sinovi njihova strica Petra, utemeljitelja zagorskoga ogranka s posjedom Ratkovec, i Barbare Kiš Šaulovečke, Žigmund (u. 1771) i Nikola (u. 1778), bili su natporučnici. — Iz plemićke, barunske i grofovske grane druge loze petomu koljenu pripadao je satnik Antun, sin Ivana i Suzane Konde. Oženio se oko 1735. Barbarom Grošić (Grosi), koja je u miraz dobila posjed u Kurilovcu (ta se grana naziva i kurilovečka). — Iz krapinske loze petomu koljenu pripadao je Josip (u. prije 1769), vjerojatno Ivanov sin. Imao je posjed Pretkovec i kuriju u Krapini. U Varaždinskoj županiji bio je od 1713. prisjednik Županijskoga suda, a od oko 1731. plemićki sudac. Njegova druga žena barunica Rozina Vojnović dala je na svojem posjedu Vivodini podignuti u istoimenom naselju župnu crkvu sv. Lovre. Zajedno su dali podignuti u crkvi Marije Jeruzalemske u Krapini oltar Sv. križa, djelo Antona Mersija iz 1758. Na oltaru je kartuša s grbom i natpisom iz 1759. donatora Josipa. Njegov brat, franjevac Aleksije, vjerojatno istovjetan s Aleksandrom koji se spominje 1736, bio je tajnik provincijala franjevačke Provincije sv. Ladislava i definitor Provincije, potom gvardijan franjevačkoga samostana u Krapini 1731. i 1736, orguljaš u koprivničkom samostanu te 1755. kratko gvardijan na zagrebačkom Kaptolu. — Šestomu koljenu iz prve loze pripadaju potomci Franje Jurjeva (prilog za rodoslovlje toga ogranka u HDA, Zbirka rodoslovlja). Franjo je, osim kćeri Julijane, imao sinove Ivana (rođ. 1690), Jakova (Jakov Krsto, Krsto Jakov; 1695–1740), Ignjata Antuna (rođ. 1701) i Stjepana (Izak Stjepan; rođ. 1704). Jakova su 1717. zarobili Turci kraj Novoga na Uni i odveli u Bihać. Otkupio se iz zarobljeništva vjerojatno prije 15. I. 1720. God. 1726. izabran je za privremenoga i 1729. za stalnoga plemićkoga sudca Križevačke županije, 1735–37. bio je zamjenski podžupan Križevačke županije, a 1738. imenovan je kostajničkim potkapetanom. Imao je posjed Gornju Batinu kraj Zlatara. Bratić njegova oca Vuk Gabrijelov imao je pet kćeri i četvericu sinova, Antuna (u. prije 7. V. 1788), Jurja (u. prije 9. IV. 1807), najmlađega Baltazara, a istaknuo se podmaršal → IVAN. Antun je imao posjede s obje strane Save (udjele u posjedima Kurilovec, Gornja Lomnica, Hrelić, Borčec, Dolje i posjed Posavije ili Orešje). Umro je bez potomaka. Pri podjeli njegovih posjeda 1789. brat Ivan (Janko) dobio je Posavije, po njem nazvano Jankomirom (danas dio Zagreba). — Šestomu koljenu plemićke grane druge loze pripada Antun (u. prije 22. XI. 1786), sin Stjepana Gabrijelova. Školovao se u Hrvatskom kolegiju u Beču. U vojnoj se službi spominje 1753. kao zastavnik, 1755. kao natporučnik, 1758. kao satnik. Ratovao je u Sedmogodišnjem ratu 1756–63 (u pruskom zarobljeništvu u Magdeburgu 1759–63). Nakon povratka u Hrvatsku bio je 1763. kostajnički kapetan pa satnik u 1. banskoj pukovniji do 1773, kada je umirovljen i imenovan bojnikom »ad honorem«. Osim udjela u posjedima Degoj i Bović, kupio je posjed u Topuskom, a nakon završetka parnice o podjeli posjedâ obitelji njegove majke udjele u posjedima u Podravini, kuću u Legradu i udjel u posjedu Porrog u Županiji Somogy. Njegova prva žena Ana Klara Šikuten donijela je u miraz posjed i kuriju u Čehima (danas dio Zagreba). Imao je i zemlju u Kurilovcu, posjed u Maloj Mlaki i kuriju u Velikoj Mlaki. Njegov stric Baltazar Adam imao je sa suprugom Katarinom Kobbe kćer Anu i sina Jurja Franju (rođ. 1763). Ladislav, sin Jurja i Eve Elizabete Gregurovečke, imao je dva sina koji su se od 1754. školovali u zagrebačkih isusovaca. Stariji Ivan (Franjo Ivan; 1742 – prije 21. III. 1763) umro je kao zastavnik. Mlađi Ignacije Stjepan (1744–1813) nastavio je školovanje u sjemeništu u Zagrebu, 1761. u Hrvatskom kolegiju u Beču i od 1762. u Zavodu sv. Apolinara u Rimu, gdje je 1768. zaređen za svećenika. Bio je doktor filozofije i teologije. Nakon povratka u Hrvatsku župnik je u Jamnici u Pokuplju i od 1773. u Donjoj Stubici. U tamošnjoj župnoj crkvi Presvetoga Trojstva dao je prije 1777. urediti kor nad glavnim ulazom, nabavio nove orgulje te crkvu dao pokriti crijepom; 1777. započeo je gradnju kapele Bl. Djevice Marije u Oroslavju (završena 1845). God. 1782. postao je zagrebačkim kanonikom, zatim arhiđakonom vrbovečkim 1793, čazmanskim 1794, vaškanskim 1796, goričkim 1797, komarničkim 1800. te kanonikom kantorom 1801. i opatom sv. Marije »de Curru« na rijeci Kőrős u Velikovaradinskoj biskupiji 1800. Imao je 1801–13. kuriju na Kaptolu u Zagrebu (br. 8). Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora u kojem je 1797. izabran u odbor za pregled Zemaljskoga arhiva. Prisjednikom Banskoga stola imenovan je 1800, a 1802. bio je prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske županije. Imao je posjed Cerje Nebojse kraj Ivanca. Juraj (Juraj Ivan Krstitelj; 1738–1772), sin njegova strica Aleksandra i Terezije Malenić, sastavio je oko 1763. indeks dokumenata više obitelji (i Jelačića), pohranjenih u arhivima zagrebačkoga i čazmanskoga Kaptola te u arhivu Zagrebačke županije (Arhiv HAZU). Imao je posjed Gornju Konjščinu i susjedne posjede Lipovec i Grančare, kupio posjed Kupljenovo sjeverno od Zaprešića i uzeo u zakup posjed Cerje Nebojse od bratića Ignacija Stjepana. Njegov brat Nikola (Nikola Maksimilijan; 1741–1804) bio je 1769–71. fiškal, a 1771–1804. prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke županije. Uz to je 1772–77. bio odvjetnik te 1773–84. ekspeditor (brinuo se za kolanje službenih spisa) Banskoga stola. Nakon naloga kralja Josipa II. o ukidanju dijela crkvenih redova i zatvaranja samostanâ, bio je od 1789. do oko 1798. povjerenik u franjevačkom samostanu u Mariji Gorici. God. 1793. izabran je za podžupana Zagrebačke županije. Osim posjeda naslijeđenih od roditelja (Kraj, Andraševec, Degoj i dr.) i onih od majčine obitelji grofova Malenića (dio Kurilovca s kurijom, posjedi u Samoboru, Pisarovina, Lučelnica i Mekušje), kupio je i dijelom naslijedio Konščicu, Gornji i Donji Laduč. Na stubičkom području imao je posjede Oroslavje, Lepa Ves i Slani Potok. Kad je Degoj 1800. pripao Vojnoj granici, dobili su on i njegovi rođaci, potomci podbana Stjepana, zamjenske posjede u Banatu između Temišvara i Velikoga Bečkereka. Nikola je imao kuću u Varaždinu te kuće na zagrebačkom Gradecu i na Harmici. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi u Mariji Gorici. U povodu njegove smrti u Zagrebu je 1804. tiskana anonimna oda Piis manibus magnifici ac spectabilis Domini Nicolai Jellachich de Buzin. Od njegova doba, ogranak kojemu je pripadao nazivao se ladučkim. Njegova udovica Marija Terezija Špišić Japranska upravljala je obiteljskim imetkom do 1810, kada ga je predala djeci. Nikolina i Jurjeva braća Baltazar (Aleksandar Baltazar; rođ. 1736), Ivan Krstitelj (rođ. 1739) i Pavao (Antun Pavao; 1749–1808) nisu imali potomaka. Baltazar je s Nikolom posjedovao neke zgrade u Zagrebu. — Iz zagorskoga ogranka u Ratkovcu šestomu koljenu pripada Žigmundov sin Stjepan Ivan (1770–1847), koji se 1827–47. spominje kao poreznik i prisjednik Varaždinske županije. Posjedovao je knjižnicu i darovao knjige za buduću Narodnu knjižnicu u Zagrebu. — U šestom koljenu plemićkoj, barunskoj i grofovskoj grani pripada Antunov sin podmaršal → FRANJO. — Krapinskoj lozi u šestom koljenu pripada Šimun Gabrijel (1731–1797), sin Josipa i Ane Res (Rees). Školovao se u Hrvatskom kolegiju u Beču pa u Rimu, bio župnik u Gornjoj Rijeci pod Malim Kalnikom 1756–66, zagrebačkim kanonikom imenovan 1766, čazmanskim arhiđakonom 1778. i goričkim 1779. U povodu ustoličenja bana F. Balasse 1785. spjevao je i u Zagrebu dao tiskati prigodnicu Z horvatzke vittie dobro poselenye vuchinyeno kad je bana nasztavlenye. Njegov polubrat Dizma (u. 1806) iz očeva braka s Rozinom Vojnović, vjerojatno posljednji muški potomak krapinske loze, bio je 1779. primljen među građane zagrebačkoga Gradeca. Šestomu koljenu pripada i Ivan (Janus), prior pavlinskoga samostana u Olimju 1771. Nije poznato iz koje je loze. — Sedmomu koljenu iz prve loze pripadali su unuci Franje i Doroteje Antolčić. Njihov sin Jakov imao je samo kćer Rozaliju Juditu, potomci Ignjata Antuna, Mihovil (rođ. 1750), Andrija (rođ. 1756) i Josip, zabilježeni su samo u rodoslovlju (HDA, Zbirka rodoslovlja), a Ivanov sin Josip, s pridjevkom »iz Biševića« (u. 1767), nije imao sinova te je bio posljednji u dokumentima zasvjedočeni muški potomak prve loze, koja je djelomično izumrla već u šestom koljenu sa sinovima potpukovnika Vuka. — Sedmomu koljenu plemićke grane druge loze, ogranku s posjedom Čehi, pripadaju djeca bojnika Antuna. Njegov sin Ivan Nepomuk (1769 – prije 9. VIII. 1813) služio je 1791–1805. u vojsci, najposlije kao satnik. Osim posjeda u prekosavskom području (Čehi, Dragonožec), imao je kuću na zagrebačkom Gradecu, a 1802. kupio je neke posjede u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji. I sin mu iz drugoga braka, Danijel (u. 1850), bio je u vojnoj službi; 1820. spominje se kao satnik izvan aktivne službe. Tomu koljenu pripadaju također Julijan Jurjev (1768–1832) iz ogranka s posjedom Gornja Konjščina i Vinko Nikolin (Vinko Šimun; 1776–1824) iz ladučkoga ogranka, koji je sudjelovao u napoleonskim ratovima i služio u vojsci do kraja života, najposlije kao drugi bojnik. Napisao je Meine militairische Biographie. Wien 9. V. 1820 (rkp. u Arhivu HAZU, Ostavština bana Josipa Jelačića IV/F, br. 3). God. 1816. izradio je geometar Ladislav Zelenko Liber fundualis bonorum illyricorum Illmi Dni Vincentii Jellachich de Buzin (Arhiv HAZU, Acta Jellachichiana) za njegove posjede u Horvatima, Velikoj Mlaki i Kurilovcu. Njegov brat Stjepan (u. 1856) u Pešti je studirao oko 1804. pravo i bio sudac. Poslije je u Zagrebu od 1805. podbilježnik, od l809. odvjetnik te prisjednik Zagrebačke pa Križevačke županije, od 1832. na prisjedničkim dužnostima u Banskom stolu. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora te 1831. i 1843. bio u izaslanstvima na zajednički ugarsko-hrvatski sabor; 1836. izabran je u odbor za pripremu naputaka za izradbu novoga urbara Kraljevine. S bratom je izgubio u korist plemenite općine Turopolje posjed u Kurilovcu, a 1832. postao je vlasnikom cijeloga posjeda i dvora Stari dvori u Gornjem Laduču. God. 1853. darovao je zbirku muzikalija Muzičkomu društvu u Zagrebu. Sedmomu koljenu iz zagorskoga ogranka s posjedom Ratkovec pripadaju sinovi Stjepana Ivana i Kristine Čegel. Kazimir (1818–1898) u Zagrebu je polazio gimnaziju od 1828, završio studij prava 1838. na Kr. akademiji i 1841. položio odvjetnički ispit. God. 1840. imenovan je podbilježnikom Varaždinske županije. U Varaždinu pripadao preporoditeljskomu krugu; u službi je osim latinskim uredovao i hrvatskim jezikom. God. 1845. imenovan je kotarskim sudcem u Krapinskim Toplicama, oko 1858. bio je predstojnik kotarskoga ureda u Pregradi, a od 1861. do umirovljenja 1875. kotarski sudac u Zlataru. U Hrvatskom saboru zastupao je 1848. izborni kotar Varaždinske Toplice, 1861–64. izborni kotar Zlatar, a zastupnik je bio i 1865–67. te 1868–71; biran je i za zastupnika u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. Pripadao je umjerenoj struji u Unionističkoj stranci; zauzimao se za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. U tom duhu uređivan je i zagrebački dnevnik Sloga, koji je pokrenuo 1870. s političkim istomišljenicima. Njegova su braća Ladislav (1819–1882), kotarski sudac u Zlataru, Fridrik Matej (rođ. 1822) i Gabrijel (1826–1885). — Sedmomu koljenu iz plemićke, barunske i grofovske grane druge loze pripadaju djeca podmaršala Franje i Ane Portner von Höflein, koja su s ocem i majkom dobila 1808. ugarsko barunstvo. Sin, ban → JOSIP dobio je 1854. grofovski naslov, koji je 1860. prenesen na njegovu braću, podmaršale → ĐURU i Antuna (1807–1875). Potomnji je 1826. bio kadet u 62. pješačkoj pukovniji, a 1827. premješten je u ratnu mornaricu. Od 1830. služio u konjaništvu, najprije kao potporučnik u 3. dragunskoj pukovniji. God. 1848/49. dodijeljen je kao krilni pobočnik bratu Josipu; sudjelovao u bitkama u Ugarskoj, gušenju ustanka u Beču i bio vojni zapovjednik u Zemunu. U 1850-ima bio potpukovnik u jedinicama banderijalnih husara, pukovnik u 5. ulanskoj pukovniji te general u Glavnom stožeru; umirovljen 1859. kao podmaršal. — Osmomu koljenu plemićke grane druge loze pripada sin Ivana Nepomuka iz ogranka s posjedom Čehi, pravnik i političar → LJUDEVIT. Danijel, brat Ivana Nepomuka, imao je sina Eduarda (1811–1871), koji je 1832. doktorirao pravo u Pešti, bio od 1843. zamjenik podžupana Zagrebačke županije, 1847. član izaslanstva na zajednički ugarsko-hrvatski sabor i 1861–69. potkancelar Hrvatske dvorske kancelarije u Beču. God. 1868. dobio je barunat. Imao je posjede s kurijama u Rugvici kraj Dugoga Sela i Humu (između Hraščine i Brezničkoga Huma). Od njegova velikoga imetka znatne su svote upotrijebljene za razvoj školstva i potrebe stanovništva na tim posjedima te za utemeljenje Zemaljskoga sirotišta »Eduarda baruna Jelačića« na Josipovcu i kao legat u korist Narodnoga kazališta u Zagrebu; dio sredstava dobili su Narodni muzej i Plemićki konvikt u Zagrebu, a utemeljene su i zaklade za školovanje članova roda Jelačića i druge mladeži. S Eduardom je u muškoj lozi taj ogranak izumro. Osmomu koljenu iz ogranka s posjedom Pluska pripadao je Albert (1792–1876), sin Julijana i Terezije Galjuf. On je 1832–48. bio u financijskoj službi Zagrebačke županije i Kraljevine, a oko 1858. poreznik u županijskom uredu za maloprodaju soli u Osijeku. Nakon očeve smrti uspio je 1832. dobiti za sebe i svoje četiri sestre udjele u posjedima Kurilovec, Donji i Gornji Laduč te Konščica. Imao je posjed i dvor u Plesu kraj Velike Gorice, koji je kupio A. Bresztyenszky. Nije imao djece. Karlo (1802–1878), sin Vinka iz ladučkoga ogranka, polazio je vojnu akademiju i služio u vojsci do 1825, kada je preuzeo upravljanje samoborskim posjedima. Baka po majci Franciska Kálnoky, udovica podmaršala Ivana, ustupila mu je 1827. posjed Posavije ili Jankomir. Bio je prisjednik Sudbenoga stola i oko 1843. plemićki sudac Zagrebačke županije. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1843–45, 1861–64, 1865–67, 1868–71, 1872–75; pripadao je umjerenoj struji Unionističke stranke. God. 1861. u saborskoj raspravi o zakonskoj osnovi za srednje škole protivio se uvođenju njemačkoga jezika kao obveznoga predmeta i bio među zastupnicima koji su pridonijeli da je zagrebačko kazalište proglašeno zemaljskim zavodom s mjesečnom novčanom potporom (1860–63. potpredsjednik kazališnoga odbora). Ogranak kojemu je pripadao nazivao se od njegova doba jankomirskim. Njegov brat Albert (1807–1869) školovao se 1817–19. na Theresianumu i neko vrijeme služio u vojsci. Sa sestrama imao je udjele u obiteljskim posjedima Lučelnici, Pisarovini i Paradušu. Rikard (1818–1876), sin njihova strica Stjepana, bio je mađaron (član Casina 1840–48); sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1845. Nije imao djece. Zbog dugova prodani su njegovi posjedi 1880. na dražbi. Osmomu koljenu zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom Ratkovec pripadao je Marcel (Marcel Nikola; 1851–1892), sin Kazimira i Josipe Daubachy. Sin njegova strica Ladislava i Justine Labaš, Stjepan (Stjepan Antun; 1856–1892), kupio je 1880-ih posjed Donju Batinu kraj Zlatara. Ondje je sa suprugom Franjicom Gorišek dao 1887. sagraditi na mjestu stare kurije novi jednokatni dvor; nad ulaznim je vratima obiteljski grb. Od Ladislavova brata Fridrika Mateja potječe varaždinski ogranak plemićke grane, kojemu u osmom koljenu pripada Fridrikov sin Oskar (1854–1898), sudski pristav. — Plemićkoj, barunskoj i grofovskoj grani u osmom koljenu pripadala je rano umrla Ana, kći bana Josipa i grofice Sofije Stockau. Podmaršal Đuro imao je s groficom Herminom Chrisstalnigg sina Jurja (1847–1894), koji je bio u vojnoj službi, od oko 1880. konjanički satnik. Na njemački je prevodio hrvatske narodne pjesme koje je skupljao F. Kuhač; 43 pjesme tiskane su u zbirci Slavische Volkslieder aus dem Süden (Zagreb 1882). S njim i bratom Markom (1854–1882), pravnikom u državnoj službi, izumrla je u muškoj lozi plemićka, barunska i grofovska grana. Njihova sestra Jelena (1852–1926), supruga grofa Rudolfa Gotharda Schaffgotscha, umrla je u Novim dvorima, kojima su nakon očeve smrti upravljale sestre Vera (1849–1918) i Anka (1859–1934). Bile su dobrotvorke općine Zaprešić, a Nove dvore darovale su hrvatskomu narodu, utemeljivši Zakladu bana grofa Josipa Jelačića (obnovljena 1991). Anka je darovala obiteljski posjed i kuriju u Kurilovcu plemenitoj općini Turopolja. Podmaršal Antun imao je s Marijom Terezijom Lemberg sina Franju (1853 – o. 1874) i četiri kćeri. S njima je izumrla i ženska loza plemićke, barunske i grofovske grane. — Devetomu koljenu pripadali su iz jankomirskoga ogranka plemićke grane djeca Karla i Franjice (Fany) Sermage. Njihovi sinovi Ladislav i Julije Vilim umrli su prije oca. Treći sin Julije (1835–1908) studirao je pravo u Zagrebu i Grazu. Bio je član Unionističke stranke, zastupnik stubičko-brdovečkoga izbornoga kotara u Hrvatskom saboru 1868–71. i zastupnik u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. God. 1868. u Osijeku je s L. Pejačevićem pokrenuo list Die Drau, koji je promicao sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe (za koju je i Julije glasovao u Saboru), a 1872. bio je ravnatelj stranačkoga lista Narod. Nakon izbora I. Mažuranića za bana 1873, Julije je položio saborske mandate i posvetio se upravljanju posjedima. U politički se život vratio na poziv bana K. Khuena Héderváryja i pristupio Narodnoj stranci, koju je zastupao u Saboru od 1885; 1887–92. bio je zastupnik grada Senja, 1892–94. velikogoričkoga izbornoga kotara te do l897. izbornoga kotara grada Samobora. God. 1895. istupio je s istomišljenicima iz stranke zbog neslaganja s njezinom i banovom politikom. Posvetivši se gospodarstvu, bavio se konjogojstvom; bio je predsjednik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva. Od utemeljenja 1888. neko vrijeme predsjednik Hrvatskoga narodnoga kasina u Zagrebu. — Devetomu koljenu iz zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom Ratkovec pripada Nikola (Nikola Marcel; 1880–1934), sin Marcela i Ide Ožegović Barlabaševečke. Od 1898. služio je u austro-ugarskoj mornarici, nakon raspada Austro-Ugarske sa svojom se posadom prijavio NV SHS i potom služio u mornarici Kraljevstva SHS. Za revolucije Bele Kuna u Mađarskoj 1919. posredovao pri predaji mađarske dunavske flote, prebjegle u Kraljevstvo SHS. Nakon umirovljenja 1923. u činu kapetana fregate radio je u poduzeću »Titanit« kao stručnjak za mine i pirotehniku. — Iz zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom u Donjoj Batini devetomu koljenu pripadaju djeca Stjepana Ladislavova. Juraj (rođ. 1887) bio je oko 1939. tajnik u gradskoj upravi u Zagrebu. Brat mu Ivan (1889–1938) umro je kao umirovljeni konjanički satnik, a brat Stanko (1891–1937) bio je glavni blagajnik Gradske štedionice u Zagrebu. — Devetomu koljenu iz varaždinskoga ogranka plemićke grane, potekloga iz Ratkovca, pripadaju sinovi Oskara i Julije Grivičić, blizanci Oskar (1886–1961) i Julije te Ivan (rođ. 1888). Sva su trojica bila u vojnoj službi. Prema nekim piscima, Julije je umirovljen u činu bojnika i oko 1939. bio privatni činovnik, a Ivan je umirovljen kao konjanički pukovnik. Oskar je do umirovljenja u činu bojnika 1929. bio časnik u vojsci Austro-Ugarske pa Kraljevine SHS, potom se profesionalno bavio slikarstvom. Slikao je realistički u ulju i akvarelu, pretežno portrete, pejzaže i marine, rjeđe sakralne i žanr-prizore. — Desetomu koljenu iz jankomirskoga ogranka plemićke grane pripadali su sinovi Julija i Marije Rauch, poručnik u 5. kopljaničkoj pukovniji ruskoga cara Nikole II. Vuk i hortikulturnik → JANKO. — Iz zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom Ratkovec desetomu koljenu pripadao je Aleksandar (1919–1988), sin Nikole i Elze Kiš Šaulovečke. Kao student agronomije surađivao je stručnim prilozima u tjedniku Gospodarstvo (1941–43; potpisivao se šifrom -j-). Od kraja 1960-ih bavio se i uzgojem cvijeća, naslijedivši posjed na Mirogoju od rođaka Janka iz jankomirskoga ogranka. Posjedovao je bogato arhivsko gradivo o svojem rodu i 1979. napisao studiju Rod Jelačića (Gens Jellachichianorum; rkp. s rodoslovljem u posjedu sina Marcela). — Iz zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom u Donjoj Batini desetomu koljenu pripadaju djeca Jurja i Marije Georgiević de Apadia, sin Nikola (rođ. 1916) te kćeri → IVANA, keramičarka, i Renata. U Nikolinu dvoru u Donjoj Batini brojni su obiteljski portreti, vrijedan stari namještaj, ukrasi i uporabni predmeti. Jurjev brat Ivan s Olgom Vučetić Brinjskom imao je sinove Stjepana (rođ. 1930) i Jurja (rođ. 1931), koji su se iselili u Australiju i Njemačku. — Desetomu koljenu iz varaždinskoga ogranka plemićke grane, potekloga iz Ratkovca, pripadaju djeca Julija i Eme Koch, → ZVONIMIR JELAČIĆ BUŽIMSKI, glumac, i Zdenka. Julijeva braća Oskar i Ivan nisu imali muških potomaka. — Jedanaestomu koljenu iz zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom u Ratkovcu pripada pravnik Marcel Jellačić (rođ. 1953), sin Aleksandra i Gordane Machiedo de Palilo, koji je od oca naslijedio arhivsko gradivo o Jelačićima. — Iz zagorskoga ogranka plemićke grane s posjedom u Donjoj Batini jedanaestomu koljenu pripada potomstvo iseljenih Stjepana i Jurja. — Iz varaždinskoga ogranka plemićke grane, potekloga iz Ratkovca, jedanaestomu koljenu pripada književnik Dubravko Jelačić Bužimski (rođ. 1948), sin glumaca Zvonimira i Ljiljane Jelačić-Plavšić. — Jelačića je bilo i izvan Hrvatske. Tako je jedna obitelj živjela od XVIII. st. u Rusiji, kamo se prvi doselio liječnik → FRANJO LUKA. Među ruskim Jelačićima, od kojih su se neki nakon I. svjetskoga rata odselili u Hrvatsku, istaknuli su se još liječnici → FRANJO LEOPOLD i → OLGA te povjesničar i publicist → ALEKSIJE; od iseljenih u Francusku kontakte s rođacima u Hrvatskoj održava Michael. U naselju Csávoly kraj Baje u Županiji Bács-Kiskun zabilježeno je od 1748. u matičnim knjigama prezime Jelačić. Međutim, pokušaji tamošnjih Jelačića da se priznaju rođacima hrvatskih (1749, između l806. i 1820) nisu uspjeli. U Zbirci rodoslovlja u HDA rodoslovlje je obitelji Jelasits iz Pečuha, koja je samo prema obiteljskoj predaji možda podrijetlom iz Turopolja. Utemeljitelj joj je krojač Ivan (u. 1837), a iz nje je potekao liječnik u Požegi Josip. — Arhivsko gradivo o plemićkom rodu Jelačića čuva se u Arhivu HAZU (Acta Jellachichiana u 85 svezaka i Ostavština bana Josipa Jelačića), DA u Zagrebu (Ostavština obitelji Jelačić), HDA te dijelom u Hrvatskom povijesnom muzeju, gdje je i Zbirka Jelačić s oko 700 predmeta.